Kai Havertz, Timo Werner, Ben Chilwell, Hakim Ziyech, Thiago Silva. Popis igrača koje je Frank Lampard ovo ljeto doveo u Chelsea je impresivan jer radi se ili o vrhunskim mladim talentima s iskustvom velikih liga ili o vođama momčadi koji su zadnjih godina dolazile u završnicu Lige prvaka. Ili, u Wernerovu slučaju, i o jednom i o drugom. Međutim, taj popis je dvosjekli mač.
Prošle sezone je Lampard doveo Chelsea do četvrtog mjesta, imao je isto bodova kao trećeplasirani Manchester United i činjenica da je Roman Abramovič uložio više od 200 milijuna eura u pojačanja automatski znači da se od Lamparda ove godine očekuje još bolji rezultat. Ne znači to da mora osvojiti Premier ligu da bi sezona bila uspješna, ali korak naprijed i približavanje Liverpoolu i Manchester Cityju je logično postavljen imperativ.
U tom kontekstu je utakmica protiv Liverpoola odličan orijentir na kojem Lampard — ali i Abramovič, a to je puno važnije za cijelu priču — može procijeniti koliko je daleko od cilja.
Crveni karton koji je Andreas Christensen dobio na kraju prvog poluvremena definitivno utječe na dojam. Liverpool je oba gola zabio u drugom poluvremenu kada je stekao brojčanu prednost i zbog toga se crveni karton nameće kao presudna točka utakmice, ali Liverpool je bio bolji i u prvom poluvremenu. Imao je kontrolu nad utakmicom i bio je konkretniji suparnik sa sedam udaraca na gol prema Chelseajevom tek jednom, a i taj jedan je došao izvan kaznenog prostora. Najveću zaslugu za takvo stane na terenu je imao Fabinho koji je sve dobre Chelseajeve pokušaje — a bilo ih je, jer Liverpool je bio bolji, ali to ne znači da Chelsea nije imao ideju u napadu — zaustavljao s nevjerojatnom dominacijom, iako nije bio stoper.
Chelsea je danas ondje gdje je Liverpool bio prije četiri ili pet godina
Međutim, prava demonstracija moći bio je prvi gol.
Način na koji kombiniraju Sadio Mané, Mohamed Salah i Roberto Firmino je nevjerojatan. Njihova sposobnost da jedan drugome savršeno nadopunjavaju kretanja bez lopte izvlači maksimum iz njihovih igračkih karakteristika s loptom, a sve kombinacije koje pokušavaju rade nevjerojatno brzo. Uostalom, tako je Christensen zaradio crveni karton; Mané se pojavio s lijevog krila i napao je prostor u kojem bi inače trebao biti Kurt Zouma, kojeg je prije toga svojim kretanjem bez lopte taman dovoljno izvukao Firmino. Mané je bio jednostavno prebrz i Christensen se toliko uspaničio da ga je uhvatio s obje ruke, a tu je bio kraj priče.
Ideal trenerskog posla
U tom kontekstu Firminova asistencija za Manéa kod prvog gola nije nešto na što se već nismo imali prilike naviknuti. Liverpoolova prednja trojka može međusobno surađivati i zatvorenih očiju, ovi igrači znaju što će im suigrač napraviti prije nego što je i on sam svjestan svojih postupaka.
Demonstracija moći bilo je postavljanje ostatka momčad i fleksibilnost sistema.
Nakon prekida s desne strane, neke vrste skraćenog kornera koji je Liverpool izveo nabacivanjem prema drugoj stativi, nijedan Liverpoolov igrač ne trči na svoju poziciju. Trent Alexander-Arnold (označen crnom zvjezdicom) ostaje kao centralni vezni, vezna linija (označena plavim krugovima) je izvan strukture, Salah i Firmino (označeni žutim strelicama) razvlače zadnju liniju s tim da se Salah ponaša kao bočni igrač. Virgil van Dijk i Georginio Wijnaldum ostaju napadači do kraja akcije.
Samo 15 sekundi kasnije, situacija je ovakva:
Struktura napada je odlična. Sve zone su ispravno okupirane, drži se kontrola u veznom redu s trojicom igrača, dvojica bočnih uz aut linije daju širinu, jedan napadač koji veže stopere i trojica iza njega koja traže prostor između linija. To što je jedan vezni zapravo bek, što je napadač stoper, krilo vezni, a bek napadač, to je za Jürgena Kloppa sasvim sporedno.
Uloge i zadaci se naprosto znaju, igra se do kraja napada i nema potrebe paničariti niti trčati na svoju poziciju odmah nakon što je suparnik očistio centaršut. Liverpool nastavlja igrati jer koncept je jasan — zna se koji su zadaci u napadu, zna se koje su linije kretanja i koje su opcije u određenoj situaciji, vjeruješ suigraču i radiš svoj posao. Kada to znaš dovoljno dobro, onda ovo više nije kaos, ovo je organizirani napad u kojem se Alexander-Arnold sasvim ugodno osjeća kao centralni vezni i u kojem Van Dijk nema problema s tim da igra napadača, jednako kao što ni Salah ni u jednom trenutku ne zaboravlja da u konkretnoj situaciji nije krilo nego je preuzeo bekovsku ulogu, tako da ne dolazi po loptu, čime bi zagušio sredinu terena.
To je ideal trenerskog posla. Stvoriti model igre koji je toliko jak i fleksibilan da ne ovisi o igračima i njihovoj individualnoj kvaliteti.
Može li Abramovič čekati?
Thiago Alcântara je sjajan igrač i činjenica da je u 45 minuta imao više točnih dodavanja nego ijedan Chelseajev igrač u 90 pokazuje koliko je dominantan i da je za Liverpool bio bagatela, ali predasistenciju za prvi gol je dao Alexander-Arnold. Kvragu, on je sjajan bek, ali sigurno nije toliko dobar vezni igrač, jednako kao što ni Van Dijk nije sjajan napadač ni Salah bek, ali i jedan i drugi i treći su točno znali što treba raditi. Nije da su samo ostali par sekundi pa se lopta odbila, oni su nastavili graditi napad i nikome nije bilo ni na kraj pameti palo da trči natrag zauzeti svoju klasičnu poziciju.
To je snaga modela igre i sustava koji je stvorio Klopp, ne kvaliteta pojedinca. To objašnjava zašto je Fabinho bio toliko dobar na stoperu, zašto je prednja trojka toliko dobra i zašto Andrew Robertson ispadne s Hullom, a u Liverpoolu izgleda kao ponajbolji igrač lige.
U ovom trenutku je jasna razlika između dviju momčadi. Liverpool je vrhunska mašina koja neumorno melje; sjajna momčad s odlično profiliranim ulogama igrača i jasnim taktičkim zadacima na terenu koji se ispunjavaju rutinski, toliko da igrači međusobno mogu igrati i zatvorenih očiju ili na drugim pozicijama. Godine rada dovode do ovakvih situacija i ovakvih utakmica jer Liverpool je sjajno utrenirana momčad u kojoj je sve razrađeno do detalja i to daje kolektiv koji može gaziti sve pred sobom.
Chelsea to nije. Chelsea je ovo ljeto kupio nekoliko talentiranih igrača, kadar je zanimljiv i potencijalno može izrasti u vrhunsku momčad, ali Chelsea je danas ondje gdje je Liverpool bio prije četiri ili pet godina. Kaotičan, nedovoljno promišljen i s jako puno rupa u igri. To je normalno jer predsezona je bila kratka, previše je novih igrača, a premalo pripremnih utakmica na kojima se moglo posložiti neke stvari i ispolirati probleme. Međutim, još važnije je da je to normalno jer je izgradnja momčadi proces koji traje, koji traži jasnu ideju i konstantne optimizacije, kao što je to godinama radio Klopp dok momčad nije doveo na razinu gdje mogu igrati i zatvorenih očiju.
Teško je reći hoće li Chelsea ikad postati ovo što je danas Liverpool, jer to ovisi o previše faktora. Kadar definitivno ima potencijal za doći na tu razinu, ali put do nje ponajprije ovisi o Lampardu i onome što će on napraviti s ovime što ima na raspolaganju. Abramovič nije izgradio klub u kojem se previše čeka i to je otegotna okolnost za trenera jer Klopp je dobio dovoljno vremena da izgradi ovo što ima, ali ova utakmica je pokazala Lampardu gdje treba doći i koliko je dug put pred njim.
