Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Druga strana medalje

Vaterpolisti će na Europskom prvenstvu igrati za broncu. Što su dosad prikazali?

Zadnja izmjena: 27. siječnja 2020. Photo: Igor Kralj/PIXSELL

Koliko ova naša sportska izvrsnost može na određeni način postati i breme, opet su, nažalost, osjetili sinoć na svojoj koži naši vaterpolisti. Preklapanje termina s rukometnim polufinalom i novi poraz u sudaru protiv Španjolske gurnulo je njihov učinak u sasvim drugi plan, potvrdivši još jednom da se u domaćem sportskom eteru priznaje samo rezultat, i to nerijetko samo onaj konačni. A to nikako ne bi smjelo biti tako.

“Primarni cilj nije odrađen, ali idemo sve još jednom analizirati i u Tokio moramo ići”, izjavio je utučeni vratar Marko Bijač, vidno razočaran konačnim ishodom sinoćnjeg polufinala. “Mi želimo završiti turnir na najbolji mogući način. Idemo se oporaviti i pokušati uzeti tu broncu; učiniti ćemo sve da se oporavimo što brže, jer medalja je medalja.”

Ta njegova konstatacija kako je, slobodno ću parafrazirati, svaka medalja važna, govori jasno o zahvalnosti i skromnosti koju posjeduju naši vaterpolisti. Isti oni koji, primjerice, imaju neprekinuti niz osvajanja medalja na Svjetskim prvenstvima još od Melbournea 2007. Međutim, Bijačevo stavljanje naglaska na važnost osvajanja medalje, unatoč tome što taj primarni cilj — a on je prvenstveno direktni plasman na Olimpijske igre u Tokiju — nije na kraju dostignut, otvara pitanje upravo te problematike.

Naši trofejni vaterpolisti traže medalju ne isključivo zato što misle da su je zaslužili, već i jer sami vide kako se njihov trud valorizira isključivo kroz boju medalje. Sve ostalo ih, kao i sinoć, gura prema margini bez obzira na atraktivnost ‘konkurencije’.

Medalja je medalja, ali ona ne bi trebala biti i konačan sud o kvaliteti

A to je u potpunosti nezasluženo, jer je Hrvatska u Budimpešti odigrala jedan od boljih turnira u posljednje vrijeme, s igrom i postavkama koje su konačni proizvod napravile zapaženijim od onih koje smo prezentirali čak i na turnirima s kojih smo se vratili s tom toliko željenom medaljom.

To možda sve skupa i ne čudi ako uzmemo u obzir da je u ovoj selekciji Loren Fatović sa svježe navršene 23 godine uvjerljivo najmlađi igrač, makar i on već ima utakmica i turnira iza sebe. U sportu poput vaterpola iskustvo uvijek može biti presudna stvar, što se na ovom turniru primjerice vidjelo u onom našem sudaru u grupnoj fazi protiv Crne Gore.

Španjolska M zona

Crnogorci su na turnir stigli sa četvoricom debitanata i jasno je da sprovode smjenu generacije, ali način na koji smo ih već u drugom dijelu prve četvrtine sveli na neuspješne pokušaje otvaranja desnog vanjskog prikazao je našu nadmoć u obje faze igre. Tu je ključna bila naša priprema koja je neutralizirala crnogorski pozicijski napad, a onih pet minuta blackouta u zadnjoj četvrtini, kada su se Crnogorci serijom 5:0 naizgled vratili u susret, posljedica su opuštanja uslijed razmjerno rano stečene prednosti.

Utakmica protiv Crne Gore bila je iz nekakvog igračkog aspekta relevantnija čak i od četvrtfinalnog ogleda protiv Grčke, pošto Grci već duže vremena odlažu smjenu generacija i davanje prostora vrlo talentiranoj selekciji mladića koja dolazi.

Najbolja argumentacija za to je činjenica da su u utakmici protiv nas na poluvremenu zamijenili tragičnog vratara Emmanouila Zerdevasa, koji je odabran kao prvo rješenje protiv nas, i to nakon što je imao tek 17 posto obrana, odnosno 2/12. S druge strane, Marko Bijač je bio na 60 posto obrana, a ta njegova fantastična razina nije oscilirala ni na ostatku utakmica, što je posebno impozantno ako uzmemo u obzir da je čovjek na ovaj turnir došao kao svjež rekonvalescent nakon dužeg oporavka od neugodne ozljede.

Autoritativnim pristupom osigurali smo da naša faza napada iznjedri odličnu realizaciju, pogotovo s igračem više, a nije nas omeo ni suludi sudački kriterij koji uvođenjem novih pravila strašno ograničava bekovsku ulogu: do poluvremena su nam sva trojica bekova sakupila po dvije osobne, a to može biti problematično kada na toj poziciji imate vrhunsku klasu poput Andre Bušlje. Ali Xavier García, Josip Vrlić i na ovom turniru ponovno odlični Maro Joković su, uz ponovno vrlo dobru pripremu, imali svoj pucački dan i put do polufinala odrađen je sa stilom.

I onda ta nesretna Španjolska.

O njihovoj čuvenoj M zoni u fazi obrane se ponovno priča, baš kao što se pričalo nakon prošloljetnog poraza u polufinalu Svjetskog prvenstva u kineskom Gwangjuu. Taj tip zonske obrane podrazumijeva da se ona postavi u oblik nalik slovu M, sa izrazito plitkim spuštanjem pred vlastiti gol i posebnim naglaskom na zatvaranje sidruna, što je pozicija na kojoj smo mi zapravo najjači. Ako se dobro odradi, onda se suparnik značajno ograniči u fazi napada tako što mu se skrate opcije; blok je sjajno funkcionirao i protiv Njemačke, protiv koje je Španjolska imala 10 blokova, ali i protiv Srbije, makar je u toj utakmici ostala na ‘samo’ četiri.

Nijanse odlučuju

Smanjivanjem prostora i preusmjeravanjem suparničkih napada na ogromnu ovisnost o vanjskom šutu veliki naglasak dobiva i njihov vratar Daniel López, makar se njegova odlična statistika ipak treba čitati kroz taj specifični kontekst. Naši najbolji pucači su sinoć ostali na izrazito lošoj realizaciji, a Lópezovih 13 obrana uz 62 posto uspješnosti plod su upravo tog profiliranja šutova koji su obično letjeli visoko, što je kupio s lakoćom. Puno je bolju utakmicu imao protiv Srbije, kada su Dušan Mandić i ekipa par puta probili taj španjolski blok — tu je López također imao 13 od 19 obrana, ali su ti šutovi bili puno zahtjevniji nego ovi naši.

U Gwangjuu smo se, međutim, puno više mučili nego sinoć, pogotovo nakon brzo stečene španjolske prednosti. I sinoć smo, pogotovo na početku, uspješno zatvarali njihova sjajnog glavnog šutera Felipea Perronea, kojemu nova pravila omogućuju ono što mu je najdraže, a to je više uplivavanja.

Nije da u prošlosti nismo našli načina kako probiti njihovu zonsku obranu i slomiti taj blok: samo lani smo to dvaput uspjeli uvlačenjem igrača u napadu u liniju između njihovih obrambenih igrača, i to u lanjskom polufinalu Europa kupa, kada smo slavili sa 12:9, kao i u polufinalu završnog turnira Svjetske lige u Beogradu kada smo ih odmah ‘pomeli’ sa 5:1 u prvoj četvrtini. Sinoć je Lovre Miloš bio taj koji se pokušao uvlačiti u sredinu u pokušaju traženja širine, ali jednostavno je Španjolska ovog puta bolje iskontrolirala susret i odvela ga na svoj mlin.

Bilo kako bilo, iz aspekta pripreme susreta i taktike koju je pripremao izbornik Ivica Tucak ovo je bio sjajan turnir za hrvatsku reprezentaciju. Nažalost, vaterpolo je u tim segmentima strahovito loše praćen sport, što za posljedicu ima činjenicu da se turnir uglavnom valorizira kroz tu konačnu poziciju.

Europsko prvenstvo je turnir s najvećom koncentracijom kvalitete i tu zaista nijanse mogu odlučiti pitanje pobjednika; ironično je na neki način da bi Hrvatska s ovakvom igrom u nekim drugim okolnostima možda prohujala do samog kraja. S ovakvom igrom i uz malo koncentracije predolimpijski turnir u Nizozemskoj ne bi trebao biti prepreka konačnom plasmanu na Olimpijske igre.

Medalja je medalja, što kaže sjajni Bijač, ali ona ne bi trebala biti i konačni sud o kvaliteti. Ovi momci to ipak ne zaslužuju.

Ne propusti top članke