Već godinu dana se spominje ovaj fatalni scenarij, ali malo tko je vjerovao da će do njega uistinu i doći — ako Dražen Anzulović ne napravi čudo svih čuda i naniže četiri pobjede s B selekcijom u studenom i veljači, Hrvatska će ostati bez Svjetskog prvenstva u Kini i Olimpijskih igara u Tokiju. Prvo sljedeće veliko natjecanje, ako se prođu nove kvalifikacije, bit će Eurobasket 2021.

Dugo najavljivani armagedon stigao je u Gdanjsku.

Samo tri dana nakon prizemljenja u Osijeku Hrvatska je morala na već treću ‘biti ili ne biti’ utakmicu u ovim kvalifikacijama. Nakon starta 0-3, bilo je neophodno revanširati se Nizozemcima, Talijanima i Rumunjima za prolaz u drugi krug, a sada je ponovo mač visio nad glavom — u Poljskoj je igrala samo pobjeda, ako je moguće što višom razlikom, jer bio je red da se barem s jednim od izravnih konkurenata osigura bolja međusobna koš razlika. Čisto na papiru, nije to trebao biti naročito težak zadatak – individualna kvaliteta debelo je ležala na strani Hrvatske, a povijest je govorila da naši reprezentativci igraju daleko opuštenije na gostovanjima. Litva je bila bolna pljuska, ali poljska je momčad mnogo siromašnija kvalitetom.

Recept za uspjeh bio je poznat

Ipak, podrobniji pogled na sastav donosio je zabrinjavajuću sličnost između te dvije reprezentacije: i Poljska i Litva igru baziraju na bekovima, a vidjeli smo da to Anzulovićevim izabranicima nimalo ne odgovara. Međutim, dobra je stvar bila što poljski izbornik nema običaj koristiti lažne petice, za što Ante Žižić i Ivica Zubac nisu pronašli odgovor u proteklim susretima.

Američki stručnjak Mike Taylor sve gradi oko trojice vanjskih igrača — A.J. Slaughtera, Mateusza Ponitke i Adama Waczyńskog.

Slaughter je ubojiti strijelac koji je reputaciju izgradio kroz Eurokup, a odigrao je i jednu sezonu za Panathinaikos. Propustio je prva tri FIBA-ina prozora da bi nekidan odmah stavio 28 poena Italiji, što je značilo da bi Anzulović mogao poslati na njega Ivana Ramljaka, svog obrambenog specijalca, ali se zbog velike razlike u visini ipak odlučio za Roka Stipčevića. Ponitka je tu od početka kvalifikacija; tek mu je 25 godina, a već se dokazao u turskoj i španjolskoj ligi, što mu je ovo ljeta donijelo transfer u Lokomotiv Kuban. Waczyński je bio najbolji poljski igrač na lanjskom Eurobasketu, a kao Unicajin igrač je morao propustiti većinu kvalifikacija. Ove sezone pogađao je 49,5 posto trica u Euroligi, što je sugeriralo da u svakoj obrambenoj varijanti on mora biti zadnji čovjek kojem će se otvoriti šut.

Kad ti igra bolesno ovisi o dvojici najboljih igrača, onda nemaš luksuz da ih istovremeno posjedneš na klupu u utakmici o kojoj ovise sljedeće tri godine

Ova trojica nisu imena za pasti na dupe od straha, ali su za probijanje labave hrvatske obranu itekako sposobna. Ono što ih razlikuje od litavskih bekova je što nisu baš dobri dodavači, primarno gledaju na koš, zbog čega Poljska nije djelovala previše kohezivno. Izostanak Macieja Lampea i Przemyslawa Karnowskog (Marcin Gortat se davno oprostio od reprezentacije) trebao je značiti da Zubac i Žižić neće imati ravnopravnog suparnika u reketu.

Bilo je jasno da se u tri dana ništa drastično ne može promijeniti u hrvatskoj igri — prvenstveno mislim na protok lopte i način obrane — ali recept za uspjeh bio je poznat. Anzulović je morao pronaći način da se lopta konstantno spušta NBA centrima, ma koliko napadi zbog toga bili usporeni. Ako bi se usto uspio podići intenzitet u obrani, barem na individualnoj razini, Poljska je trebala pasti.

Kobne izbornikove pogreške

U prvom poluvremenu zaista je izgledalo da će biti tako. Hrvatski napadi dugo su trajali, ali lopta je, iako usporeno i na granici gubljenja, kružila i kružila dok se nekako teškom mukom ne bi dokotrljala do Zupca i Žižića, koji su to, pogotovo potonji, stavljali u visokom postotku. Usto je ponovo raspoložen bio Dario Šarić, a i Bojan Bogdanović je odmah uhvatio ruku. U obrani je Taylor olakšao posao Anzuloviću forsiranjem teške petice Adama Hrycaniuka, 34-godišnjeg veterana visokog 206 cm, a Stipčević nije dozvolio Slaughteru da se razmaše, stoga se doimalo da će Poljaci prije ili kasnije pasti u osjetniji zaostatak.

Međutim, domaći su uporno držali priključak napadajući prodorom najslabije obrambene karike gostiju — obavezno Krunoslava Simona, a ako on nije na terenu, onda Bogdanovića. Osim toga je široki Hrycaniuk radio čvrste blokove za otvaranje šuta Waczyńskom, što hrvatska obrana uopće nije čitala, pa je ovaj isprve dobio nekoliko potpuno otvorenih pogleda ka košu da zagrije ruku, da bi se u završnici potpuno zahuktao (na koncu šutirao trice 4/6). Najveće je iznenađenje bilo što su rađene akcije za Waczyńskog, kojem je spuštana lopta na rubu reketa, da bi on bez većih problema ugurao 10 centimetara višeg Zupca pod obruč i položio. Ti poeni, kao i pet napadačkih skokova, idu na dušu centra Lakersa više nego svi šutovi koji su pogođeni preko njega protiv Litve.

Usprkos svemu ovome Poljska bi bila savladana da nije bilo nekoliko kobnih izbornikovih pogrešaka. Kao prvo, odmaranje Šarića i Bogdanovića pri kraju prve četvrtine taman kad je uhvaćen zalet. Kad ti igra bolesno ovisi o dvojici najboljih igrača, onda nemaš luksuz da ih istovremeno posjedneš na klupu u utakmici o kojoj ovise sljedeće tri godine. Postavljena petorka je, naravno, izgledala potpuno bezglavo i u 40 sekundi izgubila teško stečena četiri poena prednosti.

Drugo, forsiranje Simona, pa i Jakova Mustapića, na razigravaču. Jednom davno netko je, impresioniran Simonovim osjećajem za asistenciju, napisao u nekom komentaru na Facebooku “zašto Simon ne bi igrao pleja pored tamo nekih koji ne znaju dodat”. S vremenom se ta ideja viralno širila te postala općeprihvaćenom u toj mjeri da su je uvažili i svi hrvatski izbornici, koji su izgleda zaboravili da Simon nikada u klupskoj karijeri nije igrao na jedinici niti je bio odgajan za igru na jedinici. To što zna odigrati pick & roll, za razliku od nominalnih hrvatskih razigravača, ne može zasjeniti činjenicu da su njegove kretnje u toj ulozi većinski pogrešne, da mu svako drugo dodavanje bude iz skoka, što je pola izgubljene lopte, i na koncu, što se u toj ulozi očito ne osjeća ugodno i troši previše energije.

Simon je svoje najbolje utakmice za Hrvatsku odigrao kad je bio čista dvojka, a već nekoliko godina ne može se u miru posvetiti onom što radi najbolje. Forsirajući Simona na jedinici, Anzulović je izgubio Simona šutera, isto kao i Mustapića. Vjerojatno momci jedva čekaju klupske pripreme da konačno dožive skoro zaboravljeni osjećaj kako je to optrčati oko bloka na otvoreni šut.

Kompromisi i krpanja

U posljednjoj četvrtini potpuno je zamro protok lopte prema centrima, tako da je hrvatski napad, kao i toliko puta dosad, spao na to što će napraviti Babo. Na drugoj strani su poljski bekovi konačno počeli koristiti litavski recept za Zupca i Žižića, a glupost je bila i raditi zonski presing u završnici sa Simonom i Bogdanovićem u petorci, nakon čega je pala otvorena trica poslije koje, ispostavilo se, nije bilo povratka. Pokušao je Zula kod -8 upariti Šarića i Tomislava Zubčića (koji je zbog šuta svakako bolja opcija od Hrvoja Perića za tu nižu varijantu u reketu), što je dalo rezultata na oba kraja terena, ali ipak nije bilo dovoljno za preokret.

Ne treba sad razapinjati Simona zbog posljednje izgubljene lopte, niti Stipčevića što se usrao od straha kad je šutirao tricu za vodstvo, pa čak niti indolentne suce radi užasnih odluka u završnici. Da se radilo kako treba, da se stvorilo zrno kemije, Hrvatska bi ovakve osrednje Poljake, koji nisu imali inspiriranu večer, pobijedila s glatkih 15 razlike i uopće ne bi došla u situaciju da odlučuju greške u završnici.

Kad se već Ivicu Skelina pribilo na stup srama jer je izgubio od Nizozemske i Rumunjske, onda i Anzulović mora preuzeti odgovornost.

Za razliku od Skelina, on je imao na raspolaganju gotovo sve najbolje igrače i nekoliko tjedana za pripreme. Gledano s te strane, ovo je još veći debakl. Anzulović je nametnuo igračima strane im uloge, forsirao nekompatibilnog Stipčevića s NBA centrima (u prvoj utakmici i Perića sa Šarićem), a usto nije imao hrabrosti gurnuti u vatru mladog Matu Kalajžića, barem na tri minute da vidi kako će reagirati. Sa svim tim kompromisima i krpanjima osakatio je ionako skromni poenterski učinak vanjske linije (ne računajući Bogdanovića, ukupno 12 poena).

I tako je hrvatska košarka ostala osuđena na razdoblje hibernacije. Svima je, naravno, najviše žao Babe, koji je jučer ponovo dao maksimum i nakon što mu je Ponitka odvalio nogu u prvom dijelu, čak je, netipično za njega, razigravao, dijelio sjajne povratne pasove (ukupno pet asista) kad bi ga udvojili u naletu pod obruč. Ponovo sve to nije bilo dovoljno i sada će morati čekati tri godine za novo veliko natjecanje, kada će mu biti 32.

Čekat će i svi ostali kojima hrvatska košarka nešto znači u životu. Pred nama su tri godine u kojima će se u krug vrtjeti brojna pitanja: tko je za sve kriv, zašto neki nisu igrali, kako i s kime dalje… A tu je i najjednostavnije pitanje na koje malo tko ima hrabrosti čuti odgovor — je li ovo naša realnost?