Jedna od najvažnijih karakteristika Liverpoolove šampionske sezone je bio doprinos bočnih igrača. Trent Alexander-Arnold odigrao je svih 38 utakmica u Premier ligi i bio je prvi asistent momčadi s 13 asistencija, dok je Andrew Robertson propustio dvije utakmice i bio drugi Liverpoolov asistent s 12 namještenih golova. Osim 25 asistencija, Alexander-Arnold i Robertson su sezoni imali ukupno 4.932 dodavanja, što je gotovo dvostruko više od prvog idućeg bekovskog para, a u cijeloj Premier ligi samo je Kevin De Bruyne imao veći postotak točnih dodavanja na suparničkoj polovici od njih dvojice, što svjedoči koliko su lako kombinirali s veznjacima i koliko su lako proigravali napadače u prostor.
Ukratko, Jürgen Klopp je u aspektu izgradnje igre i ulaska u završnicu od svojih bočnih igrača u sezoni 2019./20. izvukao više nego ijedan trener do tada i oni su bili jedan od ključnih faktora u osvajanju Premier lige. Stoperi su bili postavljeni visoko, centralni veznjaci usko, a krila su ulazila u međuprostore te je to bekovima otvaralo situacije da konstantno dolaze prema naprijed i budu elementarne nepogode za suparničke obrane.
Alexander-Arnold je u toj priči iskočio kao medijski zanimljiviji igrač koji je prigrabio više fokusa javnosti, ali Robertson u suštini nije nimalo zaostajao za njim. Imao je jednu asistenciju manje, lopta je na lijevi bok išla nešto rjeđe nego na desni, ali Robertson je po utakmici svejedno imao 5,1 točno dodavanje u suparničku trećinu i 9,8 progresivnih dodavanja, dok je imao 1,8 točnih dodavanja u kazneni prostor, što je bolje od svih bekova u ligi osim njegova suigrača.
Osim toga što je bio konstantna prijetnja po suparničke obrane na lijevoj strani, Robertson je jako dobro odrađivao obrambenu fazu igre. Prosječno imao 11,5 pritisaka na suparnike, od čega je 6,8 bilo na suparničkoj polovici terena, a imao je i 1,5 oduzetu i 1,1 presječenu loptu po utakmici.
Kada dopustiš Robertsonu da igra svoju igru, čovjek vrlo brzo postane elementarna nepogoda i Škotska će svoju priliku tražiti preko njega
U tom kontekstu ne čudi da je škotski izbornik Steve Clark potpuno prilagodio igru reprezentacije upravo Robertsonu. Jedan od temeljnih razloga zašto je Škotska prešla iz 4-2-3-1 u formaciju s trojicom stopera jest taj da se Robertsonu omogući veća sloboda u napadu.
Stvar je u tome što on nije Marcelo niti Roberto Carlos. Robertson je sa svojih 15 godina bio otpisan iz Celticove akademije, a nakon toga je priključen Queen’s Parku, lokalnom amaterskom klubu koji je plutao između treće i četvrte lige. S 19 godina se vratio u škotski Premiership i potpisao za Dundee United, a onda godinu dana kasnije prešao u Hull City s kojim je ispao iz Premier lige, da bi igrao Championship i zaradio povratak u elitu, a onda opet ispao iz nje nakon godinu dana.
Navlačenje suparnika
Poanta je u tome da Robertson nije bogomdani talent. Da, nevjerojatno je posvećen nogometu i veliki je radnik gladan uspjeha, tako da će dugoročno probijati i naizgled nemoguće barijere koje se stave pred njega što mu je kod Kloppa donijelo dodatne bodove, ali prije Liverpoola mu je rekord u ostvarenim asistencijama u sezoni bio sedam, koliko je ostvario još u Dundee Unitedu. On naprosto nije igrač koji će na račun svog čistog tehničkog talenta i izvanserijske eksplozivnosti individualno probijati suparničke linije i kreirati prilike. On nije Marcelo ni Roberto Carlos te je potrebno stvoriti posebne uvjete u kojima može pokazati svoju vrijednost.
No, ni Škotska nije Liverpool. Škotski stoperi i vezni red ne mogu stvoriti situacije kao oni u Liverpoolu i otvoriti Robertsonu prostor u koji se može podignuti ako igraju u formaciji s četvoricom natrag. Zapravo, ispada da te uvjete ne mogu više stvoriti ni oni u Liverpoolu bez Virgila van Dijka, jer obrana ne može stajati dovoljno visoko i kontrolirati posjed lopte dovoljno dobro da bi bekovi bili dovoljno visoko. Zato je Clark te uvjete stvorio pomalo umjetno. Prelaskom na igru s trojicom stopera Škotska je dobila dozu stabilnosti u otvaranju napada, a Robertson puno bolju priliku da ode više prema naprijed. Da iskoristi svoju igračku inteligenciju i postane elementarna nepogoda za suparnike.
Škoti su u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo imali najviše dugih lopti od svih reprezentacija koje su ušle među 24 sudionika turnira. Upućivali su 65,2 duge lopte po utakmici, a Austrija je bila druga s prosječno 59,9 dugih lopti, što znači da je Škotska upućivala gotovo deset posto dugih lopti više od idućeg na ljestvici.
Ono što se krivo percipira jest smjer tih dugih lopti. Jasno, dobar dio tih dodavanja je bio u svrhu preskakanja linija i išao je direktno na napadače. Pogotovo kad je riječ o loptama koje suparnici usmjere na desnu stranu, smjer napada je obično bio okomita lopta na napadača i Škotska je bila usmjerena ne na to da taj napadač dobije svoj duel, nego da vezni red bude u poziciji da pokupi odbijenu loptu i čim prije uputi udarac na suparnička vrata. Međutim, četvrta na listi dugih lopti s 59,4 duge lopte po utakmici je bila Španjolska. Razlog zašto je ona tu je u tome što u kategoriju ‘duge lopte’ ne ulaze samo okomita ispucavanja na napadača i preskakanja veznog reda, nego i okretanja strane i prebacivanja težišta s jednog boka na drugi.
Upravo na taj elemenat odlazi jedan dio dugih dodavanja Clarkove momčadi. Škoti redovito svoje napade otvaraju tako da nemaju problem s tim da prihvate suparničko usmjeravanje na desnu stranu napada, iako znaju da im je tamo puno lošija pozicija i da imaju puno manje šanse za progresiju. Logika u laganom prihvaćanju takvih situacija je u tome što navuku suparnika prema desnoj aut liniji i onda kroz povratnu loptu prema desnom stoperu teže prebacivanju težišta igre na lijevu stranu, gdje dugom loptom traže Robertsona kojem tako otvaraju dodatan prostor koji može napasti.
Iznenađenja ne bi trebalo biti
U suštini, Robertson je glavni igrač momčadi i Škotska cijelo vrijeme traži sustavna rješenja kako da mu otvori pozicije u kojima može doći naprijed. Zato je promijenila formaciju i zato je prešla u igru s trojicom stopera, a i unutar tog sustava traži mehanizme s kojima može otvoriti Robertsona. Clark je prepoznao da mora stvoriti uvjete u kojima će njegov glavni igrač biti maksimalno učinkovit i Škotska je prilagodila sustav igre kako bi mu to omogućila.
U prve dvije utakmice Europskog prvenstva je taj momčadski fokus Robertson dosta dobro koristio. Protiv Engleske je imao 52 dodira s loptom i 11 centaršuteva uz jedno ključno dodavanje, a protiv Češke je bio još i bolji. Lopta je do njega došla 80 puta, a imao je 14 centaršuteva i šest ključnih dodavanja uz tri uspješna driblinga iz četiri pokušaja.
Kada sve to stavite na papir, Škotska ima jasne okvire igre i vrlo je čvrsta momčad, ali nema čime iznenaditi Zlatka Dalića.
S taktičke strane, sve je prilično jasno. Riječ je o momčadi koja je snažna u duelima i igra vrlo okomito. Desna strana je puno manje aktivna u izgradnji napada i sve je podređeno tome da Robertson dođe u situacije gdje može koristiti svoju igračku inteligenciju da donese odluku otvara mu li se opcija da probije stranu i završi centaršutom ili je suparnik dopustio da odigra loptu po zemlji u međulinijski prostor i tamo traži ključno dodavanje za suigrača.
To će biti i ključni faktor utakmice protiv Škotske. Kada dopustiš Robertsonu da igra svoju igru i da se nađe u uvjetima koji mu odgovaraju, čovjek vrlo brzo postane elementarna nepogoda i Škotska će svoju priliku tražiti preko njega. Ako te uvjete promijeniš i ako ga ograničiš, Škotska zapravo nema dovoljno kvalitete da bi puklo negdje drugdje.
Tu, onda, postaje ključno da Dalića ne iznenadi sam Dalić.
