Duh

Čilić je igrao sjajno. Onda je odjednom samo nestao s terena

Zadnja izmjena: 5. srpnja 2021.

Kevin Anderson, Fernando Verdasco i Richard Gasquet imena su tenisača koji su najviše puta ispuštali vodstvo od 2-0 u setovima — barem ako pričamo o aktivnim igračima, računajući Grand Slamove, stari format Davis Cupa, pa i finala Mastersa koja su se nekad igrala na tri dobivena seta. Spomenuti su šest puta u karijeri gubili mečeve u kojima su vodili 2-0 u setovima.

Sljedeći na toj neslavnoj listi, oni koji su po pet puta gubili nakon 2-0, zovu se John Isner, Roger Federer i, možda slutite, Marin Čilić.

Četiri puta taj je ‘podvig’ uspio izvesti Andreas Seppi, a triput Gaël Monfils, Robin Haase, Ivo Karlović, pa i Rafael Nadal. Tu vrijedi spomenuti i neke umirovljene igrače koji su generacijski bliski svima spomenutima. David Ferrer i Tomáš Berdych gubili su nakon 2-0 po triput, a apsolutni rekorder je tek prije koji dan umirovljeni Viktor Troicki. Na terenu često osebujni Srbin gubio je sedam puta u mečevima u kojima je imao dva seta prednosti nad suparnikom.

Ovaj statistički podatak govori nam nekoliko stvari. Iako se zapravo nema smisla boriti s vjetrenjačama, odnosno objašnjavati ljudima koji tenis prate na razini kladionice i slično da Čilić nije ‘propuh u glavi’, ipak treba reći da dotični očito nije jedini igrač na svijetu koji je gubio mečeve nakon što je vodio 2-0 u setovima. Događa se, eto, i drugima.

Čiliću se dogodilo to da je nakon jednog promašenog zicera ostao izvan ritma do kraja meča; postao je duh koji previše razmišlja i naprosto je nestao s terena

Druga stvar je ta što te brojke treba staviti u neki kontekst; za razliku od većine spomenutih, pa i većine drugih igrača na svijetu, Čila je više puta vodio 2-0 u setovima i više je takvih mečeva dobio; ako hoćete, više se puta dovodio u situacije da izgubi takve mečeve te je na koncu generalno bolji igrač od većine spomenutih. Konkretno, samo su Federer, Nadal, Ferrer i Berdych više puta pobjeđivali nakon što su imali 2-0; Čila je to učinio 101 put, Gasquet 91, Isner i Verdasco po 66, Anderson 43 i tako dalje…

Samim time, nije čudno ni da je Čilić gubio takoreći ‘veće’ mečeve od većine spomenutih; dok su, primjerice, Isnerovi krvnici bili Juan Ignacio Chela, Paul Capdeville, James Ward, Mischa Zverev i Jo-Wilfried Tsonga, Čilini su bili Federer (četvrtfinale Wimbledona 2016.), koji tjedan kasnije Jack Sock (četvrtfinale Davis Cupa), koji mjesec kasnije Juan Martín del Potro (finale Davis Cupa u Zagrebu), a tu je i onaj odvratni meltdown protiv Guida Pelle u prvom kolu Wimbledona 2018., a prekjučer mu se dogodio i Daniil Medvjedev.

Ponekad stvarno jest jednostavno

Posljednja stvar koju treba istaknuti, a za koju vjerujem da je jedan dio ljudi razumije, jest da nije svaki poraz nakon 2-0 isti. Postoje oni u kojima ste se uistinu stisnuli i doživjeli choke, a postoje i oni u kojima je suparnik naprosto bio bolji; primjerice, iako postoji mit i u vezi s tim mečom, Čila se protiv Del Potra nije stisnuo, već je legendarni Delpo — čovjek koji bi lako moguće, da nije bilo ozljeda, Trojci parirao bolje nego Andy Murray — bio bolji za poen, dva, tri. Naravno, često se zapravo događa i da je nešto između u pitanju.

Također, porazi nakon 2-0 samo su manji djelić mape koja se zove mentalna snaga i oni možda mogu nešto govoriti o psihološkoj (ne)stabilnosti igrača, ali zapravo se na temelju takvih poraza često donose preveliki zaključci. Imate, primjerice, podatak da je Čilić uz Fabija Fogninija osam puta preokretao 0-2 u setovima, što će reći da su od aktivnih igrača više puta to činili samo Federer i Murray. Znači li to onda da su Čila i luckasti don Fabio u top 5 mentalno najjačih igrača na svijetu?

Nije, dakle, problem izgubiti meč nakon što ste vodili 2-0 u setovima. Nekad se naprosto dogodi. Puno je bitniji način na koji izgubite. Jeste li postali duh koji previše razmišlja na terenu ili vas je suparnik naprosto nadigrao? Kažem, često nije tako jednostavno.

S druge strane, ponekad stvarno jest jednostavno.

Marin Čilić prekjučer je doživio jedan od svojih najtežih ili najgorih poraza, što god on o tome mislio ili rekao. Protiv drugog igrača na svijetu i čovjeka koji je po mom skromnom sudu jedini u stanju pobijediti Novaka Đokovića — osim, naravno, samog Novaka Đokovića — Čilić je prva dva i pol seta igrao monstruozno dobro. Igrao je vrlo blizu onoga kako je igrao u zadnja tri meča na US Openu 2014., ako ne i jednako dobro kao tad. Drugim riječima, bio je u zoni — a kad je u zoni, onda je legitimni kandidat za osvajanje Grand Slama, odnosno igrač je protiv kojeg se de facto ne može igrati – osim, naravno, ako ste Đoković. I Medvjedev će po koncu meča priznati da on sam nije igrao loše, već ga je Čila u tom razdoblju uništio.

Postotak prvog servisa bio mu je neuobičajeno visok. Što je još važnije, ti su servisi protiv jednog od najboljih reternera na Touru bili neobranjivi, on je sam dobro reternirao, a fenomenalan je bio i govor tijela; Čila je bio jako vokalan, stiskao je šaku i cijelo vrijeme se mrštio, jasno dajući do znanja da nije došao čistiti cipele drugom igraču na svijetu, već ga je došao pobijediti. Kao što je i sam rekao, igrao je i taktički jako pametno; puno je koristio slice, to jest nije davao brzine Medvjedevu, a fascinira i to da je odlično parirao, ako ne i bio bolji u igri s osnovne linije. To je uvelike bilo uvjetovano time što je čovjek lebdio terenom, odnosno kretao se fantastično.

Déjà vu

Bilo je tako sve do 2-2 u trećem setu.

Kod tog je rezultata Čilić drugi put u meču izgubio servis; bio je to dug, naporan gem, jedan od onih težih koji su se kad-tad morali dogoditi, u kojemu je spašavao dvije break lopte. Dogodio se i jedan challenge koji se nije trebao dogoditi, ali on ga stvarno nije omeo, već ga je potresao zicer koji je na break lopti s pola terena milimetarski promašio, kao što je i sam rekao.

Nije, međutim, problem promašiti takav zicer i izgubiti gem na takav, uistinu gorak način. Događa se svima. Federer je istog dana propustio dvije vezane meč lopte protiv Camerona Norrieja; obje je mogao bolje odigrati, kasnije je izgubio set, morao je igrati četvrti i malo je nedostajalo da uđe u uvijek neugodni peti set.

Nije problem ni da vas taj poen malo izbaci iz takta ili, teniski rečeno, iz ritma; velikoj većini čak i top igrača to bi se vjerojatno dogodilo. Stvar je samo u tome kako ćete reagirati na taj gem i poen; koliko dugo ćete biti izvan ritma?

Čiliću se dogodilo to da je ostao izvan ritma do kraja meča; kako mu se to znalo događati, postao je duh koji previše razmišlja i naprosto je nestao s terena. I može mi sad netko reći da nije bilo moguće odigrati cijeli meč na takvoj razini, da je drugi igrač svijeta morao nešto odigrati i slično, ali mora li se dogoditi to da odigraš dva loša seta u nizu, a onda u peti uđeš tako da za 20 minuta igre gubiš 5-0, uz tri izgubljena servisa? Također, s obzirom na to da je on sam prvi drvio, kad su ga manje-više već svi otpisali, da želi ispuniti potencijal — a to zasigurno znači uzeti još jedan Grand Slam — to je kritika koja mu se itekako može uputiti.

Ono što boli kod ovog poraza su još neke stvari. Osim činjenice da Medvjedev nije znatno podignuo razinu igre ili napravio neku ključnu taktičku prilagodbu, kad su kola krenula nizbrdo izostala je bilo kakva emocionalna reakcija kod Čilića, a što je opet déjà vu. U redu, rijetko kad pokazuješ negativnu emociju — s Goranom Ivaniševićem počeo se upravo više bodriti — tako funkcioniraš, ali čovjek se naprosto zapita: umjesto da tiho goriš u sebi i overthinkaš, nije li ponekad bolje raskomadati reket ili izderati se, odnosno pokušati se na taj način, da upotrijebimo famoznu Ćirinu terminologiju, galvanizirati?

Nije oduševila ni njegova reakcija nakon meča kad je, između ostalog, ustanovio da je “zadovoljan s nastupom i sjajnim tenisom” – što je opet déjà vu – ali dobro; možemo razumjeti da nema potrebu svekolikom auditoriju objašnjavati kako je i zašto nestao s terena…

Čiliću istječe vrijeme

Za kraj, tri su razloga zašto je ovo jedan od njegovih najtežih ili najgorih poraza.

Prvi je upravo zbog načina na koji se dogodio. Drugi je zato što mu se ždrijeb dosta dobro otvarao, ili ako hoćete, zbog toga što u njemu nije bilo Đokovića do finala. Svaka čast Hubertu Hurkaczu, dečku koji još nije izgubio set, ali jasno je i prosječnom kladioničaru da Čila s njim može igrati; u četvrtfinalu vjerojatno bi ga čekao Federer — ili, još bolje, Lorenzo Sonego — s kojim je više puta pokazao da može igrati te koji nakon oporavka od ozljede, unatoč teškom meču u prvom kolu, tek treba odigrati najteži meč u turniru. U polufinalu, pak, bit će vrlo vjerojatno netko iz trojca Zverev/Felix Auger Aliassime/Matteo Berrettini, s kojima se također itekako može…

Treći i najbitniji razlog je taj što Čili istječe vrijeme; za dva i pol mjeseca navršava 33 godine, upitno je koliko će ga još tijelo služiti, a i mlađi igrači polako, ali sigurno postaju bolji.

Naravno, kao što to svaki pametni tenisač ili sportaš čini, Marin će sagledati širu sliku i neće ovaj poraz doživjeti tako dramatično. Prije dva tjedna osvojio je svoj prvi turnir nakon dugo vremena, pokazao je da ima još nešto u sebi, zna kako je igrao prva dva i pol seta protiv drugog igrača na svijetu i to je ono što će uzeti sa sobom. Međutim, za nešto više trebat će se dogoditi da ne nestane s terena nakon jednog lošeg gema. To je nešto što on duboko u sebi, koliko god to skrivao od javnosti, vjerojatno dobro zna, ili bi barem trebao znati; isto kao što bi trebao znati kako će reagirati sljedeći put kad na bitnom poenu u bitnom meču zicer s pola terena promaši za milimetar.

Ako do toga uopće dođe, hoće li moći s time živjeti?

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

Ne propusti top članke
X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.