Uletom nekoliko stotina Olympiacosovih navijača na parket Dvorane mira i prijateljstva, jučer je spektakularno okončana posljednja utakmica euroligaških četvrtfinala, stoga pogledajmo što se sve događalo kroz protekla tri tjedna lova na Final Four u Beogradu.
Najbrži posao odradio je Real Madrid, koji je s 3:0 i ukupno 50 razlike suvereno pomeo Maccabi. Naoko iznenađujuće, ali zapravo nimalo. Naime, nakon što je u veljaču ušao kao vodeći klub na ljestvici, Real je na svom terenu teško stradao od najvećeg rivala Barcelone, što kao da je do temelja potreslo ekipu Pabla Lasa. Nakon toga je uslijedila serija loših rezultata (sedam poraza u posljednjih devet kola) koja je Kraljeve uoči doigravanja bacila s prvog na četvrto mjesto. Čak se počelo šuškati o Lasovoj smjeni, ali zaista bi bilo čudno da je ovaj nalet loše forme dokrajčio više od desetljeća kontinuiteta na Realovoj klupi.
Zapravo, kriza je stigla u idealnom trenutku za Real. Stečeni kapital nakon dvije trećine lige teško da se mogao prokockati uoči doigravanja, pogotovo nakon što je postalo jasno da će ruski klubovi biti izbačeni iz lige. U ovakvom sustavu natjecanja za Real je jedino važno bilo sačuvati jedno od prva četiri mjesta kako bi u četvrtfinalu stekao pravo prednosti domaćeg terena te, ako se može, nekako izbjeći branitelja naslova Efes. Dobra forma naprosto se ne može održavati tijekom čitave sezone s ogromnim brojem utakmica, stoga je bolje da je do pada došlo tijekom veljače i ožujka nego u travnju i svibnju.
Nakon pada, uslijedio je uzlet, i to kakav. Laso se uoči doigravanja bavio čišćenjem svlačionice, pa je iz momčadi odstranio Thomasa Heurtela i Treya Thompkinsa, koje je procijenio kao remetilačke čimbenike za timsku kemiju. Usprkos velikim individualnim kvalitetama, njihov se izostanak u četvrtfinalnoj seriji nimalo nije osjetio, zahvaljujući širini Realova kadra.
Nije to bila osobito lijepa košarka u seriji Djece Pireja i Monaca, premda s povremenim briljantnim potezima, ali je bila baš ‘na nož’
Koliko je Real napadački kompaktnija momčad od Maccabija najbolje pokazuje podatak da su Madriđani u svakoj od utakmica imali otprilike dvostruko više asistencija (ukupni omjer 65:34). Vanjska linija savršeno je surađivala s unutarnjom, a navijače osobito veseli da je u posljednje dvije utakmice prednjačio veteran Sergio Llull, pokazavši dio svoje negdašnje čarolije. U obrani je fokus očekivano stavljen na Scottieja Wilbekina i one je, doduše, isporučio svoje (16,7 poena prosječno), ali uz veliku potrošnju te ne baš impresivni šut iz igre (47,1 posto za dva i 36,4 posto za tri), kao i slabo razigravanje suigrača (ukupno šest asistencija, odnosno više nego dvostruko manje od sezonskog prosjeka).
Nadalje, Maccabi je ravnotežu u skoku držao samo u prvoj utakmici, dok je u posljednje dvije bio uvelike nadskakan, za što je, pored tornjeva Waltera Tavaresa i Vincenta Poiriera, zaslužan i doprinos s krilnih pozicija, osobito Ádáma Hange i Guerschona Yabuselea, dok je Maccabijev Ante Žižić u ovoj seriji imao neočekivano smanjenu rolu. Sve u svemu, Real se pokazao kao mnogo bolja momčad i potpuno je zasluženo osigurao svoje mjesto u Beogradu.
Efesov otrovni tandem
Efes se trebao nešto više pomučiti da izbaci Armani Milano (3:1), ali momčad Ergina Atamana ostavila je dojam više-manje potpune kontrole u ovoj seriji, usprkos tome što nije imala prednost domaćeg terena.
Branitelj naslova u doigravanje je ušao kao tek šestoplasirani zato što je u prvoj polovici sezone igrao neprepoznatljivo te dugo bio izvan vodeće osmorke. No, Turci su nakon Nove godine očekivano stisnuli papučicu gasa i bez ikakve drame osigurali doigravanje.
Premda su Atamanove trupe slavu prije svega stekle uzbudljivim napadom, u prvoj su utakmici ugušile Milano spektakularnom obranom — domaćin je ubacio svega 48 poena. U tom se susretu Milanu ozlijedio Nicolò Melli i ostao izgubljen za ostatak serije, dok je Luigi Datome bio tek spreman za četvrtu, odnosno posljednju utakmicu. Ozljede najvećih zvijezda nagnale su Ettorea Messinu na defetističke izjave koje su možda bile pila naopako, ali su se pokazale točnima. Milano je prekaljena ekipa krcata klasom, ali ispostavilo se da je prevelik broj vremešnih nositelja bio koban u ovom dvoboju, jer naprosto nisu mogli fizički parirati Efesu u ovako intenzivnoj seriji.
Efes je i dalje momčad u kojoj sve konce vodi otrovni bekovski tandem Vasilije Micić — Shane Larkin, ali za razliku od prvih godina njihove suradnje kada je Micić bio pobočnik Larkinu, sada su im uloge obrnute — kada se lomi susret, lopta ide u ruke srpskom razigravaču. Treba dodati i da je Efes relativno glatko prošao dalje bez tricaške rapsodije (34,6 posto za tri, ispod sezonskog prosjeka) kojom zna uništavati suparnike. Za ovu se seriju presudnim ipak pokazao obrambeni angažman.
Barcelonine neočekivane slabosti
Barcelona je suvereno ušla u doigravanje kao prvoplasirana s omjerom 21:7, dok je Bayern imao polovični učinak 14:14 i našao se među osam najboljih isključivo zbog izbacivanja ruskih klubova. Očekivala se metla Katalonaca, a došlo je do majstorice u Blaugrani u kojoj je, k tome, Bayern na poluvremenu imao vodstvo od šest razlike.
Ipak, po izlasku iz svlačionice Barça je konačno proigrala: u napadu je odgovornost preuzeo Nikola Mirotić i s nekolicinom vezanih uspješnih prodora natjerao Bavarce da ostave domaćim bekovima nešto više prostora na perimetru. To je serijom trica kaznio Nicolás Laprovíttola (26 poena, trice 5/7), što se od njega i očekivalo, ali se nije očekivalo da mu ruku pruži i Nick Calathes.
Grčki je razigravač do doigravanja imao jako dobru šutersku sezonu (trica 38,1 posto), ali na mali broj pokušaja. Andrea Trinchieri svejedno ga je odredio kao koncepcijski rizik na perimetru te je Calathes u prve četiri utakmice pogodio svega jednu tricu iz 12 pokušaja, a u debaklu u četvrtom susretu u Münchenu (samo 52 Barcelonina poena, najmanje ikad u okviru Eurolige) promašio je sve četiri. U majstorici je ipak u bitnim trenucima pogodio dvije i potpuno poljuljao vjeru Nijemaca u vlastiti sustav.
Seriju je obilježilo nadmudrivanje vrhunskih stručnjaka u kojemu se pokazalo da je Trinchieri ravnopravan Šarūnasu Jasikevičiusu , a na koncu je presudilo što posjeduje kvalitetom bitno oskudniji kadar. No, daleko od toga da je Šaras loše vodio seriju — naposljetku je zanimljivim zonskim branjenjem mismatcheva uspio u potpunosti zavezati Bayernov napad, koji je u završnih 20 minuta izgledao nadasve bezidejno. Ipak, Barcelona je pokazala neočekivane ofenzivne slabosti i Trinchieri je izradio dobre smjernice za zaustavljanje Šarasova zvjezdanog sastava.
Ujednačeni Oly
Posljednje mjesto u Beogradu u još neizvjesnijoj je majstorici izborio Olympiacos.
Serija Djece Pireja i Monaca imala je definitivno najbolju navijačku kulisu — ne samo zbog poslovično užarene Dvorane mira i prijateljstva, nego i zbog Kevina Duranta, koji je pohodio posljednja dva susreta i uživao u posve drugačijoj košarci od one na koju je navikao. Naravno, nije to bila osobito lijepa košarka, premda s povremenim briljantnim potezima, ali je bila baš ‘na nož’ — i jedni i drugi izgarali su u svakom posjedu. U takvoj grčevitoj borbi veći pritisak bio je na favoriziranom Olympiacosu, kojeg na Final Fouru nije bilo punih pet godina.
Olympiacos je imao prilično stabilan osnovni dio sezone u kojem je s omjerom 19:9 osvojio drugo mjesto. Momčad Georgiosa Bartzokasa ima prilično širok i kvalitetan kadar, ali bez prave zvijezde; jasno, vođa i mozak ekipe je Kostas Sloukas, ali on nije igrač od kojeg se može očekivati bogata porcija poena svake večeri, tako da se kao najbolji strijelac momčadi isprofilirao krilni igrač Saša Vezenkov (13,7 poena prosječno), odmah ispred beka Tylera Dorseya (12,9).
Problem se krio u tome što je Monaco imao daleko ubojitijeg čovjeka: Mikea Jamesa, Euroligina zločestog momka koji se nakon izbacivanja iz Milana i CSKA-a skrasio u manje renomiranom klubu. I ovaj put se uspio posvađati s trenerom, samo što je sukob završio odlaskom Zvezdana Mitrovića s Monacove klupe (zamijenio ga je Saša Obradović). James je uistinu nosio Monaco do pobjeda u dvije utakmice, dok je u majstorici, usprkos tome što ga nije služila trica, također briljirao (24 poena i 10 asistencija).
Monaco je vodio u posljednjoj četvrtini i činilo se da može slomiti zgrčene domaćine, ali potom je James napravio četvrti prekršaj te se po povratku u igru počeo sklanjati u obrani, što je rezultiralo serijom Olyjevih laganih koševa koji su presudili susret. Koliko je Olympiacos ujednačena momčad najbolje pokazuje podatak da je ekipu na životu održavao prodorni Shaquielle McKissic (18 poena), koji je u cijeloj sezoni imao sporednu ulogu, a u prethodne dvije utakmice se nije uspio upisati u strijelce.
Dakle, četvrtfinalne serije su okončane, a u Beogradu nas očekuju polufinala Barcelone i Real Madrida te Olympiacosa i Efesa.
