Steve Ballmer, današnji vlasnik Los Angeles Clipersa, jednom se kao jedan od čelnih ljudi Microsofta proslavio izjavom kako nema šanse da bilo tko plati 500 dolara za telefon bez tipkovnice. No, Apple, zbog čijeg je ulaska na mobilno tržište i dao taj komentar, ubrzo ga je demantirao i učinio njegovu izjavu – kao i uljuljkanost u lidersku poziciju u jednoj od najvećih svjetskih tvrtki – upravo smiješnom.
U neku je ruku slično, pomalo podcjenjivački FIBA 1991. doživjela osnivanje ULEB-a. Nezadovoljne načinom kako FIBA upravlja europskom košarkom i što budućnost nosi, tri europske lige (talijanska, francuska i španjolska) probale su mijenjati sustav kontinentalnih natjecanja. Raskol koji je nastao u ljeto 2000. samo je dodatno prokazao slabosti FIBA-e, a organizaciju najjačeg klupskog natjecanja u Europi preuzela je privatna kompanija pod nazivom Euroliga.
Cilj njenih čelnika od početka je bio poprilično jasan. Pokušalo se što bolje iskoristiti tržište i prebaciti vodu na mlin najjačih košarkaških klubova u Europi. Zapravo što više približiti organizacijskoj razini NBA lige. To je značilo postupno zatvaranje lige te stvaranje elitnog natjecanja u kojem će moći sudjelovati odabrane ekipe, odnosno one koje zadovolje uvjete koje Euroliga propisuje.
To se i dogodilo početkom ove sezone, kada su i definitivno prekinute sve veze sa starim načinom kvalifikacija, kao i sustava natjecanja po grupnim fazama. Dugogodišnje licence za sudjelovanje u novoj Euroligi tako je dobilo 11 klubova, a njih još pet godišnje licence na osnovu lige iz koje se kvalificiraju.
Nakon što je odrađeno gotovo pola rasporeda u regularnoj sezoni, vrijeme je da pogledamo što je novi sustav natjecanja donio u praksi i kako pojedini klubovi stoje. Aktualni poredak možete pogledati ovdje.
Zvezda se nada čudu
Od ove sezone u Euroligi više nema skupina. Najjače ekipe tako moraju igrati jedne sa drugima, što u konačnici znači i bolju gledanost te više prihoda od TV prava. Ukoliko brojke na nedavnom sastanku izvršnog odbora Eurolige ne lažu, bilježi se povećanje prihoda od televizije za 78 posto, kao i povećanje marketinških prihoda za 34 posto. Broj klubova u odnosu na prošlu sezonu je smanjen sa 24 na 16, ali je više utakmica, raspored izrazito gust i putovanja naporna zbog nemogućnosti većine klubova da putuju charter letovima.
Ulazak privatnog kapitala u Euroligu i potpisivanje novih sponzorskih ugovora zahtijevali su povrat uloženoga. Tradicija tu ne igra gotovo nikakvu ulogu
Bojazan pred sezonu da će ukidanje grupa na površinu izbaciti razlike u kvaliteti onih najjačih i finacijski slabijih klubova, te da klubovima sa dna tablice neće biti zanimljivo igrati drugi dio sezone, nije se ostvarila. Svi za sada imaju šanse ući među najboljih osam i osigurati četvrtfinala, što za sobom povlači izrazitu kompetitivnost i kvalitetu samih utakmica, kao i poprilično popunjene dvorane.
Na vrhu se izdvojio branitelj naslova CSKA, momčad sa najvećim proračunom i jedna od samo tri ekipe koja ima mogućnosti koristiti charter letove za daleka gostovanja. Okosnica momčadi tu je godinama i igrači se dobro znaju, a tu je i poprilično široka klupa koja se izrazito dobro koristi. Miloš Teodosić i Nando de Colo suvereno vode momčad, ali CSKA pobjeđuje čak i kad nijedan od njih dvojice nije na parketu. Potvrđuju se najave da su Moskovljani opet glavni favoriti za naslov.
Najugodnije iznenađenje je Baskonia iz Vitorije. Iako su prošle sezone otišli na Final Four, ove su momčad nadopunili sa čak četiri bivša NBA igrača, koji su se odlično uklopili i zasad pružaju vrhunske partije; izdvaja se Shane Larkin, koji predvodi momčad. Odnedavno je tu i legenda momčadi Pablo Prigioni, koji se također vratio iz NBA lige umiroviti u matičnom europskom klubu. Iako im nisu davali previše šansi za ponoviti prošlosezonski uspjeh, mogli bi čak napraviti i korak više ako ih zaobiđu ozljede.
Kao ugodna iznenađenja možemo izdvojiti i momčadi Panathinaikosa te Crvene Zvezde. Grci su dobrano promijenili sastav i ostali bez trenera usred sezone, ali to se nije osjetilo na rezultatu i igri. Zvezda je momčad sa najmanjim proračunom, kojoj usto nedostaje barem još dva kvalitetna igrača za rotaciju, ali odličnom obranom kompenzira nedostatke i zasada se ima pravo nadati čudu i ulasku među osam najboljih.
Perasović i Repeša u problemima
Neugodno je pak iznenadio Fenerbahce, prošlosezonski finalist. Trener Željko Obradović nikako ne može pogoditi petorku koja dobro funkcionira na parketu i jako često tijekom utakmice mijenja igrače. Momčad je ostala na okupu, ali James Nunnally, koji je bio predstavljen kao veliko pojačanje, zasad se pokazuje kao totalni promašaj. Ozlijeđeni Bogdan Bogdanović trenutno im jako nedostaje, a za navijače Fenerbahcea ostaje utjeha kako su Obradovićeve momčadi uvijek kroz sezonu startale i išle ‘dizelaški’, a onda pred kraj dizale formu i igrale puno bolje.
Barcelona ima najlošiji start u Euroligi u zadnjih 15-ak godina, ali ne pamti sezonu toliko prožetu ozljedama. Nijednom još nisu istrčala kompletna, ali ono što brine još više od ozljeda jest igra koja ne uljeva povjerenje i stvara bojazan da bi Barcelona mogla ostati bez ulaska među osam najboljih.
Rivali iz Madrida zato stoje i igraju dobro, mada će usput izgubiti pokoju utakmicu. Real i Olympiakos momčadi su koje su ostavile kralježnicu rostera i nositelje igre, dodaju gas u utakmicama koje moraju dobiti, doziraju formu kroz sezonu i polako se pripremaju za proljeće i izlučnu fazu. To smo od njih već viđali zadnjih godina u Euroligi.
Ono što zadnjih godina također viđamo uporni su pokušaji Anadolu Efesa da iskrca vreće novaca za pojačanja pri pokušaju hvatanja Final Foura, ali rezultat uporno izostaje. Isto bi se moglo ponoviti i ove sezone, iako bi ovogodišnja momčad trebala odgovarati trenerskom stilu Velimira Perasovića, koji je uvijek igrao za poen manje. I Anadolu Efes, kao i Darussafaka su izrazito kvalitetne momčadi po igračkom kadru da se to ne bi osjetilo na rezultatu, ali trenutno ne djeluju uvjerljivo. Kao ni Maccabi, koji je po viđenome još stepenicu ispod.
Emporio Armani Jasmina Repeše uspio je složiti respektabilni sastav, ali u zadnje vrijeme bilježi jako loše rezultate i upao je u niz poraza iz kojega će se teško izvaditi. Poprilično razočaravajuće za momčad kojoj su mnogi predviđali ulazak u završnu fazu natjecanja.
Pa iako se mnogima ovogodišnji format ne sviđa zbog činjenice da licencu za sudjelovanje nužno ne mora dobiti pobjednik primjerice ABA lige – ako ne zadovolji kriterije same Eurolige – ne možemo osporiti kvalitetu košarke, koja se digla u odnosu na prošlu sezonu. Igra se atraktivnije i na puno koševa, a nigdje na gostovanju nije zagarantirana pobjeda.
Ulazak privatnog kapitala u Euroligu i potpisivanje novih sponzorskih ugovora zahtijevali su povrat uloženoga. Tradicija tu ne igra gotovo nikakvu ulogu ako je financijski ne možete opravdati. Tu mjesta ima samo za odabrane.
