Bišćan je onda potpuna suprotnost Čačiću.

Za početak, izvjesnu prednost ima već zato što je Dinamovo dijete te posjeduje taj u nogometnim i trenerskim krugovima uvijek poželjni igrački pedigre. Međutim, puno bitnija stvar je ta da Bišćan ima status čovjeka koji drži do nekih svojih principa. Opet ne mislim da je to generalno ljudima osobito bitna stvar — iako jednom dijelu dinamovaca zasigurno jest — ali zna se koje on vrijednosti zastupa, pa gotovo je općepoznato i to da nije htio biti Dinamov trener dokle god su Mamići u klubu.

Realnost je takva da Bišćan ima lošiju početnu poziciju od svih drugih Dinamovih trenera u zadnjih nekoliko godina

Nevezano čak i za njegove stavove, ali ljudi ipak prepoznaju i cijene to što nisi samo još jedan u nizu beskičmenjaka. Na kraju krajeva, Bišćan je na ovu poziciju došao sasvim zasluženo i to je manje-više to. Upravo je zbog svega toga dočekan tako srdačno i toplo i to mu je sada prednost; on je domaći dečko koji će vjerojatno imati malo više kredita od nekih drugih trenera. Naravno, ljudi stvarno jesu ćudljivi i prevrtljivi te skloni mijenjati mišljenje preko noći i ta bi se podrška javnosti vrlo brzo mogla istopiti. Na kraju krajeva, mogao je Dinamo kiksati već protiv Lokomotive, mogao je i Hajduk zabiti za 3-2 protiv Istre i priča bi već onda bila ponešto drugačija.

Možemo, uostalom, pričati i o još nečemu. Možemo pričati o tome da je Bišćan došao u Dinamo u vjerojatno najgorem mogućem trenutku. Postoje dva razloga za to, a prvi je onaj pomalo i samorazumljiv: Bišćan mora osvojiti naslov prvaka jer će u protivnom biti označen kao glavni krivac za neuspjeh i lako je moguće da zbog silnog pritiska javnosti neće moći zadržati posao, bez obzira na to koliko bi otkaz u danom trenutku bio (ne)opravdan potez. Zapravo je onda i prava šteta da jedan takav trener, od onih kakvi su za Mamićeve vladavine bili prava rijetkost, sad vjerojatno ovisi isključivo o tome.

Dinamo ima 19 igrača

Doduše, Dinamo je sad opet na ugodnih +9, stvarno ne treba podcjenjivati ni to koliko je i sam Hajduk spreman prosipati bodove, ali Bišćan ima i taj jedan drugi problem, neovisno o tome hoće li uzeti naslov ili ne.

To je ono da ovaj Dinamo zapravo i nije više toliko dobra momčad.

Dosta se proteklih tjedana počelo pisati o tome koliko su Modri tanki s igračkim kadrom, ali lako je moguće da bi prave posljedice štete koju je ostavio Čačić kao sportski direktor tek mogle doći na naplatu.

Naravno, Čačić si nije sam dao takve ovlasti i to uopće nije sporno; njegovo imenovanje na poziciju koju nikad nije obnašao samo je pokazatelj kaosa koji je u klubu prevladavao proteklih mjeseci, a možemo reći i da je to, osim crnih lista, i jedina ostavština Krešimira Antolića. Dotičnog sada više nema, pojedini predstavnici starog režima odjenuli su novo ruho — nadamo se da uskoro ni njih više neće biti u klubu — ali taj problem sad dolazi u ruke Darija Šimića i Bišćana.

Naravno, nije bilo realno očekivati da će Mislav Oršić i Arijan Ademi zauvijek ostati u Dinamu ili da će općenito ta generacija vječno trajati, ali ta je tranzicija započela katastrofalno; zapravo je sve ono što je dobrim dijelom još 2018. započeo graditi Nenad Bjelica poništeno u svega nekoliko mjeseci.

Dinamo u ovom trenutku u rosteru ima 19 igrača; njih 19 ako ne računate juniore od kojih se nijedan još nije afirmirao — što, s obzirom na okolnosti, i nije toliko čudno. Mogao je Čačić nekome od njih dati koju minutu više, ali poanta je samo u tome da se doveo u situaciju u kojoj je previše ovisio o njima; uostalom, ni Bišćan protiv Lokomotive nije iskoristio svih pet zamjena, iako je momčad zadnjih 15-ak minuta bila vidljivo fizički potrošena. Tih 19 igrača, čak i ako računate da nitko nije ozlijeđen, što je pogotovo u ovom dijelu sezone možda naivno očekivati, samo po sebi je već premalo.

Naravno, Dinamo već nekoliko sezona traži rješenje za poziciju lijevog beka, koju sad po novom pokriva Mauro Perković, a zbog nekih novih okolnosti, ponovno bi to u jednom trenutku mogao biti i Robert Ljubičić. Dinamo onda sad već cijelu sezonu ima i tek jednu pravu šesticu; iako se radi o poziciji na kojoj se u pravilu puno trošiš, pa i sklon si dobivanju kartona, trebalo je imati i sreće da je Josip Mišić, ujedno možda i najbolji igrač u prvom dijelu sezone, manje-više cijelo vrijeme bio na raspologanju. Dinamo onda ima i tek dvije osmice — Ljubičića i Marka Bulata — a pomalo je nejasno i zašto nema još jednog, trećeg napadača.

Kako je sve to u praksi izgledalo još s tim izostancima vidjeli smo u proteklih nekoliko utakmica, kad se događalo da su praktički jedine (ofenzivne) opcije na klupi na koje se ozbiljno računa Luka Menalo i Petar Bočkaj. Sad se, pak, dogodilo i to da se ozlijedio Kévin Théophile-Catherine — koji i odlazi na kraju sezone — novost je i da je Boško Šutalo out do kraja sezone, pa Dinamo, osim te rošade s Perkovićem i Ljubičićem, praktički nema neku provjerenu opciju kao zamjenu na poziciji stopera; ili je u slučaju te rošade opet još tanji u veznom redu.

Mamićevci iz ormara

Čak i uz pretpostavku da osvoji naslov, ostat će isti problemi, a pojavit će se i neki drugi koje se mora rješavati; prije svega, pričamo o tome da bi klub mogli napustiti Dominik Livaković i(li) Bruno Petković, koji zasad ulaze i u zadnju godinu ugovora, a lako je moguće da će i za Josipa Šutala, Martina Baturinu ili Luku Ivanušeca stići ponude koje Dinamo neće htjeti odbiti. OK, vrlo vjerojatno se neće dogoditi da će sva petorica odjednom napustiti klub, ali uz već postojeće deficite u kadru — a koji se mogu tek malo ‘popraviti’ s igračima koji se vraćaju s posudbe — je li realno očekivati Dinamo kakav smo gledali proteklih godina?

Ili, je li realno očekivati da će se ti problemi riješiti u jednom prijelaznom roku? I hoće li za taj eventualno nešto slabiji Dinamo biti krivi Šimić i njegov prijatelj Bišćan i(li) ta ulica koja sada valjda vodi klub?

Naravno, Bišćan je već radio i dokazao se u svakakvim uvjetima, Dinamo zapravo i dalje ima momčad prepunu talenta, ali vjerojatno je i on sam zamišljao da će stići u nešto povoljniju situaciju. Nitko pritom ne gura tezu da ni sam neće griješiti, ali realnost je takva da ima lošiju početnu poziciju od svih drugih Dinamovih trenera u zadnjih nekoliko godina.

Možemo onda pričati i o tome da je ljestvica sad visoko podignuta, jer svi odjednom očekuju europski konkurentan Dinamo. To se očituje i na tržištu transfera, jer se zbog stečenog renomea sad percipira da klub ima veću kupovnu moć nego prije, pa se kroz medije provlače najave rekordnih cifri za pojačanja. U situaciji u kojoj se momčad treba značajno pojačati, to je još jedna otegotna okolnost. A čak i ako Bišćan osvoji prvenstvo, a podbaci u Europi ili se to tako percipira i interpretira, podrška javnosti bi se vrlo brzo mogla istopiti.

Na kraju krajeva, ne treba sumnjati u to da će biti onih koji će mu podmetati klipove, kao i da, nažalost, postoji mnogo onih koji jedva čekaju njegov krivi korak. Naravno, tu uglavnom pričamo o onim najčešće, dopustit ćete mi, intelektualno potkapacitiranim moronima koji masturbiraju na Tatu i sada liju suze za njime, proričući brzu Dinamovu propast, te čekajući taj krivi korak kako bi mogli reciklirati taj jedan te isti mit: onaj da će Dinamo žaliti za Mamićem. Ne znam, volio bih reći da je to samo neka nebitna glasna manjina, ali čini mi se da ipak nije tako, što onda dosta toga govori i o ovom društvu koje je postalo toliko cinično da jednostavno više ne može prepoznati koje bi vrijednosti trebale biti poželjne.

Postoji, međutim, ta još jedna gora vrsta mamićevaca, a koji su ovih dana pomalo stidljivo izlazili iz ormara.

To su oni koji su intelektualno donekle dorasli civiliziranom čovjeku, pa su valjda i sami svjesni koliko bi se kompromitirali kad bi počeli pričati bez ograda. To su oni, kakti, ‘realisti’ koji vole objašnjavati kako zapravo taj svijet (nogometa) funkcionira; možete ih možda nazvati i pičkama koje se ne usude direktno reći što o svemu misle, ali će na pivi s dečkima prodavati svoju dubokoumnu teoriju po kojoj je Mamić učinio puno toga za Dinamo i slično. Jer, eto, nogomet vam je, ako niste znali, takav kakav je, a kriminala ima svugdje.

To je, naravno, ona dobro poznata ‘teorija relativnosti’ kojom se nastoji minorizirati sve ono što se događalo u Dinamu. A zbog čega sve to točno? Zato što smo i sami spremni biti takvi ili nam se zbog nekog u suštini idiotskog ili infantilnog razloga — valjda navijačkog obraza ili čega već — preteško pogledati u ogledalo?

I takvima je možda najbolja poruka poslana još u subotu u Kranjčevićevoj kad se barem na trenutke moglo ponovno osjetiti što je to točno taj Dinamo. Što je, i što to točno može i treba biti, pa bilo to sa Šimićem i Bišćanom ili bez njih. I ako to sami nisu primijetili, ili ako to sami nisu osjetili, pa možda onda ni taj Dinamo nije za njih.