Efes: Tko čeka, dočeka

Turska momčad napokon je došla do zasluženog europskog naslova

Zadnja izmjena: 31. svibnja 2021.

Ponekad se u životu putovanje silom prilika oduži, ali zato osjećaj zadovoljstva kada konačno stignete na cilj bude višestruko slađi. Upravo to se dogodilo momčadi Anadolou Efesa, koja je prije dvije godine igrala sjajnu košarku, ali ju je CSKA zaustavio u neizvjesnom finalu, da bi sezonu kasnije pandemija koronavirusa pokvarila apsolutnu dominaciju u Euroligi. Sve se to naposljetku vratilo i Efes je u napetom okršaju s Barcelonom osvojio svoju prvu titulu europskog prvaka.

Na koncu je to bila odlična utakmica, premda nije krenulo nimalo obećavajuće. Mnogo ovakvih krucijalnih dvoboja prođe u grču kod dijela sudionika, ali ovo što smo sinoć gledali u prvom poluvremenu zaista je raritetno na ovoj razini.

U posljednjim danima intenzivno pratim finalne serije Zadra i Splita te Crvene zvezde i Budućnosti, stoga me zaista iznenadila količina sličnosti po pitanju mentalne blokade koja se manifestira značajno slabijom kvalitetom izvedbe na terenu. Primjerice, mali broj poena iz igre, ogromni broj prekršaja (15 Barçinih slobodnih bacanja, 22 Efesova), tehničke trenerima zbog histeričnog prigovaranja, nizanje promašaja na otvorenim tricama (Efes 1/8 trice, Barcelona 2/12), ničim izazvano bacanje lopti u ruke suparnicima, zaštopani protok lopte (samo četiri Barcelonine asistencije)… To smo gledali u prvom poluvremenu — Barça je prikočila Efes i Efes je prikočio Barçu, i to bez nekih vrhunskih predstava u obrani.

Zapravo, može se reći da je glavni defenzivni posao za Barcelonu odradio jedan čovjek: Brandon Davies.

Micić je naprosto bio nezaustavljiv. Bila je to šampionska predstava obogaćena umjetničkim dojmom koji ostavlja bez daha

Američki centar često se našao u situaciji da preuzme nekog od Efesovih ubojitih bekova na perimetru (Vasilije Micić, Shane Larkin, Krunoslav Simon), nakon čega bi se ostali Efesovi igrači širili ostavljajući ih u dvoboju jedan-na-jedan, što je zapravo bio glavni gameplan Ergina Atamana u tom razdoblju.

Logično je bilo za pretpostaviti da će većinu takvih situacija Efesovi bekovi bez puno muke riješiti u svoju korist, ali fanatično agilni Davies kao da je probudio sprintera u sebi i munjevitim radom nogu i ruku anulirao očigledni hendikep u brzini — neke je lopte sam iščeprkao iz driblinga, dok je u drugim situacijama zatvorio šut, a prodor dovoljno skrenuo s putanje da upadnu u rotacijske zamke u pozadini. Micić i Larkin definitivno su bili debelo izvan svog ritma i zapravo je pravo čudo kako je Efes imao tri poena prednosti uoči nastavka; s -10 vratio se kampiranjem na slobodnim bacanjima izazvanim dosta nepotrebnih, možda i prelako dosuđenih Barceloninih prekršaja.

Ohlađene glave

S druge strane, Barcelona je vrtjela svoje uobičajene akcije za Nikolu Mirotića, ali najskuplji košarkaš u Europi promašivao je otvorene šutove s distance, dok se na niskom postu preplašio mišića Chrisa Singletona koji ga je uspijevao zauzdati čak i bez pomoći suigrača. Druga Barcelonina najveća zvijezda Nick Calathes bio je naprosto beskoristan. Šutnuo je tri trice i sve tri promašio, a s ovakvom organizacijom igre teško da bi zadovoljio i struku Helios Sunsa — upisao je tek jedan asist (na čemu je i ostao), mlitavo hopsajući naprijed-natrag bez prave ideje što napraviti s loptom. Istina da je nastupao načet ozljedom iz polufinala, ali onda nije trebao igrati čak 17 minuta jer su bile zaista za zaborav.

Međutim, uslijedio je veliki odmor te su igrači dobili priliku za resetiranje. Upravo ovdje vidimo razliku između odličnih igrača i onih istinski velikih. Odlični igrači neće se uvijek uspjeti iskobeljati iz blata u koje su upali jer, jebiga, jednostavno nije njihov dan. Ne osjećaju se vrućima i što je, tu je — prepustit će naslovne uloge suigračima koji su bolje raspoloženi; tako su se Mirotić i Calathes u drugom poluvremenu sklonili u stranu Daviesu, Coryju Higginsu i Kyleu Kuricu.

Micić i Larkin imali su druge planove.

Ohladili su glave, izašli na teren i počeli igrati kako znaju i umiju. Ataman nije napravio nikakvu drastičnu promjenu u taktičkom smislu, poručio je svojim bekovima da i dalje traže poene preko izolacija sa suparničkim centrima, a to su krenuli puno bolje raditi: Micić je povukao, Larkin se pridružio i na kraju su ubacili ukupno 46 od Efesovih 86 poena — dakle, više od polovice (53,4 posto). Higgins i Kuric pokušali su uzvratiti istom mjerom koristeći blokove svojih centara, ali to su ipak igrači koji se mnogo više oslanjaju na vanjski šut i na koncu je Barcelona ostala kratka u toj igri mačke i miša.

Atamanu svaka čast, Larkinu također, kao i Krunoslavu Simonu i ostalim momcima iz Efesa koji već dugo vremena igraju uistinu uzbudljivu i kvalitetnu košarku te su sada to napokon okrunili. Međutim, jedan čovjek iz bande otpisanih ipak posebno odskače — Vasa Micić, MVP sezone i Final Foura.

Basketaški šarm

Micić je imao doista trnovit put do statusa najboljeg igrača u Europi. Čini se posve nevjerojatnim da je ovom momku samo 27 godina kada se sjetimo koliko je već dugo na košarkaškoj sceni. On je bio prvi veliki Megin projekt nakon njena ulaska u ABA ligu, pa je 2014. uz mnogo pompe prešao u Bayern. Tu su počele njegove peripetije — Bavarci su smatrali da im je čuveni sportski menadžer Miško Ražnatović utrapio mačka u vreći, a istog su mišljenja bili u Crvenoj zvezdi, gdje je došao na posudbu kao rezervni razigravač; u toj sezoni navijači su ga prozvali “debeloguzim”.

Potom se spustio nekoliko stepenica niže i oživljavao karijeru u turskom Tofaşu, ali vrlo brzo zavrijedio je poziv Šarūnasa Jasikevičiusa, koji ga je potom afirmirao kao ozbiljnog euroligaškog igrača u Žalgirisu, nakon čega je stigla Efesova ponuda. Nekoliko godina kasnije, Šaras u drugom poluvremenu nikako nije nalazio rješenje kako da zaustavi svog bivšeg pulena. Micić je naprosto bio nezaustavljiv: trice s osam metara, lijevi i desni ulazi, konstantno plesanje s loptom između obrambenih linija, majstorske asistencije bez gledanja… Bila je to šampionska predstava obogaćena umjetničkim dojmom koji ostavlja bez daha.

Mnogi su ranije smatrali da je u pitanju basketaš koji ne može igrati košarku na elitnoj razini, a Micić je u elitnu košarku vratio taj danas uvelike izgubljeni šarm s basketaških terena, izvodeći poteze koji iskaču iz ustaljenih okvira, koji se ne mogu šablonski predvidjeti.

Ovo je bilo dugo putovanje za Efes, a još duže za Micića, ali sada je vrijeme da se Atamanovi momci opuste i uživaju u grandioznom ostvarenju. Neka odmore, stvarno su zaslužili.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.