Suze Domagoja Duvnjaka najbolja su ilustracija činjenice da porazi nisu nešto s čime se ova momčad može pomiriti. Osvajanje srebrne medalje je veliki uspjeh, ali glavni dio pobjedničkog karaktera — onog karaktera kojim je Hrvatska lomila utakmice i s kojim se vraćala iz teških situacija — jest to da priznaje samo pobjedu. Zato su Duvnjakove suze dokaz da ovi momci od sebe samih traže još više jer su uvjereni da mogu pobijediti baš svakoga.
Donekle je to istina. Možda se i moglo malo više.
Na kraju, Hrvatska je u finalu od Španjolaca primila samo 22 gola. Nije to čudno jer obrana koju je igrala na Europskom prvenstvu bila je kontinuirano dobra. Primali smo samo 22,7 golova po utakmici, a taj broj je još i manji kad oduzmemo produžetak protiv Norveške. Imali smo 32 ukradene lopte na prvenstvu, tjerali smo suparnike na teške šutove, udarali smo, borili se i čupali.
Glavna karakteristika ove momčadi su krvava koljena i trud koji je dala boreći se u obrani da bi došla do pobjede
To je, zapravo, glavna karakteristika ove reprezentacije – Hrvatska igra obranu. S Duvnjakom na prednjem u 5-1, što je bio zaštitni znak Hrvatske na ovom prvenstvu i njeno najjače oružje, imamo rješenje protiv vanjskih linija koje imaju sjajne šutere jer on svojim kretanjem i nevjerojatnom igračkom inteligencijom može zagušiti protok lopte, a ima fizičku snagu i lateralnu pokretljivost da može odigrati flastera i individualno zagušiti bilo kojeg igrača na svijetu. Sa zonom 6-0 kojoj sredinu drže Željko Musa i Marko Mamić možemo igrati protiv momčadi kao što je Španjolska, protiv ekipa koje nemaju izrazite šutere nego traže guranje prema pivotu i pokušavaju prolascima jedan-na-jedan.
Obrana je odradila svoj posao i u finalu. Lino Červar je u pravom trenutku prešao na 6-0, osjetio je trenutak utakmice i ugušio je suparnika sjajnom obranom. Obrana ovaj put, doduše, nije generirala lake golove iz kontre jer je Španjolska odlično radila tranziciju u obranu, ali ponovo je ostavila Hrvatsku u utakmici i dovela je u poziciju da pobijedi.
No, da bi to ostvarila i da bi osvojila zlato, trebalo je pokazati malo više u ostalim fazama igre.
Bez šuta izvana, bez igre na krila
Vratari nisu bili sjajni, a u finalu je Gonzalo Pérez de Vargas bio prevaga i vjerojatno je zaslužio titulu igrača utakmice. Serijom obrana koju je imao kad je ušao u igru okrenuo je momentum utakmice na španjolsku stranu i pet obrana, koliko su zajedno skupili Marin Šego i Matej Ašanin, jednostavno nije bilo dovoljno da bi mu Hrvatska parirala.
Golmani nisu dali svoj doprinos i dobru obranu nismo kroz kontranapade mogli pretvoriti u lake golove, ali ključ poraza bio je isključivo u postavljenom napadu.
Doduše, i to je nešto što se ponavlja u kontinuitetu. Dovoljno puta smo to analizirali, napad koji igramo u situacijama šest-na-šest jako je ovisan o Duvnjaku, Igoru Karačiću i Luki Cindriću i tome koliko oni mogu stvoriti improvizacijom i čistom genijalnošću koju imaju u igri jedan-na-jedan. Izvan toga, momčad je bila jako loša. Vanjski šut je bio jako loš, krila uopće nije otvarala i suparniku je bilo jednostavno prilagoditi se hrvatskoj igri.
To su napravili i Španjolci. U jednom trenutku utakmice su se povukli u obranu 6-0; Viran Morros i Gedeón Guardiola su zatvorili sredinu i dotok lopte prema pivotu, Ferran Solé Sala je s desnog krila iskakao prema naprijed kako bi suzio prostor Karačiću, koji je akcije često započinjao s lijevog vanjskog i naš napad je zapeo u krizu iz koje se nije izvukao.
Tu smo pukli. Jordi Ribera je znao kako igramo i znao je da ga nećemo dobiti šutom izvana ni igrom na krila — jer, naprosto, nemamo ni jedno ni drugo. Plitko postavljenom zonom je oduzeo prostor Karačiću i Duvnjaku u igri jedan-na-jedan, većom gustoćom je onemogućio da igramo s pivotima, a podizanjem krila u pritisak prema našem lijevom vanjskom je dobio dodatnu kompaktnost zone i usmjerio nas prema sredini.
Da je Cindrić bio zdrav i da ga ozljeda stopala nije izbacila iz turnirskog ritma, Hrvatska bi imala bolju šansu. On i Karačić su slični igrači, ali opet dovoljno različiti i ondje gdje nije prolazila Karačićeva elegancija i finoća, vjerojatno bi prošla njegova direktnost i brzina. Ta dva ili tri gola koja bi nam donio Cindrić svojom promjenom ritma bi možda bili dosta za zlato, ali Hrvatskoj je potreban sistem koji će otključati puni napadački potencijal ove reprezentacije.
Poraz s okusom poraza
Červar je u pravu kad kaže da su naši igrači kreativni i da je zločin ograničavati ih, ali još se jednom pokazalo kako je Hrvatskoj potrebna shematizacija napada.
Potrebna su uigrana križanja kojima će se ubrzati protok lopte u vanjskoj liniji, nekoliko šablonskih kretanja u otvaranju napada koji će cijelu stvar učiniti manje statičnom. Ljudski mozak radi na principu uzoraka i kad igračima date nešto poznato u prvoj fazi napada, kad im pružite šablonu koju će mozak prepoznati, dali ste im sigurnost i otvarate veći broj mogućnosti za završetak akcije. Znanstveno je dokazano da takva organizacija napada pomaže da se igrači brže i sigurnije odlučuju za opcije koje se otvaraju, a onda mogu iskoristiti svoju kreativnost i talent kako bi riješili otvorene situacije na nepredvidljiv način.
Uostalom, do šuta izvana i do realizacije s krila se dolazi kroz dobar protok lopte u vanjskoj liniji. I jedno i drugo su ispušni ventili dobrog napada, produkti precizne i brze cirkulacije lopte kojom otvarate prostor za krilo prebrojavanjem ili skidate obrambeni blok s ruke vanjskog šutera. U svakom slučaju, i jedan i drugi igraju bez lopte, njihova realizacija je ovisna o onome što im suigrači pripreme — i kako bi znali kada krenuti, moraju znati kada će dobiti loptu, kada se akcija radi da bi je oni realizirali, a to traži određen stupanj automatizacije do koje se dolazi šablonizacijom.
Protiv Norveške je cilj bio maksimalno usporiti napad. U tome je Hrvatska uspjela i za to je zaslužan Červar sa svojim stručnim stožerom, a protiv Španjolske je taj napad trebalo ubrzati i to nije uspjelo. Pokušali smo improvizirati, pokušali smo na individualnu kvalitetu i došli smo prokleto blizu, ali nismo uspjeli.
Možda bi Šime Ivić, koji ima 89 golova u Bundesligi, na čistu individualnu kvalitetu zabio koji gol više od Mateja Hrstića. Možda bi Manuel Štrlek na račun čiste igračke klase realizirao koji teški udarac više iz nemogućeg kuta. Svakako nismo u situaciji da otpisujemo takve igrače s onog popisa od 28, kao ni Matu Šunjića koji briljira u Francuskoj i po broju obrana i po postotku. Možda bi svaki od njih mogao donijeti ta dva ili tri gola koja su nedostajala. Međutim, stvar nije u imenima jer to opet vodi improvizaciji i individualnoj kvaliteti. Stvar je u sustavu i opcijama koje trebamo popravljati, onome automatskome na što se možemo osloniti da pokrenemo stvari kada napad zapne, kao što je to bilo protiv Španjolske.
Dobro je. Srebro je velika stvar i objektivno je uspjeh koji treba proslaviti jer od zadnje ovakve medalje je prošlo 10 godina.
Međutim, razlog zašto je ova reprezentacija velika je taj što poraz uvijek ima okus po porazu. Glavna karakteristika ove momčadi su krvava koljena i trud koji je dala boreći se u obrani da bi došla do pobjede. To je glavni dio pobjedničkog karaktera i ono što Duvnjaka tjera na suze; ono u čemu sami od sebe traže maksimum i ništa ispod njega nije dovoljno dobro da bi se pomirili s tim.
Zato je dobro. I zato može biti još bolje.
