Nedvojbeno je ogromni pritisak prvo donijeti odluku o promijeni sredine i odlasku u redove rivala, pogotovo nakon što si s ekipom ispisao povijest. Mario Gavranović je Rijeci svakako dao mnogo, jer učinak od 40 golova u 80 utakmica itekako je impresivan, a osvajanje dvostruke krune lani samo je šlag na tortu uspjeha momčadi koje je on bio vrlo bitan dio. Rijeka mu je ponudila iskorak u karijeri i etabliranje na višoj razini od one u Zürichu, a to je Gavranović kao profesionalac prihvatio i od toga profitirao.

Trebao mu je zalog za održati status švicarskog reprezentativca ili barem reprezentativnog kandidata, a Rijeka mu je to u konačnici svakako i omogućila. No, činjenica je da on Rijeci ne duguje nikakvu sentimentalnu razinu odgovornosti koja bi ga spriječila da odluči krenuti dalje i potpisati za Dinamo.

Nogomet je ipak posao, a on je na kraju dana tek čovjek koji želi igrati i zabijati ondje gdje mu se to više isplati.

Gavranović kao Mr. Derby

Gavranovićev gol za Dinamovo vodstvo u 16. minuti susreta bio je plod fantastičnog individualnog trenutka. Gavranović je bez dvojbe vrlo kvalitetan nogometaš, što je i pri ovom golu dokazao, nakon što je sjajno osjetio trenutak i u njemu se snašao da bi efektno zabio svom bivšem klubu. Ali taj gol dobro opisuje situaciju u kojoj se nalazi Dinamo, što donekle uključuje i Gavranovićevo djetinjastu i možda pomalo usiljenu proslavu.

Radi se o tome da je Dinamo i sinoć pokazao kako je momčad koja, slikovito rečeno, i živi i umire na individualnoj razini. Ona koja ima dovoljno pojedinčane kvalitete da na mišiće – ponekad i uz sudački vjetar u leđa – sakuplja dovoljnu zalihu bodova protiv ekipa koje nemaju ni kvalitetu, ali često ni ambiciju ući u ozbiljno nadigravanje. Nije čudno da je od sedam utakmica u koliko je Dinamovih ove sezone gubio bodove njih pet bilo protiv Rijeke, Hajduka i Osijeka – ekipa koje takvu ambiciju pokazuju i imaju potencijal razotkriti nemale slabosti prvenstvenog lidera. Isto kao što nije čudno ni to da je Dinamo slavio samo jednom u devet derbija protiv Rijeke i Hajduka koje je bio primoran odigrati bez svog uvjerljivo najboljeg igrača, El Arabija Hillela Soudanija.

Pavičić i Gavranović su – svaki na svoj način – jučer pokazali kako su došli u svom karakteru adekvatno okruženje

Gavranović nije Soudanijeva razina kvalitete, ali je njegova reakcija na odlični centaršut Danija Olma bila točno onakav trenutak individualnog nadahnuća na kakve nas je navikao Alžirac. Nije možda u rangu Soudanija ni po nepogrešivom osjećaju da se uvijek nađe u centru neke kontroverzne situacije, obično uslijed vlastitih sitnih provokacija i trikova, ali također je kroz cijelu utakmicu igrao na rubu isključenja, uključujući i prozirni pokušaj iznude jedanaesterca.

Modri su jučer bili jednostavno toliko loši i bez prave momčadske igre da Mario Cvitanović uopće nije pretjerao kada je na presici rekao da su Rijeci poklonili “minimalno tri gola” i zaključio kako to sve skupa “nikako nije dobro”. Dinamo je momčad bez ideje, ona koja voli čekati trenutak da riješi utakmicu na individualni bljesak, nerijetko pritom frustrirajući suparnike igrom na rubu kartona, računajući na sudačku naklonost koje jučer nije bilo.

Gavranović je, slučajno ili namjerno, jučer objedinio te karakteristike na individualnoj razini jednako onako kao što to obično radi ‘Mr. Derby’.

Pavičić kao nastavak (tužne) tradicije

Riječani su, kako je to rekao i Matjaž Kek, iskoristili sve što im je bilo ponuđeno. Iz četiri udarca unutar okvira gola (Dinamo ih je također imao četiri po službenoj statistici) zabili su četiri gola, uz manji posjed lopte unatoč tome što su većinu utakmice imali igrača više.

Rijeci je ova pobjeda izrazito bitna – ne samo jer su se s njome ozbiljnije vratili u igru za drugo mjesto, gdje su sada ponovno tri boda iza Hajduka, nego i u psihološkom smislu. Nakon što je aktualni prvak u posljednja dva prijelazna roka promijenio čitavu igračku okosnicu prve momčadi, ovo uvjerljivo slavlje će svakako poslužiti kao nagrada za strpljenje kroz krizom prožetu jesen.

Domagoj Pavičić je u tom turbulentnom razdoblju pokazao zbog čega je Matjaž Kek inzistirao na njegovom dovođenju, prometnuvši se u neizostavni dio njegove stalne selekcije, pa zatim i više od toga, da bi jučer pogotkom kojim je Rijeka povela tu svoju priču na podjednako svojstven način zaokružio.

Iako je iz Maksimira na Kantridu, odnosno Rujevicu kroz proteklih šest godina prodefilirao gotovo dvoznamenkasti broj igrača, tek su trojica bila iz domaćeg pogona: Andrej Kramarić, Ivan Tomečak i sad Pavičić. Tri zagrebačka dečka u Rijeci su se našla više silom prilika – u slučaju prve dvojice posrijedi je bilo praktično protjerivanje, a ni Pavičić, barem prema onome što se tada u medijima pisalo, isprva nije bio oduševljen opcijom selidbe.

No, isto kao i njegovi prethodnici, ondje se jako dobro snašao i time nastavio pomalo i tužnu (za Dinamo) tradiciju. Onu po kojoj zagrebački dečki završavaju u rivalskim redovima i ondje, oslobođeni specifičnih frustracija koje igranje za Dinamo donosi sa sobom, unutar jasnije definiranog momčadskog okvira i definitivno bolje organiziranog sustava daju svoj maksimum. Ne osjećajući, ili barem ne pokazujući pritom želju da se idu ‘osvećivati’ onima koji ih usprkos talentu nisu dovoljno cijenili iz raznoraznih, ne uvijek sportskih razloga.

Za razliku od Gavranovića, Pavičić nakon svog sjajnog pogotka nije osjetio potrebu pokazati bilo kakve frustracije. Naravno, fokus na njegovom prelasku zbog prethodno marginaliziranog statusa u Dinamu bio je slabo usporediv s Gavranovićevim slučajem, ali i jedan i drugi su – svaki na svoj način – jučer pokazali kako su došli u svom karakteru adekvatno okruženje.