Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Dinamo u zemlji čudesa

Bjelica je bio predvidljiv. Atalanta je sistemski ugušila Dinamo

Zadnja izmjena: 27. studenoga 2019.

Prije nekoliko godina Rafael Benítez je gostovao na Sky Sportsu u emisiji Monday Night Football i Jamie Carragher ga je pitao je li teže pripremiti utakmicu u prvenstvu gdje poznaješ suparnika ili u knockout fazi Lige prvaka gdje ti najčešće dolazi strani klub. Benítezov odgovor je bio da je iz perspektive pripreme momčadi najteže igrati utakmice grupne faze Lige prvaka.

Logika u njegovom odgovoru se krila u uzorku iz kojeg možeš zaključivati. Ako vodiš kup utakmicu, bila ona jedna ili imala uzvrat kao u knockout fazi Lige prvaka, uzorak je izoliran i možeš napraviti nešto čime ćeš se prilagoditi suparniku i potpuno ga iznenaditi. Jednostavno, uvijek se može dogoditi Istanbul u kojem su Carragher i Benítez s Liverpoolom protiv Milana u drugom poluvremenu okrenuli 0:3. Ako vodiš prvenstvo, uzorak na kojem možeš zaključivati je velik i teško je nešto sakriti. Utakmica je tek jedna u nizu, suparnika gledaš iz tjedna u tjedan, igrao si s njim više puta i znaš ga dovoljno detaljno da te ne može iznenaditi.

Grupna faza Lige prvaka kombinira oba aspekta priče. Dovoljno je kratka da donosi taj nasumični efekt kupova u kojem se uzorak gleda izolirano, a dovoljno je duga da ipak upoznaš trenera s druge strane i da možeš pretpostaviti njegove reakcije.

Dinamu ovim porazom ostvarivanje knockout faze ulazi u sferu čuda. Međutim, život u zemlji čudesa ne mora uopće biti loša stvar

Dinamo je na San Siru shvatio koliko je Benítez bio u pravu.

Nenad Bjelica je šokirao Atalantu u prvom kolu na Maksimiru. Prvi put u 72 utakmice na Dinamovoj klupi je počeo s formacijom 3-5-2, zamislio je nešto jako ambiciozno i prilično hrabro i Gian Piero Gasperini to nije očekivao. Spremio je utakmicu u kojoj će Dinamo u obrani igrati zonu 4-1-4-1 kao što je igrao svaki put dotad i tražio je svoju šansu kroz sredinu. Dinamovi igrači jesu odradili sjajan posao — i to svi odreda, bez slabe točke u momčadi i maksimalno koncentrirano — koji dodatnu težinu dobije kada znamo da to dotad nikad nisu igrali, ali suština je bila u tome da se Atalantini igrači nisu mogla snaći u uvjetima na koje se nisu pripremili.

Ovaj put je Gasperini u pripremi očekivao upravo ovo što se dogodilo na terenu.

Sistemsko gušenje

Bjelica je svaku od četiriju utakmice u Ligi prvaka počeo isto. Protiv Manchester Cityja je počeo u identičnih 3-5-2, a onda je nakon horora u prvih 20-ak minuta napravio prilagodbu i povukao Mislava Oršića na desnu stranu prelazeći u 5-4-1. Dinamo se nije osramotio u Manchesteru, ali je zbog takve prilagodbe ostao potpuno bezopasan jer nitko nije mogao pružiti podršku Bruni Petkoviću. U obje utakmice protiv Šahtara Bjelica je prilagođavao svoju postavu: u Harkivu, gdje je zbog logike u Šahtarovoj igri vrlo rano odbacio 3-5-2 i u fazi obrane je preuzeo formaciju 4-4-1-1 u kojoj je Petar Stojanović zauzimao poziciju veznog ili na trenutke čak i zadnjeg veznog igrača, a u Zagrebu je prešao u 4-2-3-1 i to je bilo kao da je netko upalio svjetlo.

Bjelica je bio predvidljiv. Doduše, u svakoj od tri utakmice nakon Atalante je napravio taktičke promjene unutar same utakmice i djelomično je okretao momentum na svoju stranu, ali Gasperini je točno znao kako će Dinamo izgledati na San Siru. Ovaj put je vidio dovoljno od Bjelice, upoznao ga je, pretpostavio je njegove reakcije i iskoristio ih je kako bi ga iznenadio.

Dinamo je, naravno, krenuo u 3-5-2 s nadom da će ponoviti utakmicu iz Maksimira. To je bilo i logično jer Atalanta igra stilom koji je prilično neobičan u modernom nogometu. Igrajući obranu koja se zasniva na igri čovjek-na-čovjeka često kreira kaos, ali s obzirom na Petkovića koji je nevjerojatan duel igrač (InStat mu je protiv Hajduka izbrojio ukupno 46 duela, a u Zagrebu protiv Atalante je imao 38) i Danija Olma koji je odličan dribler (prije ovog kola bio je peti dribler Lige prvaka) to su okolnosti koje Dinamu odgovaraju — jer kad igraju jedan-na-jedan, takvi igrači mogu napraviti najveću razliku.

Petković je i ovaj put odradio svoj posao. Imao je 36 duela, dobio je njih 19 i imao je 6/10 uspjelih driblinga, što je zaista impresivno. Da bolje shvatite koliko impresivno, Robert Lewandowski je u Beogradu protiv Zvezde, uz četiri zabijena gola, imao 5/13 duela, Karim Benzema  je, uz dva gola PSG-u, imao 3/11 duela. Dakle, dvije ponajveće svjetske klase u kontekstu sudjelovanja napadača u igri u utakmicama kada su bili dominantni zajedno imaju 8/24 duela, a Petković sam ima 19/36.

Međutim, Atalanta je bila spremna.

Bila je spremna i na to da će Petković dobit 20-ak duela, i na sve odbijene lopte, i na Olma koji je u takvim okolnostima imao samo jedan uspješan dribling od šest pokušanih. Atalanta je sistemski potpuno ugušila Dinamo. Gasperini je jednostavno znao kako će utakmica izgledati. Naučio je svoju lekciju iz Zagreba, ali i iz utakmica protiv Cityja i Šahtara u kojima je pokupio sve što je radilo i iskoristio je činjenicu da je Bjelica bio predvidljiv.

Ivanušec luta, Dinamo pliva

Ključna je stvar bila činjenica da je Gasperini odustao od igre s dvije desetke iza napadača koju obično prakticira i da je odlučio da Alejandro Gómez igra desno. Gasperini je na vlastitoj koži osjetio da mu dvije desetke protiv ovakvog Dinama ne mogu stvoriti višak, a imao je priliku vidjeti koliko je Júnior Moraes problema stvarao Dinu Periću. Zato je na klupi ostavio Josipa Iličića, a Papu Gómez je gurnut na desnu stranu kako bi tražio izolacije u kojima bi mogao ići na Perića, izbjegavajući Kévina Théophile-Catherinea na drugoj strani. Ispraznio je sredinu kako bi opteretio bok i ondje stvorio višak, a međulinijskog igrača je zamijenio Mariom Pašalićem koji stvara višak dolascima u završnicu iz drugog plana.

I lako je okriviti Marina Leovca, koji je odigrao nesigurnu i prilično lošu utakmicu. Međutim, zanemaruje se to koliko je njegova uloga bila drastično teška. U napadu je morao davati širinu jer je Oršić bio pozicioniran centralno, a u obrani je na svojoj strani imao i Gómeza koji se izvlačio desno i Hansa Hateboera koji je dolazio visoko. Uza sve to, imao je nesreću da je Gasperini dobro proučio utakmicu protiv Hajduka u kojoj se jasno vidjelo koliko Dinamo pliva kada igra Luka Ivanušec i koliki se problemi javljaju kad sredinu terena ne drže Nikola Moro i Arijan Ademi u tandemu, jer osim njih Dinamo nakon prodaje Ivana Šunjića nema klasičnog zadnjeg veznog igrača kojeg bi mogao koristiti u ovakvim utakmicama.

Na grafici gore možete vidjeti koliko je Ivanušec  (označen strelicom iznad glave) odlutao izvan svoje pozicije, a s obzirom na to da je Ademi daleko, Leovac mora trčati i zatvarati rupu. Naizgled je on taj koji ne radi svoj posao, ali u ovoj situaciji nije imao izbora i Papu Gómez je dobio ono što je Gasperini tražio — izolaciju u kojoj su on i Perić sami na cijeloj četvrtini terena.

U takvim uvjetima Dinamo može biti zadovoljan rezultatom jer je mogao i teže stradati.

“Znali smo odmah na početku za snagu Atalante”, izjavio je nakon utakmice Dominik Livaković koji je bio jedan od glavnih razloga zašto Dinamo nije teže stradao. “Bili su treći u Italiji, vrhunsku smo ekipu pobijedili u prvoj utakmici, ali danas su nas nadigrali. Ne sjećam se da nas je itko tako razbio udarcima i igrom.”

Livaković je potpuno u pravu, Atalanta je vrhunska ekipa. Međutim, prva utakmica je pokazala kako se tu ekipu može i iznenaditi jer je ona daleko od one klase s kojom Dinamo ne može igrati. Može, dokazao je to u Zagrebu, a istina je negdje između te dvije utakmice. U prvoj je Bjelica iznenadio Gasperinija i Dinamo je izgledao nevjerojatno moćno. Na San Siru je bio predvidljiv i isti su igrači — vjerojatno isto spremni i isto motivirani — bili blijede kopije samih sebe jer to je moć trenera i trenerovih odluka, on stvara uvjete u kojima se mogu pokazati.

Dinamo ovim porazom gubi one stvarno realne izglede za prolazak skupine i ostvarivanje knockout faze ulazi u sferu čuda. Međutim, život u zemlji čudesa ne mora uopće biti loša stvar. Uostalom, prva utakmica je bila upravo to — zemlja čudesa s taktikom koju Dinamo nikad nije igrao i koja je upalila zato što nije bila predvidljiva.

Ne propusti top članke