Leko je izabran za trenera sezone, dobio je priznanje javnosti i energija kojom je Brugge prštao je osvajala simpatije. Ali osvajanje titule je bilo zacrtano, pogotovo nakon što je iz kvalifikacija za Ligu prvaka ispao od İstanbul Başakşehira, a onda iz playoffa Europske lige od AEK-a.

Royal Antwerp je bio nešto drugačija priča. László Bölöni je stabilizirao klub. Dugogodišnja drugoligaška putešestvija pretvorile su se u to da je Antwerp u sezonu kretao kao peta ili šesta momčad belgijske lige, a Bölöni ju je uveo u prvo finale nakon 28 godina, u kojem ga je čekao Club Brugge. Međutim, Bölöni nije dobio priliku osvojiti trofej. Epidemija koronavirusa zaustavila je sezonu, belgijski savez ju je konačno obustavio, a u međuvremenu je Bölöniju istekao ugovor oko čijeg se produženja nije uspio dogovoriti s klubom. Kada su mjere popustile, RBFA je finale kupa zakazao za početak kolovoza, a na klupi se umjesto Bölönija našao Leko.

Znanje ima, ali njega su u pravilu imali i njegovi prethodnici. Ono što nisu imali je status kakav ima Leko

Royal Antwerp je u toj utakmici bio potpuni autsajder. S jedne strane je stajala najjača momčad u zemlji, dok je s druge strane bio klub kojeg su, osim trenera, napustila još dvanaesteroica igrača, a kako je to bilo finale za sezonu prije, tih 12 novih lica koji su trebali uskočiti na njihova mjesta nisu imali pravo nastupa. Usprkos tome, Royal Antwerp je osvojio trofej. Ne samo da je pobijedio Club Brugge nego ga je potpuno pomeo s terena i dominirao u toj utakmici.

To je bio temelj na kojem je Leko gradio ostatak sezone. Osvajanje Kupa mu je otvorilo vrata Europe, a ondje je izvukao grupu s Tottenhamom, LASK-om i Ludogorcem. Upisao je pobjede protiv svih triju momčadi i plasirao se u nokaut fazu Europske lige, a u domaćem je prvenstvu u jednom trenutku držao čelnu poziciju, loveći bodove iz sjene. Zato je poznavatelji belgijskog nogometa, kada pričaju o Leki i njegovom trenerskom potpisu, stavljaju epizodu u Antwerpu ispred one u Bruggeu. Naslov prvaka s Clubom Brugge je vjerojatno mogao osvojiti i neki drugi trener jer su Farmeri bili glavni favoriti za titulu, ali malo je tko očekivao da se Royal Antwerp može nositi s europskom konkurencijom.

Kakav je Lekin nogomet?

Posao u Hajduku Leki donosi situaciju koja je sličnija onoj u Antwerpu nego onoj u Bruggeu. Momčad je solidna i očekivanja su iznimno visoka, ali realnost kaže da Hajduk nije ni blizu favorit kao što je to bio Club Brugge. Dakle, Leko se ponovo vraća u situaciju u kojoj mora loviti, kao što je lovio u Royal Antwerpu.

Međutim, puno je važnije pitanje: što Leko donosi Hajduku?

U Belgiji je definirao svoj nogomet: obično igra s trojicom stopera i visoko podignutom zadnjom linijom koja započinje napade. Geometrija igre zasniva se na načelima pozicijskog nogometa koja nalažu da jedan igrač bude u vanjskom koridoru, a drugi u halfspaceu kako bi se razvukla suparnička obrambena formacija i otvorile linije dodavanja. Njegove momčadi u pravilu imaju visok postotak posjeda lopte, fiksirane su na kontrolu prostora i kreiranje mreže dodavanja.

Kada pričamo o načelima pozicijskog nogometa možemo pričati o Pepu Guardioli, ali i o Antoniju Conteu, Eriku ten Hagu, Grahamu Potteru, Marcelu Bielsi i stotinama drugih trenera. Recimo, malo će tko reći da su Guardiola i Conte treneri sličnog pristupa, a obojica zapravo koriste ista načela okupacije prostora, vrlo sličnu geometriju u igri i taktički koncepti im se svode na iste premise nogometne teorije. Razlika je u načinu interpretacije tih premisa i formiranju različitih nogometnih stilova.

Lekin stil traži energiju. Njegove momčadi imaju visok postotak posjeda lopte i teže metodičnoj izgradnji napada, ali često ulaze u presing i po oduzetoj lopti resetiraju napad natrag do zadnje linije kako bi se ponovo organizirao ulazak u suparničku polovicu. Vezni igrači često napadaju dubinu, pogotovo ako napadači dolaze u prilaz, a bočni igrači odlaze visoko.

Jasno je da će se neke stvari morati adaptirati. Načelno, Valdas Dambrauskas je također tražio energiju i dosta toga je zasnivao na strukturi presinga te dolasku veznjaka iz drugog plana. Međutim, teško je graditi presing ako su u napadu Marko Livaja i Nikola Kalinić, baš kao što je teško očekivati dubinska utrčavanja iz vezne linije kada su u njoj Filip Krovinović i Marco Fossati. Teoretski nacrt idealne igre je jedno, ali njegova provedba u realnosti je nešto sasvim drugo.

Tu dolazimo do najvažnije stvari koju Leko donosi Hajduku u odnosu na svoje prethodnike: statusa.

Leko i Dambrauskas su vrlo slični treneri; načela su im praktički ista, taktički koncepti također, a stil se bazira na vrlo bliskom tumačenju tih načela. Kad zbrojimo statističke parametre onoga što je Leko radio u Bruggeu i Antwerpu i usporedimo ih sa statističkim parametrima onoga što je Dambrauskas radio u Gorici i Ludogorcu, dolazimo do gotovo identičnih podataka. Sažetak dosjea u bazama analitičkih kuća obično se svodi na kategorije koje se nazivaju key performance indicators, a kod Dambrauskasa i Leke su ti KPI isti.

Najveći potencijal za uspjeh

Razlika je u tome što je Leko domaći čovjek.

Igrao je u Hajduku, dobro je poznato lice u lokalnoj zajednici i ima autoritet koji mu donosi osvajanje naslova u Belgiji. Budite sigurni da njemu nitko neće ispravnost odluke da igra s trojicom u zadnjoj liniji i da klupske legende kluba neće davati intervjue u kojima objašnjavaju kako to znači da ne shvaća veličinu kluba.

Zapravo, još bolji primjer je Jens Gustafsson koji je od starta bio potpuni autsajder i samim time laka meta. Nikad nijedan domaći trener u uredničkom komentaru mainstream medija nije pročitao eksplicitni stav da treba dobiti otkaz. Moglo se kritizirati, više ili manje argumentirano, ali ni puno lošiji treneri od Gustafssona nisu mogli pročitati kako nisu kalibar za Hajdukovu klupu. To domaći trener neće doživjeti, pa čak niti onda kada ima učinak kao Hari Vukas.

Hajduk je propustio zaštititi zadnju trojicu svojih trenera: Mislava Karoglana dugogodišnjim ugovorom, Dambrauskasa u prvoj rezultatskoj krizi, a Gustafssona od medijskih kritika. Ako se vjerovalo u njih, onda im je trebalo dati veću slobodu u odlučivanju i jače zavjetrinu jer ni Jürgen Klopp nakon prvih 60-ak utakmica u Liverpoolu nije imao rezultat. Dapače, Brendan Rodgers je u tom razdoblju bio bolji od njega. Ali Klopp je, za razliku od Rodgersa, dobio kredit, klub je stao iza njega u krizama kad se javno zazivao otkaz, a kad je prebrodio te krize, stvorio je silu.

Leko ne treba zaštitu. Barem ne u Splitu i barem ne još. Medijski tretman njegova dolaska najbolja je ilustracija toga, a to je važna stvar jer mu nudi dodatnu slobodu u radu. Znanje ima, ali njega su u pravilu imali i njegovi prethodnici. Ono što nisu imali je status kakav ima Leko.

Status koji nudi kredit za slobodu da sutra igra s trojicom natrag i da mu to nitko ne propitkuje shvaća li veličinu kluba, ali i kredit za pogrešku, odnosno manevarski prostor za ispravljanje te pogreške. A ta margina za pogrešku, toliko atipična za Hajdukovo funkcioniranje, postaje možda i najvažniji potencijal za eventualni uspjeh. Lekin, a samim time i Hajdukov.