Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Domobrani

Atlético Madrid je napravio ono što Atlético Madrid radi

Zadnja izmjena: 19. veljače 2020. Michael Regan/Getty Images via Guliver

U zadnjih šest godina Atlético Madrid je na svom stadionu odigrao 13 utakmica u knockout fazi Lige prvaka. Na čak 11 od tih 13 utakmica Atlético nije primio gol.

Zadnji koji mu je zabio bio je Isco za Real Madrid u polufinalu 2017. kad je Atlético pobijedio 2:1, a prije njega je strijelac bio Kaká u osmini finala 2014., u porazu Milana 4:1. U ostalih 11 utakmica momčad Diega Simeonea nije primila gol. Barcelona i Bayer Leverkusen po dvaput, Chelsea, Real, PSV, Bayern, Leicester, Juventus i Liverpool nisu uspjeli zabiti gol na gostovanju u Madridu.

“Mi znamo što smo“, izjavio je José Giménez prije utakmice. “Ovo je naš dom, a mi smo ljudi koji ponos i svoj dom shvaćaju ozbiljno. Znamo koliko je Liverpool dobar i to je momčad kojoj se cijeli svijet divi zbog načina na koji igra. Opasni su, ali mi smo tu da branimo svoj dom.“

Rezultat takvog pristupa je bio da je Liverpool ostao bez udarca u okvir gola; a što god mislili o Atléticu i načinu na koji Simeone vidi nogomet, to su stvarno impresivni podaci.

Chola lopta ionako ne zanima; on je svoju momčad postavio tako da ne primi gol i da brani svoj dom

Dugo vremena je temelj te obrane bio atipični pristup bočnih igrača. S obzirom na to da je Simeone na bočnim pozicijama imao nevjerojatno discipliniranog Juanfrana te Filipea Luísa, koji je bio najbolji igrač na svijetu u oduzimanju lopte, bekovima je davao upute da striktno markiraju suparnička krila i da se pozicioniraju neovisno o ostatku momčadi kako bi onemogućili suparnika da stvara višak u širokim zonama. Dok gotovo sve druge momčadi na svijetu žele da im bekovi drže horizontalnu kompaktnost sa stoperima, Atlético je maltretirao suparnička krila iznimno širokim postavljanjem Juanfrana i Filipea Luísa kako bi oduzeli prostor u širokim zonama, računajući kako su centralni veznjaci dovoljno blizu obrani da pomognu stoperima.

S vremenom se Simeoneov Atlético promijenio. Na centralnom veznom više ne igraju Gabi i Thiago, koji su bili iznimno defenzivni igrači s izraženim kapacitetom za trku i duel, nego su sada tu Thomas Partey i Saúl Ñíguez, a na lijevom beku je Lodi, koji je svojim navikama u igri drastično drugačiji igrač od Filipea Luísa. Iako je generalni pristup utakmicama isti, a stil igre jako sličan, u Simeoneovoj momčadi više nisu ni stoperi Diego Godín i João Miranda, tako da je bilo nužno napraviti neke taktičke prilagodbe, a jedna od njih je i puno konzervativnije postavljanje bočnih igrača. Danas bekovi Atlético Madrida igraju kao i većina drugih, pozicioniraju se ovisno o tome što rade stoperi.

Situacijska inteligencija

Međutim, i dalje je ključno zatvoriti široke zone, a Liverpool je tu specifičan. Sadio Mané i Mohamed Salah s krilnih pozicija ulaze prema sredini terena, a kreiranje viška pada na Andrewa Robertsona i (posebno) na Trenta Alexander-Arnolda, oko kojeg su građena sistemska rješenja ulaska u zadnju trećinu terena. Alexander-Arnold je ove sezone u Premier ligi skupio 10 asistencija, po čemu je drugi u ligi, te 67 ključnih dodavanja u čemu je četvrti. Osim toga, i Robertson i Alexander-Arnold su među 10 igrača s najviše ukupnih dodavanja u Premier ligi, što jasno govori koliki je njihov značaj za dominantni sustav igre koji je izgradio Jürgen Klopp.

Simeone je to znao i odlučio se za stari recept.

Bekovi su se i dalje postavljali prema stoperima, bez prevelikog odstupanja od standardnog plana igre. Ovaj put su veći dio čuvanja vlastitog doma iznijeli krilni igrači i napadači koji su striktno markirali Robertsona i Alexander-Arnolda.

Atlético Madrid je stajao u svojoj klasičnoj zoni 4-4-2 zoni, srednjem bloku u kojem gotovo savršeno kontrolira svoju polovicu terena i oduzima suparniku opcije za igru. Nekarakteristično je bilo to da se Thomas Lemar na lijevom krilu povlači potpuno u zadnju liniju kako bi markirao Alexander-Arnolda, premda lopta ide na drugu stranu. Na drugoj strani je Robertson — ali na drugoj strani je i Koke, koji prvo brani prostor i postavljanjem onemogućuje Fabinhu da igra direktno na Manéa, a onda iskače prema Robertsonu da mu oduzme mjesto i vrijeme na lopti.

Upravo je takva situacijska inteligencija Simeoneove momčadi ključna stavka ovakve igre.

Robertson je imao 113 dodira s loptom, a Alexander-Arnold 118, što je drugi i treći najveći broj dodira. To jasno pokazuje da se Atlético Madrid nije bojao Liverpoolovih bočnih igrača i da plan nije bio isključiti ih iz igre po svaku cijenu. Koke i Lemar su im dopuštali da prime loptu i da igraju, ponekad su čak i usmjeravali vezni red da igra prema njima otvarajući linije dodavanja, ali su im loptu dopuštali isključivo u bezopasnim zonama terena.

Jasno, rani gol je bio presudan da plan bude potpuno efikasan. Kada vidite koliko je Lemar nisko postavljen, jasno vam je da ne može biti opasan u kontranapadu jer obično je bio iza oduzete lopte, a da bi došao do završnice mora prijeći više od 70 metara terena. Međutim, s obzirom na to da je Atlético imao Saúlov gol prednosti, Cholo je bez ikakvih problema pristao platiti cijenu koja je bila potrebna da se Liverpoolove bekove, kao nositelje Kloppova sistema, isključi iz igre. Chola lopta ionako ne zanima; on je svoju momčad postavio tako da ne primi gol i da brani svoj dom, baš kao što ga je obranio u 11 od 13 zadnjih knockout utakmica u Ligi prvaka. Nakon što je obavio ključni posao na bočnim zonama terena, utakmica je zapravo bila riješena.

Firmino u kavezu

S druge strane, na istoj slici gore možemo vidjeti koliko sitnih ‘suboptimalnosti’ u igri Liverpool ima, a mogu se iskoristiti. Kloppova momčad igra sjajno: 22 boda prednosti u Premier ligi, prošlogodišnja Liga prvaka i 97 osvojenih bodova u domaćem prvenstvu znaci su koliko je dobar posao trener odradio i koliko je momčad napredovala u različitim segmentima igre. Liverpool nije više samo presing momčad, nadogradila se prekidima i izvođenje auta smatra standardnim dijelom napadačke igre, popravila je igru u posjedu i postavljenom napadu i razvila mehanizme ulaska u zadnju trećinu preko bočnih igrača.

U svemu tome ključan je doprinos vezne linije. Fabinho, Georginio Wijnaldum i Jordan Henderson su iznimno važni jer zaustavljaju suparničku tranziciju nakon što prednja linija izgubi loptu. Oni svojom igrom omogućavaju bekovima da budu toliko važni u napadu te svojim ulascima iz drugog plana daju dubinu napadu i otvaraju koridore za ulazak u šanse.

Međutim, kada suparnik ostavi njih da vode igru, baš kao što je to napravio Atlético Madrid, Liverpool je u problemu.

Uostalom, podatak da je Liverpool ostao bez udarca unutar okvira gola i bez prave šanse u 90 minuta nogometa jasno govori da su 73 posto lopte i pet puta više točnih dodavanja od suparnika samo indikatori manjka ideje.

Ako se vratimo na prvu sliku, bitno je primijetiti još jednu stvar.

Da, Atlético Madrid je promijenio svoju igru i krilima je striktno markirao suparničke bočne igrače, što obično ne radi; to se pokazalo kao ključna Simeoneova odluka, ali to je bilo moguće jer je mogao riskirati s veznom linijom koje se nije bojao. Atlético je zatvorio Roberta Firmina (označenog crvenom strelicom), blokirajući ga s obojicom centralnih veznih kako ne bi mogao zatvoriti romb s ostatkom vezne linije, a to je osakatilo Liverpool u zadnjoj trećini terena. S Firminom u kavezu između dvojice stopera i dvojice centralnih veznjaka, Wijnaldum i Henderson naprosto nisu mogli iskoristiti ponuđeni prostor. Nisu napadali prostor driblingom, a izmjena dodavanja je bila prilično spora jer pozicioniranje nije bilo optimalno.

Simeone je na taj način s Atléticom obranio svoj dom kao što to obično radi, hraneći se energijom koju je izvlačio iz navijača. Mala promjena u odnosu na standardno bila je sasvim dovoljna da ograniči Liverpool na točno nula udaraca u okvir gola i da najpotentniju momčad današnjice učini bezopasnom.

Međutim, Simeone je pokazao svoje karte i otkrio taktičku prilagodbu. Sada Klopp zna za to i može se pripremiti za uzvrat u vlastitom domu.

Ne propusti top članke