Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

El Clásico u dva čina

Analiza: Što smo naučili u ‘nebitnom’ derbiju Barcelone i Real Madrida

Zadnja izmjena: 7. svibnja 2018. Marc Dominguez

Još jednom je glavni element El Clásica bio sudac. Kao da bi bila šteta da se poslije utakmice raspravlja o igračkim majstorijama ili taktičkim odlukama, kad sudačke pogreške puno uspješnije zapale strasti u komentarima. Kao da se mora potvrditi kako se nogomet igra zbog sudaca koji uvijek nekako završe u prvom planu.

Pa ipak, na stranu to što je Alejandro José Hernández Hernández je imao iznimno težak posao u kojem mu igrači svojim ponašanjem nisu nimalo pomogli, neke su odluke zaista bile neshvatljive. I zbog načina na koji su te greške utjecale na konačni rezultat i dinamiku utakmice nemoguće ih je preskočiti kako obično radimo u taktičkim analizama.

U grubom sažetku nekih 15-ak spornih situacija, nameće se pitanje u što je sudac točno gledao kad je Jordi Alba uhvatio Luku Modrića za vrat, kad je Gareth Bale pomeo Samuela Umtitija ili kad je Luis Suárez napravio očiti prekršaj nad Raphaëlom Varaneom. I kako, pobogu, nije shvatio što se događa i smirio strasti na kraju prvog poluvremena nego je dopustio da pogubi konce utakmice kada se u svega pet minuta dogodilo pet incidenata koji su se slagali jedan na drugi sve dok nervoza nije kulminirala crvenim kartonom koji je za udaranje Marcela zaradio Sergi Roberto.

Dakle, sudac je svojim nesnalaženjem u situaciji koja se prilično očito kuhala izravno utjecao i na način na koji je odigrano drugo poluvrijeme. Što je ogromna šteta jer sinoć se u Barceloni, negdje između sudačkih pogrešaka, barem u prvom poluvremenu igrao i dosta dobar nogomet.

Koncepcijski rizik

Za razliku od uzvratne utakmice s Bayernom, Zinédine Zidane se ovaj put nije kockao. Odlučio se za logična rješenja: Casemiro je  zatvarao sredinu terena, Nacho Fernández je dobio zadatak konzervativno pokriti poziciju desnog beka, dok je s lijeve strane bio standardno ofenzivni Marcelo. I upravo je ta ofenzivnost, koja je Realu toliko puta bila ključna, ovaj put donijela probleme.

Nakon otvaranja napada i pronalaženja Modrića u sredini terena, Marcelo je nastavio forsirati uz lijevu aut liniju kako bi momčadi dao širinu i veći broj igrača u zadnjoj trećini. Nakon što je Real izgubio loptu, ostao je visoko i pritisnuo je Roberta kako bi ga spriječio da prenese loptu u napad. Međutim, nakon što je Sergi Roberto odigrao dodavanje u sredinu prema Philippeu Coutinhu, Marcelo okreće glavu prema lopti i isključuje se iz akcije. Zaspao je, a to je sasvim dovoljno kad se igra protiv momčadi koja ima kvalitetu kao što ima Barcelona. Sergi Roberto to koristi, bježi mu u prazan prostor iza leđa i stvara ključni višak u postizanju prvog gola. Iskoristio je Marcelovu ofenzivnost i manjak obrambene discipline.

Uloga bočnih igrača u Barceloninu napadu bila je ogromna. S lijeve strane, uslijed toga što je Andrés Iniesta više ulazio prema sredini, Alba je bio ključ u davanju širine momčadi i razvlačenju Realove zadnje linije. S desne strane, usprkos tome što je odigrao samo jedno poluvrijeme, Sergi Roberto je imao tri uspješna driblinga, što je najviše na utakmici, i stalno je testirao Marcelovo obrambeno pozicioniranje.

Međutim, glavni momčadski element kojim je Ernesto Valverde tražio prednost je bio presing.

Kako Real često nije mogao čisto iznijeti loptu, a prva linija Barceloninog presinga je bila agresivna i tjerala je stopere u krilo Keyloru Navasu, u pomoć obrani i nisko postavljenom veznom su se spuštali ili Cristiano Ronaldo ili Karim Benzema.

Ključ je bio u tome što se Valverde odlučio za koncepcijski rizik. Podizanjem Ivana Rakitića i beka ostavljao je prazninu kroz halfspace, gdje je napadaču prirodni instinkt spustiti se kako bi primio loptu i iskoristio prostor. Realova zadnja linija je zaista gurala lopte u taj prostor, ali Barcelonini stoperi su pratili svoje igrače toliko visoko riskirajući i ostavljajući rupe iza sebe. Međutim, uz pozicijsku inteligenciju Sergija Busquetsa koji je uvijek pravovremeno izlazio prema veznim igračima te povratni presing Rakitića i prednje linije, Ronaldo i Benzema bi bili zagušeni i bez rješenja. Loptu su primali leđima okrenuti golu i pod pritiskom, tako da se nisu mogli driblingom osloboditi presinga, a imali su samo jednu opciju za dodavanje koja je ionako bila striktno markirana, tako da je Barcelona često puštala takvo dodavanje u otvaranju akcije kako bi mogla pritisnuti i započeti akciju visoko postavljena uz velik broj igrača u pred golom.

Nakon kartona, druga utakmica

U kontekstu već riješenog prvenstva i revijalne utakmice — koliko El Clásico uopće može biti revijalan — ova dva elementa posebno dobivaju na važnosti jer ih se može promatrati u kontekstu finala Lige prvaka.

Kako se Roberto Firmino svojim kretanjima ponaša jako slično Lionelu Messiju, Jürgen Klopp je dobio priliku promatrati kako se ponaša zadnja linija Real Madrida i kako je moguće iskoristiti prostor iza Marcelovih leđa koji ostaje njegovim izletima u napad. Isto tako, s obzirom da je u Liverpoolovoj igri glavni momčadski mehanizam presing, koji je kvalitetniji i na višoj razini strukture nego što je to Barcelonin, Klopp je mogao vidjeti kako se Real ponaša kad ga se pritisne visoko i što ponuditi Realu kako bi udaljio Modrića i Tonija Kroosa od lopte kao igrače koji su najotporniji na presing i koji se lako mogu riješiti pritiska već po primanju lopte, čak i ako su leđima okrenuti golu.

Isto tako, Real nam je ponudio dva zaključka za finale Lige prvaka koje ionako svi već dobro znamo. Prvo, to što se dvaput vraćala iz rezultatskog zaostatka jasno govori koliko je momčad mentalno čvrsta i da ne paničari kako god se stvari razvijale. Drugo, način na koji je Ronaldo zabio gol jasno govori da je možda i najbolja ‘devetka’ današnjice — koliko god on preferirao počinjati na krilu i izbjegavati duele sa stoperima, njegova snalažljivost u kaznenom prostoru je prototip razmišljanja klasične devetke. I to zaista vrhunske.

I onda se, nakon crvenog kartona i preventivne zamjene Cristiana Ronalda, utakmica prilično promijenila u drugom poluvremenu. Barcelona je prešla u pasivniju formu i čekala je pogrešku Real Madrida. Iz takve je postavke, zbog prilične individualne kvalitete, bez neke posebne igre nekoliko puta došla u odlične situacije koje je Navas zaista maestralno spašavao i tako ponovo dokazala da je puno lakše igrati nogomet u kojem čekaš na suparničku pogrešku i prostor koji se time otvara nego igrati nogomet u kojem stvaraš prilike kroz igru i prostor kroz kombinatoriku. Pogotovo kad na raspolaganju imaš igrače koji mogu individualno iznijeti loptu i stvoriti višak u kontri na čisti talent. S druge strane, Real je ponovo pokazao da ima problem sa strukturom igre protiv zatvorenog suparnika, jer njegov igrač više nije se manifestirao na terenu. Brojčanu prednost i osjetnu inicijativu u posjedu lopte Madriđani nisu uspijevali pretvoriti u prave šanse protiv zgusnute obrane domaćina.

Real i jest zaostao čak 15 bodova jer je ove sezone odigrao previše utakmica u kojima je djelovao kao u drugom poluvremenu ove. Ponovno nije imao mehanizme kojima će kapitalizirati terensku inicijativu, stvoriti sam sebi prostor i tako pokazati kvalitetu kao što je pokazuje u Ligi prvaka.

Ne propusti top članke