Završilo je prvo izdanje drugog razreda regionalnog košarkaškog natjecanja, popularno poznatog kao DVABA liga. Rasplet sezone na Final Fouru u Čačku donio je trofej slovenskoj Krki, koja se tako vraća među regionalnu elitu nakon jedne sezone izbivanja.
O osnivanju ove lige raspravljalo se već duži niz godina, ali tek se ljetos odlučilo krenuti u realizaciju, i to kako bi se ublažile negativne reakcije javnosti nakon naprasnog ‘zatvaranja’ ABA-e. Podsjetimo, klubovi-vlasnici odlučili su ignorirati rezultate nacionalnih prvenstava što je neke zakinulo za plasman u ABA-u i stoga im je ponuđeno alternativno – bolje rečeno, utješno – rješenje. Neki su to prihvatili, ali su se neki, poput Šibenika, iz principa zahvalili. U načelu se 12 mjesta trebalo ravnopravno podijeliti među šest nacija prema rezultatima domaćih prvenstava, ali je u Hrvatskoj i Makedoniji interes bio neznatan, dok su se u ostatku regije pomamili za članstvom.
Zato su bile organizirane čak dvije runde kvalifikacija – prva samo za klubove iz BiH, kroz koje se prokrčio Široki te potom pridružio Vršcu, Sutjesci i Primorskoj u izlučnoj fazi za posljednja dva mjesta. Radilo se, dakle, o dobro poznatim klubovima koji bi mjesto vjerojatno izborili kroz domaće lige da su znali da postoji ogromna razlika biti peti ili šesti. Tako je liga ostala bez doze kvalitete već na samom početku, otpali su Široki i Sutjeska, dok su se kasnije Primorska i Vršac bez problema domogli Final Foura.
I što nam je ova liga donijela? Je li ispunila očekivanja, svoju svrhu?
Svaki početak je težak, sjetimo se samo prve sezone ABA lige kada nije sudjelovao nijedan srpski klub. U ovom se slučaju također ispriječilo dosta poteškoća: otkazi nekih klubova, igranje u terminima preko radnog tjedna, samo jedan do dva televizijska prijenosa po kolu, putovanja i smještaj momčadi nisu bili u potpunosti pokriveni od lige (za razliku od prve ABA-e)… Usprkos svemu tome može se reći da je prvo izdanje natjecanja bilo prilično uspješno.
Smanjivanje jaza
Osnovna zadaća 2. ABA lige bila je oživljavanje godinama zapostavljenih košarkaških sredina koje su životarile od sezone do sezone bez ikakvih realnih ambicija. Ili su se nacionalna prvenstva igrala bez ABA-ligaša pa bi oni pomeli konkurenciju nakon priključenja, ili su ABA-ligaši bili prisiljeni igrati domaće lige i koristili ih za uigravanja, da bi na kraju sezone ubacili u brzinu više i ponovo pomeli konkurenciju, neovisno s kojeg mjesta ušli u doigravanje. Uglavnom, jaz u velikoj većini slučajeva bio prevelik.
Uspostavom druge lige klubovi su konačno dobili veći broj jačih utakmica. Od 12 sudionika samo je Ohrid bio zalutali putnik, što nije ni čudno jer je riječ o klubu iz donje polovice makedonske lige, dok je ostatak bio li-la što se tiče kvalitete. Prva četiri kluba (Borac, Vršac, Primorska, Krka) bila su gotovo poravnata na kraju sezone, dok su im za leđima puhali još neki – primjerice mostarski Zrinjski, kojeg je loš kraj sezone bacio s četvrte na sedmu poziciju.
Nacionalni kupovi pokazali su neočekivano brz napredak – tako je u Sloveniji Primorska došla do trofeja pored Olimpije, a u Srbiji Borac u četvrtfinalu odveo euroligaša Crvenu zvezdu do produžetka, što se donedavno činilo nezamislivim. Još bolji je primjer sarajevska Bosna, koja je u 2. ABA-i igrala loše i bila pretposljednja, ali to joj nije smetalo da u prvenstvu razvali donedavno neprikosnovenu Igokeu 91:66.
Što se tiče zanimanja publike, očekivanja su se također ostvarila, pa čak i nadmašila ako uzmemo obzir termine utakmica. Najgledaniji su bili Borac i Vršac, dvije tradicionalne sredine čiji su se stanovnici zaželjeli dobre košarke. Na njihovim utakmicama redovito se skupljalo tisuću-dvije ljudi. Svi ostali su uglavnom imali gledanost između 500 i 1.000 ljudi – čak i Ohrid, kojeg navijači nisu napustili unatoč redovitim porazima od preko 20 razlike. Treba uzeti u obzir da se uglavnom igra u manjim dvoranama, tako da je popunjenost bila vrlo dobra – pogotovo na Final Fouru, kada je sjajna čačanska publika u velikom broju došla na finale unatoč ispadanju obaju srpskih predstavnika u polufinalima.
Što se tiče individualne kvalitete, osnivanje je privuklo mnogo igrača koji su se dokazali u ABA ligi. Tako su Marko Ramljak (Zrinjski), Paolo Marinelli (Krka), Marko Marinović (Borac), Miroslav Pašajlić (Bosna, pa Vršac), Aleksa Popović (Lovćen), Desmond Washington (Dynamic) tek neka od dobro poznatih lica, a šlag na tortu su Matic Rebec (Primorska) i Žiga Dimec (Krka), aktualni europski prvaci sa Slovenijom. Isto tako treba napomenuti da je većina momčadi igrala ili bez Amerikanaca ili s tek po jednim, što je sjajno za širenje domaćih baza za reprezentacije.
Žuti potonuli i otjerali publiku
Nažalost, KK Split kao jedini hrvatski predstavnik nije se najbolje snašao u novom okruženju. Premda je Ivica Skelin imao momčad sposobnu domoći se Final Foura (pobjede nad finalistima to pokazuju), njegovi momci nisu uspjeli pronaći konstantu. Štoviše, imali su nevjerojatne oscilacije.
Velik su problem predstavljala gostovanja, a ogledni primjeri su okršaji s crnogorskim klubovima. Naprosto nije normalno da se jedan suparnik deklasira na domaćem parketu (vs Teodo 88:68, vs Lovćen 85:72), a u gostima se drastično obrnu uloge (vs Teodo 73:89, vs Lovćen 56:79).
U sezoni su ostvarena samo dva gostujuća trijumfa (Ohrid i Primorska), a tako se nije moglo uključiti u borbu za završnicu. Da stvar bude gora, više jačih utakmica nije pomoglo u smanjivanju kvalitativnog jaza s hrvatskim ABA-ligašima. Naprotiv, Split igra sve lošije kako sezona odmiče, tako su pretrpljeni i užasavajući domaći porazi od Zadra (88:120) i Cedevite (63:108).
Loše predstave otjerale su i publiku, tako je od 1.100 ljudi u epskom susretu s Bosnom posjećenost kopnjela i kopnjela, da bi u posljednjem kolu (Vršac) na Gripe došlo tek 250 ljudi. Mnogo unutarnjih problema treslo je Žute, a najveći problem je loše sastavljena (i vođena) momčad s nenadoknadivim manjkom šutera i respektabilnog centra. Kao pozitivnu stranu treba naglasiti stasanje mladih Gorana Filipovića (10,6 poena i četiri asistencije u prosjeku) i Mate Kalajžića (9,6 koševa, 3,3 asistencije i 1,5 ukradena lopta). Oni su dokazali da su sposobni biti nositelji i u jačoj konkurenciji, a ovo im je tek sezona prilagodbe.
No, pitanje je hoće li dogodine imati priliku za daljnji iskorak. Nije upitno samo hoće li ih Split zadržati, već i hoće li se Žuti uspjeti ponovo plasirati u ligu. Naime, donesene su nove propozicije. Ukida se Final Four, a uvodi doigravanje. Prvak će ići direktno u ABA-u, dok će poraženi finalist razigravati s pretposljednjim iz prvog ranga natjecanja. Osim toga, ostaje na snazi pravilo da se za sudjelovanje u ligi gleda plasman u domaćem prvenstvu, a tu je Split u grčevitoj borbi sa Škrljevom za posljednje hrvatsko mjesto. Doduše, postoji mogućnost da će ponovo stići odbijenice od drugih klubova, ali teško; ljetos je liga bila velika nepoznanica, na brzinu sklepani eksperiment, ali sada se već etablirala, dobila na važnosti i bit će puno primamljivija za potencijalne sudionike.
Kada se priča o slavnoj jugoslavenskoj košarci, često se spominje kako je tadašnja druga liga bila izrazito kvalitetna. Ne znam kako je to izgledalo, ali današnja inačica sigurno ima potencijal postati respektabilno natjecanje. Na koncu, mnogo je zanimljivija od prve ABA-e, koja je postala vrlo monotona i predvidljiva proteklih godina. Čelnici lige, odnosno klubovi- vlasnici, načinili su dosta diskutabilnih poteza, ali osnivanje druge regionalne lige pokazalo se kao pogodak.
