Proces na terenu je išao nešto drugačije. Željko Kopić je odlučio zaigrati s usko postavljenom veznom linijom i krilima koja su uvučena svako u svoj halfspace.

Dva su ključna razloga za ovakvu postavku.

Prvi je oslobađanje širokih pozicija. Kopić je želio podizanjem bekova visoko ili prisiliti Dinamova krila da prate svog igrača ili dobiti poziciju za prijenos lopte u zadnju trećinu. Da su Izet Hajrović i El Arabi Hillel Soudani pratili svoje bekove, bili bi preblizu vlastitoj obrani, morali bi istrčati veliku udaljenost do završnice i tako bi, neutralizirajući Hajdukove bekove, neutralizirali sami sebe. Jednostavno, nije bilo logike da Nikola Jurčević troši svoje najbolje igrače tako duboko.

Hajduk je puno više zaslužio pobjedu ovdje nego ranije ove sezone na Maksimiru

Posljedično, Kopić je koristio što je ta odluka otvarala Josipa Juranovića desno ili Andréa Fomitschowa lijevo, koji su ostajali nečuvani na širokom prostoru i imali priliku prenijeti loptu u zadnju trećinu. Usko postavljena trojka u sredini onemogućavala je da Dinamovi vezni igrači rotiraju prema aut liniji, a krila postavljena u vertikalnu halfspace zonu su približavala Dinamove bekove stoperima i tako onemogućavala iskakanja. Time je Hajduk dobio koncepcijski način kako prenijeti loptu do završnice. Kopić je sistemskim rješenjem kompenzirao manjak superiornog individualnog talenta koji može kreirati za sebe i za druge, kao što Dinamo ima u Soudaniju ( a Hajduk je na početku sezone imao u Nikoli Vlašiću) i dao opcije koje igrači mogu koristiti kako bi došli naprijed.

Drugi razlog je borba za druge lopte. Márkó Futács je dobar skakač i dominantan duel-igrač. Kad Hajduk nije imao rješenje u posjedu, onda se slala duga lopta prema naprijed, a Hajduk je u neposrednoj blizini imao trojicu veznjaka i dvojicu krilnih napadača. Ádám Gyurcsó je obično odmah napadao dubinu, a Futács je u blizini duela imao četvoricu pomoćnika koji su imali zadatak boriti se za druge lopte i iskontrolirati posjed.

I taj plan je bio uspješan, ali problem je bio u tome što su Arijan Ademi i Tongo Doumbia agresivni veznjaci dobri u duelu, a nijedan od Hajdukovih veznih igrača nema otpornost na presing ni brzinu rješenja u malom prostoru, tako da su te lopte često išle u daljnje petljanje, a nisu brzo distribuirali loptu prema bočnim pozicijama ili u dubinu za Gyurcsa.

Međutim, svojim planom igre Željko Kopić je svojim igračima olakšao posao i ponudio im rješenja. Uostalom, Hajduk je to pretvorio u šanse koje su završile kao dvije pogođene stative i serija sjajnih obrana Dominika Livakovića, ali teško je treneru zamjeriti to što igrači nisu realizirali šanse koje su stvorene. Možda bi stvari bile bolje da je u igri bio Savvas Gentsoglou koji, uz dobru dijagonalu, ima najbolji protok dodavanja od svih Hajdukovih igrača i onda je mogao ubrzati igru u posjedu iako ni njegov forte nije djelovanje u skučenom prostoru.

Dinamov plan (i nedostatak istog)

S druge strane, Nikola Jurčević je imao plan u prvih 20 minuta uništiti Hajdukovu agresiju. Pogrešno je pročitao Kopićev plan, jer Hajduk nije izašao napasti visoko nego napadati preko širokih zona, ali je Dinamo jakim pritiskom na Hajdukov vezni red i zadnju liniju automatski poljuljao i takav plan.

U prvih 20 minuta Dinamo je bio osjetnije bolja ekipa, a Hajdukovi bekovi nisu mogli ići dovoljno visoko kako bi preko njih prenosili loptu do Futácsa i krila. Soudani i Hajrović su primali lopte visoko, u opasnim zonama i okrenuti licem prema golu, a to je kontekst u kojem je njihova kvaliteta nenadmašna u okvirima HNL-a. Nakon što je ta agresivnost otupjela — dijelom planski u svrhu čuvanja energije jer Dinamo nije takva fizička momčad, dijelom inercijom nakon postignutog gola — Dinamo se povukao.

Nakon povlačenja, Hajduk je preuzeo inicijativu i ponovo se pokazalo kako je Jurčević preuzeo momčad koja je loše složena i koja ima kadrovskih problema u veznoj liniji zbog kojih je teško graditi igru. Dinamo se opet orijentirao na superiornost talenta. U zadnju su trećinu njegovi igrači dolazili kroz individualne pokušaje i driblinge, najprije preko krila koja su pokušavali iskoristiti podizanje Hajdukovih bekova i prostor koji je ostao iza njih ili kroz Marija Gavranovića i njegove playmakerske sposobnosti koje su jako dobre za jednog napadača. Nije bilo sistemskih rješenja, a — izuzev mlakog udarca Ante Ćorića — nije bilo ni pravih šansi.

Do golova je Dinamo došao nakon prekida i izravnih pogrešaka. Prvi gol pada kao posljedica klasične boljke Hajdukove vratarske škole. Predugo se ponavlja da Hajdukovi vratari katastrofalno reagiraju na ubačaje, zalijepljeni na liniju, a to je napravio i Karlo Letica kod prvog gola. Mlak izlazak i loša kontrola peterca čovjeka koji s podignutim rukama ima tri metra visine, a ‘gubi’ dva duela u vlastitom petercu. Kod drugog gola grešku je napravio Said Ahmed Said, koji ionako previše nervira svojim ponašanjem. Kao prvi u zoni ispred peterca, primarni njegov zadatak nije skok nego kontrola ovakvih lopti, koje je dotad jako dobro izbijao. Ovaj put je promašio, Zoran Nižić se iza njega nije snašao, a Letica je bio fiksiran za liniju. A Dinamo je predobra ekipa da ne iskoristi splet tako komičnih reakcija.

Na kraju, teško je Hajduku zamjeriti bilo što. Taktički plan je bio dobro postavljen i solidno izveden, zalaganje je bilo na razini, a šanse su stvorene i kulminirale su s dvaput pogođenim okvirom gola i serijom vrhunskih Livakovićevih obrana, čime je Dinamov golman zaslužio titulu igrača utakmice. Zapravo, Hajduk je puno više zaslužio pobjedu ovdje nego ranije ove sezone na Maksimiru, gdje je odigrao dobro u obrambenoj fazi i blokiranju individualnog potencijala kojeg ima Dinamo, ali prema naprijed nije pokazao puno sistemski, a nema igrače koje s lakoćom rade razliku.

Pobjedu ipak odnosi Dinamo, i to golovima poslije prekida koji dolaze nakon grešaka Hajdukovih igrača. Ishod protivan viđenom procesu, ali još jedna demonstracija kako je, usprkos svim greškama u planiranju momčadi, Dinamo i dalje kvalitetom igrača superioran u HNL-u i da često niti ne treba taktički okvir za rezultatski uspjeh.