Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

El Caótico

Real Madrid i Barcelona odigrali su zabavni, ali taktički suludi derbi

Zadnja izmjena: 24. travnja 2017. Profimedia

Pomalo je klišej reći kako jedna utakmica može oslikati čitavu sezonu za oba kluba. Međutim, El Clásico je napravio upravo to – donio nam je presjek svih prednosti i mana koje muče Real Madrid i Barcelonu kroz čitavu sezonu.

Obje su ekipe imale situaciju u kojoj su bile zadovoljne; za Barcelonu je to bilo vodstvo 2:1 i igrač više, a za Real Madrid 2:2 i svega koja minuta do kraja. Vrhunske ekipe, a i Barcelona i Real kvalitetom kadra pripadaju u top 3 nogometne momčadi današnjice, jednostavno moraju u tim situacijama iskontrolirati suparnika i ‘ubiti’ utakmicu.

Ni Real ni Barca nisu to bili sposobni napraviti.

Nije ih za kriviti – za staviti pod kontrolu individualno jednako kvalitetnog suparnika potreban je sistem igre, koji ni jedni ni drugi nemaju. Odnosno, već dugo vremena ga ne pokazuju. Posjeduju nevjerojatnu dubinu talenta, individualnu kvalitetu koja je zbilja nezadrživa, odskaču od konkurencije u fizičkom i tehničkom smislu i zbilja ponekad igraju toliko zabavno. Gomila dobrih šansi i individualnih poteza, gol u sudačkoj nadoknadi, dvoznamenkasti broj obrana oba vratara, gol koji je postigao igrač s klupe, pa i crveni karton – možemo reći kako su nam veliki rivali, u utakmici koja je praktički bila meč lopta za prvenstvo, pružili prilično sadržajnu utakmicu u kojoj se moglo uživati.

Međutim, zabavna utakmica ne znači nužno i taktički vrhunsku utakmicu u kojoj su ekipe radile sve ono što su trebale. Gol koji je postigao Lionel Messi u zadnjoj minuti utakmice dolazi kao savršena ilustracija toga.

Zapravo, kroz taj gol možemo napraviti presjek El Clásica i čitave sezone; kako za Barcelonu, tako i za Real. Na 32 sekunde do kraja, u situaciji u kojoj imaju remi koji znači očuvanje tri boda prednosti na tablici, Real Madrid se iz nekog nepoznatog razloga odlučuje izaći u visoki presing. S igračem manje, šest Realovaca je visoko na polovici Barcelone, bez ikakve logične strukture koja će omogućiti oduzimanje lopte.

Naivno i stihijski

Ne možemo znati radi li se o instrukcijama Zinedinea Zidanea ili samo o nagonskoj odluci igrača koju je isprovocirala promjena momentuma koja se dogodila kada je pao drugi i izjednačujući gol, ali s priličnom sigurnosti možemo znati kako je riječ o pogrešnoj odluci. Fantastična doza naivnosti u tom potezu naprosto mora dovesti u pitanje svu logiku iza misaonog procesa koji dovodi do te odluke. Napasti Barcelonu visoko u polju, potpuno razvučeni, izaći u presing u protivničkih 20 metara tako da svatko napada svog čovjeka jednostavno nema smisla.

Puno se pričalo i pisalo o raspadu sistema u Barceloni, o propasti generacije i lošim igrama. Ništa puno bolje nije igrao ni Real

Ne bi imalo smisla ni protiv lošije momčadi, a posebno nema smisla protiv Barcelone, znajući da imaš igrača manje.

Ne znam, vjerojatno ne postoji bolji opis od kombinacije riječi naivno i stihijski, jer staviti šest igrača debelo u polovicu Barcelone ujedno znači ostaviti tri igrača u obrani da se nose s Barcelonina četiri. I to ta četvorica i nisu neki koji ne znaju se pobriniti za sebe, jer i šest obrambenih igrača bi imalo problema s Messijem, Luisom Suárezom, Jordijem Albom i Andréom Gomesom. U situaciji na 32 sekunde do kraja, pri izjednačenom rezultatu koji čuva tri boda prednosti na prvenstvenoj ljestvici, s igračem manje nakon što su se uspjeli vratiti iz rezultatskog zaostatka – pa to je suludo. Naivno i stihijski, praktički poklanja pobjedu.

U toj situaciji Barcelona je trebala samo jedan dobar dupli pas. A kada je protivnik razvučen kao što je bio Real i kada se u krugu nađu Gerard Piqué, Sergi Roberto, Ivan Rakitić, Sergio Busquets i Andrés Iniesta, jedino što nam na pamet pada je igra ronda na kojoj je izgrađen stil La Masije, obična vježba ševe/kola/umetnite-lokalni-naziv u kojem vozaju onoga u sredini i lagano ostvaruju višak.

Ovaj su se put u sredini kruga našli Mateo Kovačić i Cristiano Ronaldo; onog trenutka kad se Kovačić poskliznuo u pokušaju dupliranja Piquéa, zbog čega je on lagano našao Busquetsa, prva linija je probijena i Roberto je ima čistu situaciju izlaska s loptom i prijenosa napada u završnicu u kojoj je Real već imao igrača manje. Šanse za zaustavljanje neizbježnog nije bilo, ostala je samo nada da će Messi ili Suárez promašiti ono što obično ne promašuju.

Dobro, što to radite?

Iako, postojala je još jedna šansa, a to je da Marcelo napravi prekršaj. Još na Barceloninoj polovici izašao je prema Robertu, bio je blizu i mogao ga je povući za dres, pokositi ga ‘profesionalnim’ faulom i zaustaviti ga po cijenu još jednog crvenog kartona. Da je to napravio, Real bi još imao šanse.

Ovako je imao ovo:

Čista matna situacija, zicer u kojem Barcelona ima šest protiv tri i šansu za koju takvoj momčadi treba prilično puno truda da bi je uprskala. Naivnost i stihijski napadi bez prave organizacije ovaj su put Real koštali bodova koji se mogu pokazati dragocjenima. Ali to nije obilježje samo ovog El Clásica nego i čitave sezone, odnosno barem njenog drugog dijela.

Puno se pričalo i pisalo o raspadu sistema u Barceloni, o propasti generacije i lošim igrama. Ništa puno bolje nije igrao ni Real, ali su osvojeni bodovi nekako maskirali situaciju. A dok se bodovi pišu, sasvim je bilo nebitno što je u više slučajeva bilo krajnje čupavo i neizvjesno. Tako je Isco donio tri boda golom u 90. minuti u Gijónu, a protiv Deportiva Sergio Ramos je spasio stvar duboko u sudačkoj nadoknadi. Las Palmas je riješio Ronaldo tako što je zabio dva komada u zadnje tri minute i spasio bod, kolo prije se gubilo od Villarreala 2:0 da bi pobjeda bila spašena golovima u zadnjih deset minuta.

U svim tim slučajevima bodovi su ostvareni, ali bilo je to više na individualnu kvalitetu i stihijski nego što je Real mogao računati na neku igru.

A ako se vratimo na Barcelonu, tu se nije ništa promijenilo u odnosu na utakmice s Juventusom ili PSG-om. Oni su samo uzeli ono što je bilo ponuđeno, malo toga su stvorili kroz mehanizme napada i sistem igre koji će izvući maksimum iz individualne kvalitete. Ne napadaju oni ništa manje stihijski nego Real, jer u situaciji koju su imali – a to je 2:1 i igrač više – neke ranije ekipe ove Barcelone, s praktički istim igračima, lagano bi kontrolirale loptu i suparnika i ne bi došle u situaciju da prime gol koji ih izbacuje iz utrke za naslovom prvaka.

Ne napadaju ništa manje stihijski, a niti su išta manje naivni. Pogledajte ovu snimku Messijeva gola i pauzirajte je u trenutku kad Alba radi povratno dodavanje. Onda se vratite na prvu grafiku neuspješnog Realova presinga.

Može li mi netko objasniti kako je unutar 13 sekundi Piqué od zadnjeg čovjeka otrčao 90 metara u zaleđe? I još bitnije, može li mi netko objasniti zašto je to učinio, s obzirom na to da time Barcelona iza svojih leđa ostavlja situaciju tri protiv tri. Jasno, stoji činjenica da je ostalo 15 sekundi do kraja i da je Barceloni remi skoro jednak porazu, ali svejedno je  taj sprint u svojoj biti potpuno naivan, stihijski, neorganiziran, impulzivan – i na kraju, sasvim nepotreban. Gomesovo usporavanje je moglo vrlo lako uzrokovati grešku koja bi lansirala kontru i istu situaciju na drugom kraju terena.

Ali eto, u kaosu bez imalo sistemske organizacije ovaj put je sreću imala Barcelona.

Ne propusti top članke