Podatak koji će najbolje opisati kako je Barcelona izgledala u utakmici protiv Real Madrida jest onaj da je u prvom poluvremenu imala samo jedan udarac, a i taj jedan je došao iz velike udaljenosti i nije bio previše opasan. U isto vrijeme, Real je imao šest udaraca iz Barçina kaznenog prostora.
Barcelona naprosto nije bila opasna. Lionel Messi je bio izoliran između linija i potpuno izvan ritma utakmice, Sergi Roberto i Nélson Semedo s desne strane nisu davali gotovo nikakav doprinos napadu, Ivan Rakitić je bio osjetno ispod svoje normalne razine, a Ousmane Dembélé je bio neobjašnjivo neprecizan u dodavanjima. Ukratko, Barcelona je pokazala izdanje u kojem je imala gomilu ozbiljnih problema u igri, teško je dolazila u šanse, a Real je složio nekoliko opasnih situacija potvrdivši Marc-Andréa ter Stegena kao najboljeg pojedinca gostujućeg pojedinca.
I u takvoj utakmici – u kojoj toliko toga nije funkcioniralo i u kojoj je Real izgledao bolje – Barcelona je svejedno dobila 3:0 pokazavši kako Ernesto Valverde na raspolaganju ima nevjerojatnu koncentraciju individualne kvalitete koja u svakom trenutku može riješiti utakmicu čak i protiv najjačih suparnika.
Ono što Valverdea može mučiti još i više od toga da mu igrači ne znaju što bi s loptom činjenica je da ne znaju ni što bi kad nemaju loptu
Međutim, baš zbog te vatrene moći koju Barça ima u samom napadu, problemi u igri postaju još jasniji.
Santiago Solari je dobro pročitao situaciju na terenu i jednostavnim rješenjima paralizirao Barcelonin napad, pokazavši koliko je zapravo sistemski siromašan napad Valverde izgradio oko nevjerojatno individualno moćne prednje linije.
Loša geometrija
Za razliku od prvog čina ove trilogije u kojem je Real igrao visoki presing orijentiran na individualne duele i pokrivanje čovjek-na-čovjeka, Solari je ovaj put odlučio preuzeti nešto konzervativniji pristup utakmici i oduzimanje prostora u zadnjoj trećini.
Real Madrid je preuzeo nešto pasivniju zonu 4-1-4-1 u kojoj su jasno bili označeni prioriteti. Solari je iskoristio Casemira koji je funkcionirao kao korektor u prostoru ispred zadnje linije, a Toni Kroos je, uz povremenu pomoć Karima Benzeme, izravno markirao Sergija Busquetsa kako bi usporio protok lopte kroz sredinu terena. Na taj način je Real dobro kontrolirao centralnu zonu terena i sprječavao fluidnost suparničkog napada, a imao je i poseban plan kako braniti mehanizam između Messija i Jordija Albe, vezu kroz koju Barcelona najlakše radi višak.
Neopterećeni Semedom i Robertom na desnoj strani, igrači Real Madrida mogli su Messija loviti u ‘kavez’ formirajući defenzivni trokut oko njega. Istovremeno, na suprotnoj strani je Lucas Vázquez striktno pokrivao Albu koji je ispušni ventil napada i kojeg Messi obično gađa dijagonalama kako bi otvorio prostor za realizaciju viška, nakon što navuče fokus obrane na sebe.
Valverde je opet sam napravio najveći problem svojoj glavnoj zvijezdi lošom geometrijom igre. Kako se odlučio za formaciju 4-4-2 u kojoj je Roberto bio uz desnu aut liniju, Barcelona je bila u situaciji u kojoj faktički ima samo dvojicu veznih igrača. Kad je Solari odlučio markirati Busquetsa, Rakitić naprosto više nije imao treću točku preko koje bi mogao loptu prebaciti do Messija, nije imao s kim igrati i Barcelona je bila zagušena.
Međutim, tri gola su jasan dokaz da se taj dio priče da kompenzirati. Luis Suárez se ukazao nakon niza lošijih utakmica i riješio utakmicu kroz individualnu inspiraciju. Ako neće bit on, idući put će bit netko drugi jer na identični je način Barcelona u zadnji mjesec dana riješila Sevillu u prvenstvu i kupu, te Valenciju — čistim vatrometom individualne kvalitete. Ono što Valverdea može mučiti još i više od toga da mu igrači ne znaju što bi s loptom, barem u kontekstu napada na Ligu prvaka, činjenica je da ne znaju ni što bi kad nemaju loptu.
Barcelona naprosto nema uigranu reakciju na situaciju kad izgubi posjed.
Po izgubljenoj lopti prednja linija se isključuje i nitko ne ulazi u ni u kakav oblik kontrapresinga. Zadnja linija se mora spuštati kako bi osigurala dubinu terena, a to onda otvara prostor za čak trojicu Realovih igrača između linija. Uz beka koji daje širinu i Benzemu koji napada dubinu, ovo je iznimno teška situacija za braniti.
Vatrena moć
Na kraju je Real promašio svoje šanse, ali vrlo lako je moglo biti drastično drugačije da su Benzema i Vinicius Júnior bili koncentrirani u završnici. A ono što Valverdea može najviše brinuti jest činjenica da nitko od njegovih obrambenih igrača nije drastično kiksao u pokrivanju prostora. Rakitiću i Busquetsu ovdje ne ostaje ništa drugo nego na ovaj način pokušati oduzeti priliku Kroosu da povede loptu naprijed i doda u sredinu, a zadnjoj liniji ne ostaje ništa drugo nego povlačiti se. Takva situacija ne samo da otvara ogromni prostor trojici igrača između linija, nego je i pogubna za napad.
Osnova svakog sustava igre baziranog na posjedu — a Barcelonin sustav igre usprkos svemu i dalje ima temelj u igri s loptom — u tome je da reagirate po izgubljenoj lopti i da je čim prije vratite. Bez tog brzog reposjeda dajete suparniku šansu da vas udari u kontri, ali i da vas izbaci iz ritma i na taj način odmori vlastitu obranu. Dakle, manjak uigrane reakcije na izgubljenu loptu je ozbiljan problem i za obranu i za napad.
Ostao je samo jedan dio trilogije prije nego što zaključimo priču o tri El Clásica u kratkom vremenu — onaj u prvenstvu gdje su stvari već neko vrijeme prilično jasne.
Barcelona ima sedam bodova prednosti pred Atléticom, a Real Madridu bježi 11 bodova. Koliko je ta ugodna situacija u kojoj se Barcelona nalazi posljedica činjenice da momčad igra dobro pod Valverdeom, a koliko posljedica činjenice da trener na raspolaganju ima vatrenu moć nevjerojatne količine individualne kvalitete kojom se može izvlačiti iz problema — mislim da se odgovor nameće sam od sebe. Drugi čin El Clásica jasno je pokazao da Barcelona može uvjerljivo pobjeđivati čak i kad ne igra dobro.
