Efes: Banda otpisanih

Igraju najbolju košarku u Europi. Nadajmo se da ćemo ih ubrzo opet vidjeti

Zadnja izmjena: 23. ožujka 2020. Foto euroleague.net

Profesionalna košarka u Europi sasvim je zamrznuta nakon što je prekinuta i turska liga, a tim činom je deaktivirana i jedna supermomčad — štoviše, najbolja na svijetu izvan NBA, Anadolu Efes.

Trupe Ergina Atamana tijekom čitave sezone demonstriraju zastrašujuću košarku. Ovako izgleda njihov euroligaški ritam: otvorili su sezonu domaćim porazom od Barcelone pa su nanizali četiri pobjede. Zatim su pali kod Panathinaikosa, da bi uslijedio niz od osam pobjeda. Potom ih je uspio zaustaviti CSKA, pa su Plavi odgovorili još većom serijom od 11 trijumfa, kojoj je na kraj nedavno stao Maccabi. Naravno, netom poslije ceh je platio Olympiacos. Dakle, efesovci su pokazali da je, izgleda, nemoguće da izgube dvije utakmice zaredom; dapače, na svaki poraz odgovore još brutalnijim pobjedničkim nizom. Čak su i u vrlo kvalitetnom domaćem prvenstvu na omjeru 21:2, a u njemu igraju s nešto manje gasa i s više domaćih igrača zbog pravila o ograničenom broju stranaca.

Jedini pravi kiks bilo je ispadanje u četvrtfinalu turskog Kupa od Darüşşafake, ali je Efes zato na početku sezone riznicu popunio Superkupom pobijedivši velikog rivala Fenerbahçe. Sve u svemu, ostvareni omjer u svim natjecanjima je 46:7, a među hrpetinom pobjeda posebno se izdvajaju one gostujuće nad Real Madridom, Barcelonom i CSKA-om.

Kada je lani Efes dogurao do velikog finala s CSKA-om, to se tumačilo kao produkt dobro tempirane forme i Fenerovih problema s ozljedama. Smatralo se da se takav pothvat ne može ponoviti, pogotovo zato što je isti taj Atamanov Efes sezonu ranije u Euroligi bio posljednji.

Karizmatični Ataman prigrlio je u svoje okrilje španere koji su bili potonuli u prosjek te im usadio novi žar u srce

Njegov 54-godišnji trener zaista nije na glasu kao jedan od elitnih europskih trenera, stoga su lani mnogi s podsmijehom dočekali Atamanovu izjavu u kojoj je najavio pohod na euroligašku titulu kao jedinu bitnu koja mu nedostaje. Međutim, većinu svojih trofeja osvojio je u domovini (četiri turska prvenstva s Efesom, Galatasarayem i Beşiktaşom, četiri kupa i sedam superkupova), dok su ga slični uspjesi u talijanskim epizodama (Montepaschi Siena i Fortitudo Bologna) zaobišli. Ipak, u kolekciji ima i FIBA Saporta Cup iz 2002. (Montepaschi), Eurochallenge iz 2012. (Beşiktaşom) te Eurokup iz 2016. (Galatasaray).

Isto tako treba naglasiti da njegove momčadi u pravilu igraju napadačku, gledateljima vrlo privlačnu košarku u kojoj glavnu riječ vode karizmatični bekovi. Vjerojatno vam je u najboljem sjećanju ostao euroligaški Galatasaray iz 2014., u kojem je sve konce povlačio Portorikanski romantik Carlos Arroyo.

Igrači s velikim talentom i velikim manama

Međutim, premda su Atamanove momčadi imponirale napadačkom ubojitošću, ne smije se zanemariti ni činjenica da je u njima malo kad bilo onog neupitnog sklada koji krasi timove vrhunskih stručnjaka. Znate već, stroga hijerarhija, robotizirane kretnje, spektar efikasnih akcija koje se vrte do iznemoglosti, gdje svaki igrač zna u milimetar gdje kada treba biti. Posve suprotno tome, u Atamanovim sastavima najdarovitiji pojedinci redovito su dobivali podosta slobode za improvizaciju, što je često vodilo u divljinu, a divljina do autodestrukcije. Dojam je bio da Ataman ne kontrolira u potpunosti svoje momčadi, što se dobrano odrazilo na njegovu reputaciju. Zbog toga je razumljiva skepsa oko njegovih sposobnosti i činjenica da nije došao u poziciju voditi nekog od euroligaških teškaša.

Ali je zato stvorio jednog.

Ataman nije odustao od svoje košarkaške filozofije. Usavršio ju je. Pogledao sam gomilu Efesovih utakmica ove sezone i niti jedna nije bila dosadna, pa čak i ako je bila jednosmjerna. Efes je neprestano lelujao između genijalnosti i anarhije, činilo se da se igrači više muče s nekim vlastitim demonima nego što ih brine suparnici.

I vrhunskim momčadima zna se dogoditi da ih netko uvede u svoj mlin pa iskoristi njihov loš dan, sjetimo se samo Cedevitinih 30 razlike nad Fenerom Željka Obradovića otprije četiri godine. I kada igra jako loše, ovaj Efes ne može biti u potpunosti zauzdan. U razdoblju od 40 minuta momčad će prije ili kasnije uhvatiti svoj furiozni ritam, a onda joj je dovoljno svega četiri-pet minuta da poništi sve što je suparnik uradio dok je naoko kontrolirao susret. Stekao sam dojam da se ovakav Efes može pobijediti samo slučajno, po zakonu velikih brojeva.

Najimpresivnije je što to, po individualnim kvalitetama, ovo nije trebao biti Dream Team poput Barcelonina. Okosnicu Atamanove vanjske linije, koja je pokretač svega, čini red underdogova, kako bi to Ameri nazvali — maleni Shane Larkin, debeloguzi Vasa Micić, basketaš Kruno Simon i propusni Rodrigue Beaubois. Igrači s velikim talentom, ali i velikim manama, zbog kojih su se mnogi usuglasili da od njih nikad ništa ozbiljnog neće biti.

I doista, u svojim prethodnim klubovima (koji uglavnom nisu imali sezone za pamćenje) svaki od njih bio je tek prosječni pojedinac koji bi tu i tamo zabljesnuo bravuroznom predstavom, ali je uglavnom ostavljao bljedunjav dojam. Nikad ne biste rekli da će netko od njih postati igrač za najveće domete, a kamoli da će tvoriti veliku četvorku najopasnije europske momčadi u dugo vremena. Istina, Larkin i Micić su ipak u prvom planu, ali Simon i Beaubois odigrali su nekoliko fantastičnih važnih utakmica gdje im se udarni dvojac sklonio u stranu.

Kontrola kaosa

Što se tiče statističkih brojki, Efes uopće nije toliko impresivan. Zapravo, impresivno je što ima tako dobar napad, premda je po napadačkim skokovima i postotku šuta za dva među najlošijima u ligi, a po asistencijama čisti prosjek. Ono što ga izdvaja jest uvjerljivo najbolji postotak trice u ligi (42,1 posto), što je za ne povjerovati s obzirom na ogromni broj nerezonskih pokušaja. Međutim, ulaze u serijama — ne zna se kako, ali ulaze.

Isto tako ne smije se zanemariti činjenica da Efes igra jako dobru obranu usprkos tome što mu je udarna četvorka čitavu karijeru bila najviše kritizirana upravo zbog obrambenog dijela igre. U ovom kontekstu svakako treba spomenuti unutarnju liniju (Chris Singleton, Tibor Pleiss, Alec Peters, Sertaç Şanlı, Bryant Dunston, Adrien Moerman), koji jako dobro brane i reket i perimetar, dok u napadu uglavnom koriste svoja tijela za stvaranje prostora bekovima i strpljivo čekaju da im tu i tamo nešto dobace.

Puno, previše toga čini se kao čista improvizacija u igri Atamanovih momaka, naoko je to momčad koja sa šutom živi i umire. Međutim, ogromni broj pobjeda sugerira da Ataman ipak jako dobro kontrolira ovaj kaos, koji pogađa prvenstveno suparnike. Karizmatični stručnjak prigrlio je u svoje okrilje španere koji su bili potonuli u prosjek te im usadio novi žar u srce, učinio ih istinski velikima. A ujedno su istu stvar učinili i oni za njega.

Efes je ove sezone sa svojom bandom otpisanih igrao jako zabavnu košarku i nadajmo se da će je vrlo brzo zaigrati opet.

Ne propusti top članke