U prva dva napada na utakmici Makedonija je bez nekih većih problema stvorila višak na lijevom krilu i izgledne situacije za Dejana Manaskova, koji je kasnije rekao: “Ušli smo u utakmicu igrajući sedam na šest jer smo znali da u igri šest na šest nemamo šanse”.
Ispalo je da niti igrajući sedam na šest Makedonci nisu imali neke šanse. Da je Kirilu Lazarovu nešto manje godina ili da je Marin Šego obranio koji zicer manje, možda bi čak došli u poziciju zakomplicirati utakmicu. Ovako, Hrvatska je prilično rutinski upisala novu pobjedu nad Makedoncima i osiguranim bodovima za prijenos iz ove skupine se jako približila onome što je bilo postavljeno kao cilj samog prvenstva — osiguravanje kvalifikacija za Olimpijske igre. Hrvatska je naprosto bolja reprezentacija od Makedonije u svakom segmentu igre. Međutim, i tako jednostrana utakmica nudi odlične primjere na kojima se mogu objasniti specifičnosti rukometa u odnosu na druge sportove.
Kompleksnost timskim sportovima ne daje toliko tehnička i motorička zahtjevnost koliko ta jedinstvena interakcija koja se događa u igri. Svaka situacija koja se događa na terenu je posebno određena utjecajem koji na pojedinca imaju njegovi suigrači i suparnici. Upravo je to temelj za razvoj taktike, modela unutar igre koji će kolektivnim potezima podignuti individualnu uspješnost pojedinca unutar tog kolektiva.
Duvnjak je dominirao utakmicom u oba pravca, suptilno i s racionalnošću
Ono što rukomet razlikuje od većine drugih kontaktnih sportova jest činjenica da rukomet nema dubinu prostora, barem ne na način na koji to imaju nogomet ili košarka. Rukomet je sport čiji se napad uglavnom igra paralelnim dodavanjima i polje za aktivnu igru ima dužinu od tek nekoliko metara. U takvim uvjetima ključno nije samo pozicioniranje igrača, nego na tu dimenziju dolazi i orijentacija igrača, kutovi koje njegovo postavljanje zatvara prema suigračima i suparnicima.
To je jako dobro pokazala i Makedonija u prvih nekoliko napada.
Domino-efekt
Jedan od glavnih razloga zašto je Manaskov znao da nemaju šanse u igri šest na šest je činjenica da se makedonska vanjska linija teško može nositi s obranom 5-1 koju igra Hrvatska. Igrom sa sedmim igračem i dvojicom pivota Raúl González je želio prisiliti Hrvatsku da se spusti u zonu 6-0, koja nam je na ovom prvenstvu znala biti ispod potrebne razine.
Činjenica da je Lino Červar u osmoj minuti odustao od obrane 5-1 i napravio sasvim logičnu adaptaciju u igri kojom je prelomio utakmicu jasan je pokazatelj da je Raúl ipak uspio u svom taktičkom cilju, premda ni u jednom trenutku nije imao rezultat pod kontrolom. Ispunjenje tog taktičkog cilja mu nije bilo dovoljno jer igrao je protiv bolje momčadi i vrhunskog trenera čiji potezi su poništili njegove. Makedonija nije izgubila jer je bila loša, nego zato jer je Hrvatska bila dobra. Međutim, čak i u tom porazu Raúl je još jednom pokazao koliko je u rukometu bitna ta interakcija koja se događa u igri.
Makedonija u izgradnji napada koristi lažnu referentnu točku. Stojanče Stoilov, sa svojim niskim težištem i svih 110 kilograma mišićne mase, fiksira našu obranu uz samu liniju što onda onemogućava izlazak halfova prema Kiri Lazarovu. Kako bi spriječio kanonadu s osam metara, Domagoj Duvnjak se spušta prema Lazarovu. On kao prednji u obrani mora zatvoriti tu kretnju i iskontrolirati najveću prijetnju koju Makedonija ima. Međutim, onda se javlja domino-efekt kao posljedica interakcije između suigrača i suparnika.
Drugi pivot sprječava iskakanje na strani bez lopte, fiksirajući obrambenu zonu i tamo. Lazarov daje loptu srednjem vanjskom koji namjerno ostaje pozicioniran u dijagonali i postavljen dublje prema centru, dok lijevi vanjski ostaje, zatvarajući kut od 120 stupnjeva prema dvojici susjednih igrača. Ključ cijelog makedonskog napada je upravo u tome da ova dvojica igrača ostanu pasivna, ni srednji ni lijevi vanjski nisu izravna opasnost po gol. Oni su pozicionirani tako da zatvore kutove kako preko njih lopta što prije došla do Manaskova koji ima odličnu situaciju za završnicu.
Upravo u takvim suptilnim stvarima je ljepota rukometa. Referentna točka napada je Lazarov jer on jedini ima individualnu klasu da uvijek daje prijetnju prema golu; lažna referentna točka je Stoilov koji fiksira obranu uz liniju, a cilj je od samog početka bio realizirati napada tako što će donijeti loptu do lijevog krila. Da je srednji vanjski stajao koji metar bliže, akcija bi propala jer bi Duvnjak bio preblizu i omeo bi protok lopte. Međutim, da je lijevi vanjski svojim položajem torza i nogu zatvorio oštriji kut prema suigračima, da nije bio tako otvoren da samo proslijedi loptu — Hrvatska bi se presložila u obrani i akcija bi propala. Dakle, isti igrač na istom mjestu, ali s malo drugačijim položajem tijela i lopta ne bi došla u ciljanu zonu.
Dobar putokaz
Taktika, ako ćemo je promatrati kao model unutar igre koji će kolektivnim potezima podignuti individualnu uspješnost pojedinca unutar tog kolektiva, u rukometu ima nevjerojatnu važnost. Zbog specifičnosti građenja napada paralelnim dodavanjima koja je još jedino usporediva s ragbijem i bez dubine koja je u timskom kontaktnom sportu potpuno jedinstvena, način stvaranja viška se jako često svodi na timsku kombinatoriku.
Za razliku od prilično jednostavnih motoričkih i tehničkih zahtjeva, ta taktička dimenzija sporta je prilično složena i upravo je ono što čini rukomet zanimljivim.
Pokazao je to i Domagoj Duvnjak je na kraju imao šest golova i osam asistencija uz samo jednu izgubljenu loptu. Međutim, velik postotak njegovih akcija u utakmici sveo se na pametno korištenje aktivnog prostora za igru kojeg je nevjerojatno malo i na briljantnu egzekuciju ovih suptilnih stvari. Pozicionirati se na pravo mjesto, zatvoriti ispravan kut prema suigračima, izabrati pravi tajming. Čovjek je dominirao utakmicom u oba pravca, a to je radio tako suptilno i s takvom racionalnošću.
Remijem Njemačke i Rusije Hrvatskoj su pomalo narasle šanse za polufinale. Do tamo je još jako dalek put i tek počinju pravi ispiti. Međutim, utakmica protiv Makedonije je dobar putokaz. I za rukometaše i za one koji gledaju rukomet.
