Euroliga je proteklih godina napravila mnogo velikih promjena, sve u želji da što više nalikuje na čuvenu tvornicu novca s one strane Atlantika. Srećom se još nije usudila dirati u format same završnice, tako da smo jučer mogli uživati u specifičnim dražima koje pruža Final Four. Branitelj naslova Efes bio je poprilični favorit u prvom polufinalu, ali ako smo nešto naučili u proteklih desetak izdanja završnih turnira, to je da protiv Olympiacosa favoriti loše prolaze. Skoro pa je tako bilo i sinoć u beogradskoj Areni, koja je bila krcata grčkim navijačima.
Georgios Bartzokas mora da je imao grdne glavobolje proteklih tjedana. Pripremanje timske obrane za Efes predstavlja noćnu moru za svakog trenera, ponajviše zato što se Vasilije Micić i Shane Larkin stalno izmjenjuju na pozicijama 1 i 2 i tako unose konfuziju u suparničke redove. Čak i odličnim obrambenim momčadima poput Olyja vrlo je teško uhvatiti defenzivni ritam kad im se pred očima vrti previše kombinacija — Micić na lopti kao osjetno sporiji, ali s dončićevskim promjenama ritma, zahtijeva drugačiji pristup od munjevitog Larkina koji obranu ostavlja na prvom koraku. Kako bi dodatno zamutio vodu, Ergin Ataman kao trećeg organizatora napada obično koristi Krunoslava Simona, ali je zbog njegove ozljede tu rolu preuzeo Elijah Bryant, kojemu to ipak ne leži tako dobro.
U prvom poluvremenu Larkin je briljantno vukao sve konce svoje momčadi i sa 16 poena i šest asistencija bio izravno zaslužan za tri četvrtine Efesovih koševa. U situacijama kad nije bio na lopti, sjajno je koristio leđne blokove suigrača i u ranim fazama napada sipao rafalnu paljbu s perimetra. Kada je, pak, on sam postavljao napade, ovisno o visini svog čuvara (pretežno niži Tyler Dorsey i viši Kostas Papanikolaou) radio je varijacije između samokreacije u šutu za tri i prodora. Kada bi došlo do preuzimanja na Larkinu i pokušaja izolacije, Bartzokas mu je zatvarao srce reketa zoniranjem koje se često pretvaralo u utrajanje — nakon što bi probio svog čuvara, slijedilo je hitro skupljanje Olyjeve obrane iz oba smjera, ali Larkin nije forsirao, već je pravodobno slao lopte slobodnim ljudima na perimetru.
U drugom poluvremenu Larkin je ipak bio prikočen. Šut ga je naprosto prestao slušati, a podijelio je još samo jedan asist (naposljetku mršava preciznost šuta iz igre: trice 4/12, dvice 2/6). Kao da mu je ušla u glavu nevjerojatna upornost crveno-bijelih, koji su nastavili gristi i igrati s ogromnim samopouzdanjem i onda kad je krenula karakteristična Efesova oluja (maksimalnih +11).
U subotnjem finalu očekuje nas dvoboj Efesa i Real Madrida. Branitelj naslova bit će favorit, ali ovo je Final Four i sve je moguće
Olympiacos je odigrao stvarno dobru utakmicu u kojoj su njegovi igrači osjetno manji šuterski arsenal (ubacili tek sedam trica, dvostruko manje od Efesa) nadoknađivali preciznim akcijama koje su kao primarni cilj imale egzekuciju pod samim obručem.
Centri Moustapha Fall i Hassan Martin za tu su priliku odradili ogromni posao otvaranjem prostora i samim poentiranjem, a usto su i glavni nositelji iz vanjske linije, Kostas Sloukas i Dorsey, odigrali i više nego pristojnu partiju. Da je ovosezonski najbolji strijelac momčadi Saša Vezenkov dao svoj standardni doprinos s krilnih pozicija, Olympiacos bi se danas pripremao za finale, ali Vezenkovu je ruka zadrhtala u više navrata, a osobito u završnici.
Barcelona je ovo morala dobiti
S druge strane, Miciću nije. To je ta ključna razlika između odličnih i velikih igrača. Iako je sporije u ušao u utakmicu i promašio dosta šutova, Micić se nije unervozio niti uvukao u sebe. Polagano je hvatao ritam i usprkos slabom postotku šuta (1/5 za dva, 4/11 za tri, 1/4 bacanja) sjajno rukovodio suigračima (devet asistencija).
A kad je došlo vrijeme za posljednji šut, Ataman se nije dvoumio jer ovo više nije Larkinova momčad. Nacrtao je akciju za Micića, koji se u posljednjoj sekundi digao na tricu preko Vezenkova i pogodio tako čisto kao da je prije toga ubacio 10 šutova zaredom, a ne promašio dva slobodna bacanja. Jer, eto, namještanje ruke je precijenjeno.
Nakon hladnog tuša za crveno-bijele tribine, došlo je vrijeme za još jedan El Clásico.
Real Madrid i Barcelona susreli su se već pet puta ranije ove sezone i Real je pobijedio samo jednom, stoga je bilo za očekivati da će Pablo Laso pokušati nešto novo, a to smo vidjeli odmah na startu kad je u vatru poslao petorku bez klasičnog centra, iako su petice glavna snaga ovosezonskog Reala. Centarski tandem činila su dvojica krilnih igrača Guerschon Yabusele i Gabriel Deck, koji su mobilnošću zbunili Sertaça Şanlıja i Nikolu Mirotića te je Real brzo otišao na par posjeda razlike. Međutim, nakon samo tri minute Laso u igru šalje svog glavnog aduta Edyja Tavaresa, kojeg je kasnije u poluvremenu mijenjao Vincent Poirer, a takav Real je pročitana priča za Barçu.
Zanimljiva je, doduše, bila i Lasova postava s dvometrašom Albertom Abaldeom na jedinici (koji je, doduše, to prisilno zaigrao nakon što je Thomas Heurtel odstranjen iz sastava, a Nigel Williams-Goss se ozlijedio u prvoj minuti utakmice), pa Poirierom na petici i trojicom krilnih igrača (Ádám Hanga, Rudy Fernández, Deck), koja je u obrani sve preuzimala i također suparnika izbacila iz ritma, ali ni oni se nisu dugo zadržali zajedno na parketu.
Lasov je prioritet bio je odvojiti Mirotića od lopte, u čemu je donekle i uspio zbog sjajnog Yabuseleova angažmana potpomognutog udvajanjima suigrača kada bi se spuštao u reket, ali Mirotić je i u ono malo prostora kojeg se domogao stavio 14 poena (šut 5/7) uz šest skokova i bio najkorisniji igrač momčadi. Pored toga, Nick Calathes u 13 minuta nije šutnuo ni jednu tricu (niti odbijao širom otvorene šutove), što znači da opće poznata Ahilova peta napada Šarūnasa Jasikevičiusa nije dovoljno (ili uopće) testirana. Na poluvremenu je bilo +11 za Barcelonu kao logična posljedica svega viđenog te je čak i sitničavi Jasikevičius odisao zadovoljstvom.
Generalni je dojam bio da je Barça kvalitetnija momčad, koja k tome koncepcijski nikako ne odgovara Realu. Ostatak utakmice trebao je biti rutina za Katalonce; oni su ovu utakmicu naprosto morali dobiti.
A nekako su je, ipak, izgubili.
Šampionsko iskustvo
Pogledate li najvažnije statističke podatke bez da znate konačni rezultat, svi biste na prvu rekli da je Real izgubio. Mirotić — razvalio. U šutu za dva — bolja Barça. U šutu za tri — bolja Barça. Asistencije — bolja Barça. Poeni iz kontranapada — duplo bolja Barça. Skokovi — jednaki. Poeni iz drugog napada — jednaki. Izgubljene lopte — jednaki. Real je bio bolji samo u blokadama (6:1) te je pogodio tri slobodna bacanja više (18/22, Barca 15/21). Budući da je završilo tri razlike za Madriđane, statistika neumoljivo poručuje da je mirnoća s linije presudila, ali nemojmo biti toliko naivni.
Real je sinoć prije svega mentalno slomio Barcelonu. Laso je, doduše, naposljetku pronašao idealnu postavu s Poirierom na petici te Sergijom Llullom i vječnim zecom iz šešira Fabienom Causeurom na lopti i tako konačno dobio dubinu, ali Šaras je imao lijek i za to, kao što je pokazao u ranijim utakmicama.
Ono na što nije imao odgovor je iscipelareni suparnik koji peti put ustaje s poda, trese sa sebe prašinu i hoće još batina. I još i još i još, sve dok katalonske šake nisu klonule od umora i nevjerice. Po brojkama su možda ujednačeni, ali potezi i trenuci u kojima su ih Realovi igrači vukli su psihološki najmanje dvostruko vredniji: Deckov bolesno izvijeni skok u napadu, Causeurova ukradena lopta u kobrinom stilu, Llullov svevremenski šut od table nakon malog milijuna promašaja…
S pravom kažu da je vrag u detaljima, ali ključni detalj ovog puta nisu bila slobodna bacanja, već šampionsko iskustvo kojeg u Barceloni ipak nemaju za specifičnost koju nosi Final Four. Pored toga, kad dođe do krize ili nepredviđenih događaja, do izražaja dolazi i način na koji trener gradi autoritet nad igračima: Laso ostavlja dojam srčanog tutora, a Šaras pravog tiranina.
Dakle, u subotnjem finalu očekuje nas dvoboj Efesa i Real Madrida.
Branitelj naslova bit će favorit, osobito zbog toga što je, ako se Williams-Goss ne oporavi, veteran Llull ostao jedini pravi play u Lasovu sastavu. A dobro znamo što sve Ataman može ponuditi na toj poziciji… Međutim, ovo je Final Four i sve je moguće.
