Gledajući iz današnje perspektive, čovjek stječe dojam kako bi u prošlosezonskom Real Madridu bilo kakva nova klupska strategija ili nastavak iste, s bilo kojim trenerom, bili pokopani nakon samo kojeg mjeseca.
Kontekst o kojem pričamo jest tranzicijski period u koji je Kraljevski klub ušao nakon odlaska Zinedinea Zidanea i Cristiana Ronalda. Kao da nije bilo dovoljno što su Madriđani ostali dekapitirani, većina nedodirljivih senatora bili su psihofizički potrošeni, i to bez dodatnog opterećenja koje je došlo s održavanjem Svjetskog prvenstva. Slobodno tomu pridodajte i prilično inertno odrađeni prijelazni rok te uslijed toga nešto tanji roster, kao i tešku svlačionicu, ne baš najorniju za potpuno novi, taktički zahtjevniji stil igre, i dobit ćete Julena Lopeteguija — a vjerojatno i bilo kog drugog — na trenerskom smetlištu. U krivo vrijeme na krivom mjestu, predosjećao je Zizou…
Pa, iako su naslovnice vrištale i klikalo se baš svašta, nije se dogodilo ništa novo, pa ni strašno — naprosto je došlo do zasićenja, a klub se nešto slabije pripremio za tranziciju. Suma summarum, ta katastrofalna sezona, u kojoj se Real relativno lako plasirao u Ligu prvaka, prouzrokovala je samo koji milijunčić manje na računu.
Zidane je dobio odriješene ruke po pitanju pojačanja, a onda i odriješenu kesu — nešto što mu lani Pérez možda nije htio osigurati
Danas momčad u Vigu protiv Celte otvara sezonu i već će rezultat te utakmice odrediti boju kojom će većina medija pisati. Dakako da je bitan način na koji će Real igrati, ali u slučaju poraza nastavit će se u kriznim, pa i paničnim tonovima, dok bi pobjeda mogla prebrisati sve prisutne probleme te ustupiti mjesto idolatriji spram Zidanea ili koga već. Možda bi neodlučeni rezultat bio najsvrsishodniji jer bi nam dopustio da ostanemo rezervirani, pa i skeptični.
Real je i rezultatski i igrački odradio prilično lošu predsezonu i vjerojatno zbog toga mnogima izmiče činjenica da je na polju ulaznih transfera, barem zasad, odradio sasvim pristojan posao.
Zidane je iz kluba izbivao 284 dana, ali očito nije bio na odmoru’ već je pravilno skenirao kadrovske probleme. Klub je još prije početka srpnja potrošio 300 milijuna eura, što znači da je točno znao koga želi, a imena koja su se sjatila sugeriraju da se u Realu polako pripremaju za bolni rastanak s pojedinim članovima dinastije. Naknadnom pameću možemo zaključiti kako je osvježenje moglo stići i ranije, ali bilo kako bilo, ovoljetna pojačanja su i svojevrsna poruka senatorima – nema više nedodirljivih…
Nova lica
Jedna od žarišnih točaka u ekipi prošle je sezone bila pozicija lijevog beka — sad već 33-godišnji Marcelo u kontinuitetu je jedino ‘kašljucao’. Zbog premora su ga sustizale sitne mišićne ozljede, a kad bi igrao, odlikovala bi ga prilično velika defenzivna neodgovornost ili naprosto nemogućnost da pokrije propuh po vlastitoj strani. U jednom trenutku bio je možda i pomalo nepotrebno zaleđen na klupi nauštrb defenzivnijeg Sergija Reguilóna, momka koji u ovom trenutku objektivno nije kalibar za madridski klub. Iz tih je razloga stigao 24-godišnji Ferland Mendy, zapravo sličan tip beka Marcelu koji će mu puhati za vratom i nastojati, baš poput njega, postati dugoročno rješenje.
U sličnoj situaciji je i ‘glasnogovornik’ svlačionice Sergio Ramos, pa i njegov stoperski drug Raphaël Varane, kojima kao konkurencija dolazi još jedno skupo i (valjda) dugoročno rješenje, 21-godišnji Éder Militão. Brazilac slovi za jedn ogod najboljih stopera svoje generacije, a kao tehnički fino potkovan nudi dimenziju više u prvoj liniji izgradnje napada koja kod Reala ionako šteka. Možda i najriskantnije pojačanje jest ono u vidu Luke Jovića, prije svega jer je i najskuplje, ali i zato što tek treba dokazati da može zabijati u kontinuitetu. Ako ništa drugo, Jović svakako nije vatrogasno rješenje kao što je to lani bio Mariano Díaz.
Potonja dva pojačanja govore nam puno o Realovoj transfer politici u posljednjih nekoliko godina.
Osim toga što se oslanjao na pojedine igrače iz vlastitog pogona, Real nastavlja stremiti kupovini, nazovimo ih, mladih Galácticosa — od 2014. naovamo u klub su stizali Martin Ødegaard (tada 15-godišnjak), Jesús Vallejo (18), Marco Asensio (19), Theo Hernández (19), Dani Ceballos (20), Vinícius Júnior (18), Brahim Díaz (19), Andrij Lunin (19) i ove sezone 18-godišnjaci, Brazilac Rodrygo i Japanac Takefusa Kubo. Postoje sasvim razumljivi i pragmatični razlozi za to – u klubu su još 2015. ispravno procijenili kako su nakrcani sjajnim individualcima i kako se naprosto ne isplati igrati po pravilima podivljalog tržišta. Posljednji Galáctico (ako izuzmemo prilično jeftinog Thibauta Courtoisa) bio je 75 milijuna eura plaćeni James Rodríguez, koji bi danas vjerojatno koštao i više.
Pošto je i rezultat bio sasvim zadovoljavajući, svrsishodnije je bilo koketirati i čekati. Te na koncu i dočekati posljednju godinu ugovora Edena Hazarda i dobiti ga u pola cijene.
Zidane 2.0
Usto je klub zasad sasvim dobro prodavao. Zaradio je preko 100 milijuna na igračima iz rotacije.
Marcos Llorente možda će u Atletico Madridu postati bolji igrač, ali dobiti 30 do 40 milijuna eura, ovisno o izvorima, za 23-godišnjaka koji je odigrao nešto više od 20 ligaških utakmica, sjajan je posao. Nešto je malo manje razumljiv potez slanje na kaljenje Ceballosa, a što je samo potvrda da su u klubu odustali od strategije oslanjanja na domaće, mlađe snage. Problem nije toliko ni u samoj posudbi — koja ne sadrži otkupnu klauzulu za Arsenal — koliko u tome da je sasvim moguće kako budući nositelj igre španjolske reprezentacije i vjerojatno jedan od najboljih veznjaka svijeta neće dobiti pravu priliku u Realu, što svakako zvuči poznato. Vjerojatni razlog odlaska zapravo je strah od dolaska Paula Pogbe, koji je počeo koketirati sa Zizouom čim je shvatio da će tumarati terenima Europske lige…
A da bi doveo Pogbu, Zidane je planirao nekome uvaljati Garetha Balea i Jamesa, koje je bez imalo zadrške otpisao od samoga početka tržišnog tračeraja. Ploču je promijenio nakon što je Baleu propao ‘golf-angažman’ u Kini, ali i nakon što se ozlijedio Asensio, što bi moglo značiti da je sklopio pakt s Velšaninom da pokuša još jednom izvući ono najbolje iz njega. Sudbina Jamesa, kojeg Zizou godinama neopravdano podcjenjuje, ovisit će o tome hoće li uistinu stići Pogba (pošto se šuška o tome da Florentino Pérez diže kredit) ili eventualno Donny van de Beek.
Jasno, kada je Real u pitanju, ne treba isključiti da će kredu spiskati na Neymara ili nekakvu perverznu trampu sa zvukom sirene koja bi ga uključivala, a što bi definitivno bio povratak taktički iracionalnoj, ali i marketinški isplativoj politici. Ne treba pritom smetnuti s uma to da Neymar ima sada već ozbiljnih problema s metatarzalnom kosti…
Skepsa oko Zidanea 2.0 porasla je zbog već spomenutih prilično loših izdanja u predsezoni, iako je imao relativno odmornu i iskristaliziranu ekipu od samoga početka priprema. Možemo postaviti i sljedeće pitanje: zašto bi čovjek koji je sve donedavno bio gotovo tri sezone na klupi ekipe čija je jezgra dobrim dijelom sačuvana odjednom, u posljednje dvije pripremne utakmice pred početak prvenstva, stao isprobavati igru s trojicom u obrani, nešto što je Real pod Zidaneom vrlo rijetko igrao? Ne radi li se o uštimanom ansamblu koji je promijenio tek nekoliko glumaca?
U konkretnom slučaju radi se o tome što je Real u prvih pet pripremnih utakmica primio čak 16 golova, dobrim dijelom zbog loše defenzivne tranzicije bekova u sustavu s četvoricom u obrani, kada se, treba to reći, obrambeni ‘stabilizator’ Casemiro tek priključivao ekipi. S trojicom u zadnjoj liniji i s Casemirom na zadnjem veznom Zidane je upravo htio dobiti figuru viška pri suparničkim kontranapadima i ublažiti neodgovornost Marcela i Danija Carvajala.
Odriješena kesa
Što je i koliko je dobio s time možda najbolje sugerira prvo poluvrijeme posljednje utakmice protiv Rome, kad je Real primio dva pogotka, a komotno je mogao i više. Odmah po početku drugog Zidane je prešao u klasičnih 4-4-2, što je kroz pripreme već isprobavao, a što bi značilo da će netko iz ‘nezamjenjivog’ trija Casemiro-Toni Kroos–Luka Modrić morati ispasti iz prvih 11. Teško je, međutim, zamisliti da će Zidane tu formaciju, pogotovo bez Casemira, koristiti protiv jačih ekipa.
U širem kontekstu odgovor na gorespomenuto pitanje krije se u onoj općepoznatoj činjenici da Zidane u Realu nikada nije udario osobni taktički pečat ili sustav, već je dopuštao igračima puno slobode i improvizacije u igri. Zizou je uvijek više težio ‘mikro-taktičkim’ rješenjima poput gorespomenutog ili poput već isprobane formule skrivanja Casemira tijekom izgradnje napada na ‘desetki’ te dubljem spuštanju Modrića i Kroosa po loptu.
S obzirom na to, za pretpostaviti je kako će se takvo što nastaviti i kako će se, pogotovo u slučaju kakve rezultatske krize — a Realu u La ligi slijede četiri zahtjevna gostovanja — Zidane okrenuti kadrovskim preinakama. Doduše, tek treba vidjeti koliko je spreman dirnuti u osinjak nedodirljivih i dati veću priliku, primjerice, Jamesu i Iscu, koji su u sadašnjoj konstelaciji snaga zamjene za Modrića i Kroosa. Problem predstavlja i eventualna ozljeda tog prevažnog Casemira jer je Federico Valverde tek po odlasku Llorentea ‘prenamijenjen’ u zadnjeg veznog i upitno je koliko dobro može odraditi prljavi posao.
A jedan od rijetkih dobitaka u toj prošloj katastrofalnoj sezoni bio je Vinícius Jr., kojeg je Santiago Solari gurnuo u vatru i koji se zaista doima kao da može postati vrhunsko lijevo krilo. Viníciusu je smrknulo kad je u klub stigao Hazard, ali mu je svanulo kad se ozlijedio Asensio pa je u Zidaneovih omiljenih 4-3-3 bio prva opcija na desnom krilu, koje mu, međutim, manje odgovara jer se preferira s lijevog šaltati na desnu nogu i ulaziti u paklene driblinge. U svakom slučaju, Vinícius će biti žrtva ako će Zidane, kao i prije, povremeno koristiti 4-3-1-2, kad će na desetki ordinirati Isco, čovjek koji vječno čeka dirigentsku palicu.
Puno se već riječi potrošilo na to kako se Zidane uspeo u panteon besmrtnih trenera unatoč tome što nije imao dorečeni sustav igre, već je ‘samo’ odlično manipulirao karakterima bremenitom svlačionicom i na treninzima kupovao igrače demonstracijom tehničkih sposobnosti. Smatram kako je ta tema potrošena i bolje je zapitati se: zašto se Zizou vratio i je li mu to trebalo?
Zov starog jata često je naprosto jači od glasa razuma, ali očigledno je važan faktor i taj što je dobio odriješene ruke po pitanju pojačanja, a onda i odriješenu kesu — nešto što mu lani Pérez možda nije htio osigurati. Bilo kako bilo, ova ekipa ionako je dobrim dijelom Zidaneovo djelo, sada s još pokojim novim kotačićem i bez obzira na to hoće li se ona mijenjati do kraja roka, opet je prepuna sjajnih individualaca i improvizatora. Pitanje je, međutim, koliko u ostacima starog sustava ima još baruta, kao i to hoće li ovog puta sloboda biti dovoljna za uspjeh.
