Dosad najbolji pokušaj

Hrvatska je izgubila i treći ogled s Francuzima u Dalićevu mandatu, ali nije izgledala loše

Zadnja izmjena: 15. listopada 2020.

U nogometu ponekad ne možete učiniti baš puno. Jedan od takvih primjera je onaj kada veznjak Manchester Uniteda pošalje dijagonalu od 60-ak metara na Evertonova beka, koji je iz voleja odigra za napadača Paris Saint-Germaina, a on je iz prve spremi iza leđa vratara.

Da, možda se može povući argument da su Ante Budimir i Nikola Vlašić trebali biti agresivniji i ne dopustiti Paulu Pogbi da ima toliko slobodnog vremena na lopti. Stoji i to da Filip Uremović nije bio najbolje postavljen da odnese dugu loptu poslanu na Lucasa Dignea, kao ni Dejan Lovren i Domagoj Vida, koji u sredini nisu ispratili Kyliana Mbappéa. Međutim, svi su oni bili tek malo izvan idealne pozicije. Pogba je bio 10-ak metara na svojoj polovici sa svih 11 Hrvata ispred sebe, Digne je dolazio u punom sprintu, a Mbappé je Mbappé i to je bilo dovoljno, nije bila potrebna neka katastrofalna pogreška.

Uostalom, nije sramota izgubiti jer Francuska je Francuska i ponekad ne možeš učiniti baš puno protiv momčadi koja može u tri dodira izvesti takvu akciju protiv suparnika koji je sa svih 11 igrača na svojoj polovici terena.

Plan s kojim je Zlatko Dalić ušao u utakmicu je bio upravo taj – braniti se u niskom bloku na svojoj polovici terena. Imajući na umu da je Francuska po svojim karakteristikama kontraška momčad, ekipa koja se najbolje snalazi u situacijama kada oduzme loptu i napada otvorenog suparnika kako bi optimalno iskoristila svoju brzinu, Dalićev plan je imao smisla. Uostalom, Francuzi su na taj ili barem vrlo sličan način pobijedili i u finalu Svjetskog prvenstva i u nedavnoj utakmici Lige nacija.

Gledali smo možda i najbolje Kovačićevo poluvrijeme u reprezentaciji u zadnjih nekoliko godina. Dominirao je posjedom lopte protiv vrhunskog suparnika

“Nebitna je izvedba, bitan je rezultat”, izjavio je Dalić u najavi. “Frustrirajuće je kad ti igraš, nešto pokušavaš, a oni zabiju četiri gola.”

Umjesto suspendiranog Marcela Brozovića izbornik je odlučio staviti Milana Badelja, koji se inače dobro snalazi u zonskoj obrani, a na krilnu poziciju je odlučio staviti Marija Pašalića, kako bi dobio još jednog jačeg duel-igrača kojim može zatvarati sredinu terena i kontrolirati suparnikovu fizičku snagu. Dalić je obranu postavio u zonu 4-4-2 u kojoj je glavni cilj bio zadržati kompaktnost između vezne i obrambene linije kako bi se Francuzima oduzele opcije za odigravanje između linija. Cilj je bio imati gustoću na svojoj polovici terena kako bi se lakše ulazilo u duele sa Stevenom N’Zonzijem i Corentinom Tolissoom te dupliralo krila kada krenu u dribling te nakon oduzete lopte izlaziti u kontre.

Gužva u šesnaestercu

U suštini, plan igre protiv Didiera Deschampsa je bio kazniti Francuze kontrama, onako kako su oni kažnjavali Hrvatsku u protekle dvije utakmice.

U teoriji to ima smisla, ali pojavila su se dva problema.

Prvi je taj što Francuzi znaju igrati i u postavljenom napadu. Njihova snaga je tranzicija, to im najviše odgovara jer tako najbolje koriste fizičke predispozicije koje imaju, ali radi se o skupu vrhunskih nogometaša koji su se bez ikakvih problema prilagodili situaciji na terenu. Obojica bekova (na slici označena krugovima) odlazila su visoko na suparničku polovicu, Adrien Rabiot se podizao prema napadu kako bi pomogao fiksirati zadnju liniju, a to je otvaralo prostor u koji su ulazili Raphaël Varane i Clément Lenglet, koji su preuzeli organizaciju napada u svoje noge i odmah su počeli voditi igru, s hrvatskim krilima predaleko da ih napadnu i odrežu im linije dodavanja, a s Brunom Petkovićem koji je bio potpuno pasivan. Varane i Lenglet su imali 60 i 59 dodavanja s 92 i 95 posto uspješnosti, a Petković nije imao nijednu presječenu ili oduzetu loptu.

Specifično je bilo to što Francuzi nisu niti pokušavali igrati ondje gdje im Hrvatska to nije dopuštala. Antoine Griezmann nije ni tražio loptu između linija, pozicionirao se iza Badeljevih leđa, ali je Deschampsov plan bio napadati dubinskim kretnjama.

Varane je slao okomite lopte, a Griezmann i Mbappé su iz drugog plana napadali prostor iza leđa hrvatske obrane. Kada bi Lovren povukao svoju zadnju liniju do kaznenog prostora i kada bi ga vezna linija pratila kako bi momčad zadržala gustoću bloka, Francuzi su počeli koristiti bočne igrače i stvarati višak preko njih, ali i činjenice da je u našem kaznenom prostoru gužva i da dolaze u završnicu s petoricom ili šestoricom igrača. To je značilo da lopta s boka ne mora biti niti najpreciznija na svijetu, naprosto je u kaznenom prostoru bilo previše meta. Rezultat svega je bio rani gol i velik broj prilika koje je Francuska stvorila, tako da je realni rezultat u prvih 20-ak minuta mogao biti i veći.

Drugi problem je bio taj što za kažnjavanje suparnika kroz kontre trebaš imati brzinu. Hrvatska to nije imala.

Ključni Kovačić

Petković je u teoriji služio kao mantinela, netko tko će primiti okomito dodavanje nakon oduzete lopte i odložiti je suigraču koji napada prostor, tako da nismo ni ovisili o njegovoj brzini. Međutim, osim Ivana Perišića i donekle Nikole Vlašića, Dalić nije na terenu imao dovoljno brzog igrača, a ne možeš staviti pritisak na suparnika takve kvalitete kada napadaš samo s dvojicom igrača u tranziciji.

Logika da Pašalić pomogne Badelju zatvarati sredinu terena je možda imala smisla što se tiče faze obrane, ali ponovo je stavljen na poziciju koja nije njegova. To da Pašalić nije krilo je posebno dolazilo do izražaja zato što ni Uremović nije bek, tako da je na desnoj strani Hrvatska ostajala bez opcije u kontranapadu, bez igrača koji će razvući suparnika dajući širinu i dubinu na toj strani. Imajući na umu da je Borna Barišić igrač koji rijetko riskira i rijetko ide visoko ako pozicija nije sigurna, Hrvatska je Francusku pokušavala iskontrirati s dvojicom igrača koja napadaju prostor, a to nije baš izgledno rješenje. Francuska je prvih 20-ak minuta dominirala utakmicom.

Međutim, tamo negdje krajem prvog poluvremena, Hrvatska je počela igrati svoju igru i stvari su odmah počele izgledati puno bolje. Vezni red je preuzeo posjed lopte, momčad se otvorila i počela igrati nogomet, a inicijativa je počela prelaziti na hrvatsku stranu. Francuska više nije bila ni blizu onoliko dominantna, iako je Dalić tako počeo dolaziti u situaciju koju je htio izbjeći — da mi igramo, a oni da nam zabijaju iz kontre.

Veliki utjecaj na zbivanja na terenu je imao Mateo Kovačić, koji je ušao na teren u poluvremenu umjesto Badelja. Za razliku od utakmice protiv Švedske, u kojoj je bio promatrač i igrač bez ikakve uloge u fazi napada sa samo 15 dodavanja u sat vremena — za što i nije nužno sam kriv jer takva je bila taktička postavka u kojoj je ubačen kao dodatna figura uz Luku Modrića, Vlašića i Brozovića — odigrao je sjajnu utakmicu. Za razliku od niza nastupa u kojima je bio tih i odigravao hrpu alibi dodavanja, protiv Francuza je za 45 minuta odigrao 63 dodavanja, a gotovo svako od njih je imalo jasan napadački smisao.

Zauzeo je sredinu terena s Modrićem i konstantno je tražio prostor u koji može ući i mjesto na kojem može primiti loptu. Nudio se, bio je aktivan i koristio je to što su Francuzi napadali Modrića kako bi oslobodio sebi poziciju iz koje može okrenuti stranu i naći slobodnog čovjeka na drugoj strani terena. To je radio sjajno, imao je 15/16 dugih lopti i šteta je što nije nadopunio odličnu partiju golom nakon onog udarca izvan kaznenog prostora. Taj gol bi sigurno skrenuo dodatnu pozornost javnosti na njega i ovako njegova partija vjerojatno ostati u sjeni, a to je šteta jer gledali smo možda i najbolje Kovačićevo poluvrijeme u reprezentaciji u zadnjih nekoliko godina. Dominirao je posjedom lopte protiv vrhunskog suparnika i dokazao je da može biti aktivan.

Momčad koja zna što može i hoće

Jednako tako, Hrvatska je dokazala da može igrati s Francuskom, a samim time i s bilo kojom drugom reprezentacijom na svijetu. Francuska je jaka, ima nevjerojatnu individualnu klasu i ponekad ne moraš napraviti neku veliku pogrešku da bi te kaznila. Najbolji primjer za to je pobjednički gol, ali i prethodne dvije utakmice protiv istog suparnika.

Premda može biti frustrirajuće jer znaš da si dobro odigrao i da si bio ravnopravan u dobrom dijelu utakmice, izgubiti ovakvu utakmicu i nije preveliki problem. U dobrom dijelu susreta Hrvatska je izgledala kao ozbiljna momčad koja zna što može i što hoće na terenu. Ni ti primljeni golovi nisu toliki problem; ponekad su oni samo odraz kvalitete suparnika koji je sposoban iskoristiti i onu najmanju mogućnost koju mu ponudiš. Veći je problem Lovrenov žuti karton zarađen na centru, duboko u sudačkoj nadoknadi, koji ga izbacuje iz predstojeće utakmice sa Švedskom.

Hrvatska je u jednom trenutku odlučila početi igrati, preuzela je inicijativu i bila ravnopravna Francuskoj. To što ni iz trećeg pokušaja nije izbjegla poraz je sasvim druga stvar koja traži dozu realnosti u očekivanjima.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.