“Pokušao je, svi smo mi pokušali“, izjavio je Santiago Solari poslije još jednog poraza od Barcelone nakon što su ga mediji pitali za komentar o zvižducima kojima je publika popratila izlazak Garetha Balea. Znao je to Solari i prije, ali ti zvižduci su bili još jedan dokaz da u svijetu Real Madrida pokušaji nisu dovoljni, ono što se traži su rezultati.
Prvi čin El Clásico trilogije obilježio je Solarijev pokušaj da pritisne Barcelonu visoko, da motivira momčad porazom 5:1 u prvom dijelu sezone i da kroz visoki presing orijentiran na individualne duele i pokrivanje čovjek-na-čovjeka razbije suparnika. I taj pokušaj je imao smisla, Real je prvo poluvrijeme izgledao jako dobro, ali konačni rezultat je izostao.
U drugom činu je pokušao nešto drugo. Solari je odlučio preuzeti nešto konzervativniji pristup utakmici i oduzimanje prostora u zadnjoj trećini kako bi blokirao suradnju između Lionela Messija i Jordija Albe. Uz taj mehanizam, izravno je markirao Sergija Busquetsa kako bi usporio protok lopte kroz sredinu terena i bio je to opet dosta dobar pokušaj. Ponovo je Real izgledao bolje i konkretnije u prvom poluvremenu, ali ponovo je ostao bez rezultata. Negdje u vrijeme trećeg gola Luisa Suáreza, Solari je morao barem promisliti o tome što se sve vrti po glavi Florentina Péreza. Dovoljno je dugo dio kluba da zna kako predsjednik razmišlja.
Prokletstvo je nogometa da dobar rezultat prebriše lošu igru. I sve dok Valverde donosi taj rezultat, nitko ga u klubu neće pitati kako igra
Real je i u trećem činu nije odigrao loše, ali ovaj put nije bilo nekog posebnog pokušaja. Jednostavno, više nije bilo bitno i to su svi znali.
Bilo bi veliko iznenađenje da Solari ostane na klupi Real Madrida i iduću sezonu. Daleko od toga da su jedini razlozi za takav status, ali ova tri vezana derbija bila su odlična prilika da Solari pokaže nešto posebno i na taj način kupi Pérezovo povjerenje te ostane šef pred očekivani redizajn momčadi iduće sezone. Pokušao je, ali u Real Madridu pokušaji nisu dovoljni i tu Solarijeva priča kao glavnog trenera — vrlo vjerojatno — dolazi do kraja.
Stara jezgra
S druge strane stoji Ernesto Valverde.
Ovom pobjedom u trećem činu trilogije Barcelona je prvi put nakon 87 godina preuzela vodstvo po broju pobjeda u vječnom nadmetanju s najvećim rivalom. Ovo je i četvrta uzastopna Barçina pobjeda na Santiago Bernabéu, uz čak 11 pobjeda u zadnjih 18 Clásica koji su odigrani u Madridu.
Iza svake od tih brojki koja pokazuje dominaciju u zadnjih desetak godina stoji i dobar dio posla koji je odradio Valverde. Međutim, činjenica je da navijači nisu pretjerano zadovoljni onim što Barcelona u zadnje vrijeme pokazuje. Izgubila je svoj stil igre koji je navijačima vrlo važan, nema više atraktivnosti ni kombinatorike, momčad ovisi o individualnom učinku napadačke linije, odustalo se od prepoznatljivog sustava igre u formaciji 4-3-3, obrana je šuplja, presinga gotovo da nema i momčadski mehanizmi su prilično zahrđali. U Barceloni je važno da rezultat bude popraćen stilom.
Sve u svemu, Barcelona izgleda prilično ranjivo. Sve je to pokazao i Solari svojim taktikama u sve tri utakmice. Detektirao je probleme u igri koji su, ruku na srce, očiti, te pokazao kako ih se može pokušati iskoristiti. Međutim, Barcelona je usprkos svemu upisala dvije pobjede i remi. S važnom napomenom da Messi — barem po Messijevim standardima — nije odigrao baš ništa posebno.
Ta serija rezultata ne govori o tome da su navijači u krivu. Nisu, jer Barcelona pod Valverdeom igra prilično drugačije od identiteta ove momčadi i puno više stavlja pojedinca ispred momčadi. Ta serija rezultata govori o tome da je Barcelona nevjerojatno individualno moćna i da može pobjeđivati čak i kad ne igra pretjerano dobar timski nogomet, jer ima pojedince koji mogu sami rješavati utakmice. Čak imaju i dodatne rezerve unutar samog sustava, jer Messi je prvu utakmicu počeo s klupe, a druge dvije nije bio odlučujući faktor, barem ne na način na koji on to obično bude.
Ali to što su navijači vjerojatno u pravu i što Valverde definitivno ne izvlači maksimum iz ove Barcelone momčadskim mehanizmima igre ne znači da on u ovom trenutku nije pravi čovjek za njenu klupu.
Gerardu Piquéu su 32 godine, kao i Suárezu, uskoro i Messiju; Jordiju Albi, Ivanu Rakitiću i Busquetsu po 30. Jezgra momčadi je stara i jedino su Marc-André ter Stegen i Samuel Umtiti od nositelja, onih na kojima je najveći teret u momčadi, mlađi od 30 godina. To je bitan dio priče jer znači da ova Barcelona nema baš previše mjesta za eksperimentiranje i traženje pravog trenera koji će razviti pravu momčadsku igru kakva je u klupskom identitetu. Nema mjesta da metodom pokušaja i pogrešaka u klubu saznaju kako Julen Lopetegui ipak nije pravi čovjek, da Maurizio Sarri se teško nameće svoj autoritet svlačionici u dugom kontekstu od onog na koji je navikao, niti mogu riskirati s nekim mladim trenerom kao što je Julian Nagelsmann. Barcelona mora pobjeđivati, a dok to Valverde još uvijek radi, on je pravi čovjek.
Prokletstvo nogometa
Za očekivati je da ćemo na Telesportu do kraja sezone više puta imati Barcelonu u taktičkim analizama njenih predstojećih utakmica. I jednako je tako za očekivati da će biti kritika na ono što Valverde na taktičkoj razini prikazuje. To je jednostavno koncept takvih tekstova — prikazuju se ključne taktičke stvari na uzorku od jedne utakmice, potkrijepljene slikom i statističkim dokazima. I koliko god to nekome možda zvučalo suludo, u toj jednoj utakmici može pobijediti i onaj koji je odigrao lošiju utakmicu, tko je s taktičke strane pokazao puno manje.
Ali na većem uzorku treba uzimati u obzir stvari koje se već odmiču od taktike. One otvaraju širu sliku kakva se može gledati u kontekstu drugih stvari koje oblikuju rezultat.
Igrači su očito sretni, Valverde ima dobar odnos s njima i postoji hijerarhija. Stariji igrači nose teret u bitnim utakmicama, a mlađe zvijezde kao što su Ousmane Dembélé, Malcom, Arthur i Carles Aleñà imaju dovoljno prostora pokazati što mogu. Čak i igrači poput Philippea Coutinha, plaćeni sumanute sume love, mirno sjede na klupi i prihvaćaju svoju ulogu u momčadi.
Valverde je svjesno žrtvovao dio svojeg autoriteta i prenio ga je na igrače dajući im na važnosti, što se očitava u tome da Barcelona igra nevjerojatno individualan nogomet. Međutim, ima li Valverde uopće izbora? Ova grupa igrača definitivno može bolje i može iskoristiti taktičke elemente kako bi bila manje ranjiva. Kvragu, to je Barcelona i tako je igrala godinama. Ali u ovom trenutku, kada nositelji momčadi imaju 30-ak godina, manevarski prostor je skučen. Možda Valverde stvarno može puno bolje, ali dok teško je očekivati da će nešto mijenjati dok god mu ide.
Ovo je bio epilog trilogije.
Solari je vrlo vjerojatno završio svoju priču na klupi Real Madrida, a Valverde je svoju poziciju učvrstio. Prokletstvo je nogometa da dobar rezultat prebriše lošu igru. I sve dok Valverde donosi taj rezultat, nitko ga u klubu neće pitati kako igra, bar ne u ovoj situaciji u kojoj Barcelona ima staru jezgru koja ne može trošiti vrijeme na traženje boljih rješenja.
