“Najbolja sezona u povijesti?”, upitala je Euroliga svoje pratitelje na Twitteru, a prevladavali su pozitivni odgovori. Teško je biti objektivan u trenucima kad je uzbuđenje oko raspleta četvrtfinalnih serija doseglo svoj vrhunac, ali definitivno se možemo složiti da je Euroliga doživjela pozamašni procvat u odnosu na prethodno razdoblje, što u najvećoj mjeri može zahvaliti velikoj ujednačenosti kvalitete među sudionicima.
Poslije fantastične borbe za mjesta u doigravanju koja je potrajala sve do posljednjeg kola, na red su došla četvrtfinalna nadmetanja koja su okončana s jednom ‘metlom’ i čak tri ‘majstorice’. Koliku su prašinu podigle odlučujuće utakmice, najbolje će reći podatak da je ESPN u posljednji čas sklopio ugovor s Euroligom i prvi put u povijesti omogućio izravni prijenos europske klupske košarke na američkom teritoriju.
Najmanje uzbuđenja bilo je u seriji Barcelone i Žalgirisa. Šarūnas Jasikevičius nije dao nikakav popust svojoj bivšoj momčadi — Barcelona je opravdala ulogu favorita i po ubrzanom postupku završila posao slomivši suparničke nade u Final Four na domaćem terenu. Litavci su se najbolje držali u drugoj utakmici u Blaugrani, kad su ozbiljno prijetili do same završnice. No, na prijetnjama je i ostalo, tako da su Katalonci s ugodnih 2:0 otputovali u Kaunas i ondje predvođeni češkim tandemom Tomáš Satoranský — Jan Veselý bez imalo stresa izborili prolaz.
Mnogo je više neizvjesnosti pružila jučer okončana serija Olympiacosa i Fenerbahçea, iako je to bio sudar prvoplasirane i osmoplasirane momčadi lige. Ekipa Georgiosa Bartzokasa nalazila se na dobrom putu da suvereno obrani domaći teren, ali momci Dimitrisa Itoudisa uspjeli su se izvući iz zaostatka od 16 poena u drugoj utakmici i uzeti break. U trećem susretu umalo su ga potvrdili, ali im je Oly uzvratio istom mjerom po pitanju iskopavanja iz gliba. Nekoliko minuta do kraja činilo se da su Grci na konopcima, ali su nekako uspjeli uhvatiti priključak, da bi naposljetku Kostas Sloukas pri -2 fantastičnom tricom preko ruke sa zvukom sirene i proslavom koja će ući u legendu šokirao 13.000 fanatičnih Turaka.
Bi li Partizan već bio na Final Fouru da je pred svojih 20.000 navijača igrao u najjačem sastavu? Prema svemu viđenome, gotovo je sigurno da bi
Grotlo Ülker Arene ipak je ponijelo Fener do poravnanja serije u još jednoj neizvjesnoj utakmici, da bi stvari bile razriješene u Dvorani mira i prijateljstva — Djeca Pireja u obrani su posve zavezala Turke i, nošena novom briljantnom Sloukasovom izvedbom, rezervirala mjesto u Kaunasu.
Serija Monaca i Maccabija također je došla do majstorice, ali put do nje nije bio baš uzbudljiv. Prvo je Maccabi relativno lagano uzeo break, a potom je Monaco na isti način izjednačio seriju. Zatim je ekipa iz Kneževine, predvođena Mikeom Jamesom, upisala gostujući trijumf u susretu u kojem Maccabi niti u jednom trenutku nije bio u vodstvu, da bi se dva dana kasnije Izraelci iskupili svojim navijačima razbijanjem Monaca 35 razlike. Naposljetku je u mjastorici nakon tri neizvjesne četvrtine Monaco u posljednjoj slomio Maccabijev otpor te izborio premijerni plasman na Final Four.
Povampireni veterani
I na koncu, tu je i peti čin epske serije Real Madrida i Partizana.
Nju zapravo možemo okarakterizirati kao trilogiju: prva dva madridska dvoboja momčadi su bile u najjačim raspoloživim sastavima, druge dvije u kojima su obje momčadi bile prekrojene suspenzijama te majstoricu u kojoj je suspenzija ostala samo na Realovoj strani kod hrvača Guerschona Yabuselea. Tome treba pridodati i ozljedu Gabriela Decka, što znači da je Chus Mateo izgubio dvije udarne opcije na krilnim pozicijama, dok je Željko Obradović konačno uspio sastaviti svoju najbolju petorku. I to se jako dobro vidjelo u prvom poluvremenu.
Bez Kevina Puntera u sastavu Partizan je prilično limitirana momčad, dok s njime izgleda kao legitimni kandidat za titulu. Fantastični američki bek držao se krilatice da je osveta jelo koje se poslužuje hladno; nakon prisilne stanke nije ušao u utakmicu s nekakvim forsiranjima u želji za iskupljenjem, već se polagano uvodio u ritam traživši dobre poglede na koš, da bi se u drugoj četvrtini posve razgoropadio, iskoristivši sve ono što s perimetra na pladnju nudi Mateova zonska obrana, a što njegovi nesigurni suigrači u prethodna dva susreta nisu znali uzeti. Real je k tome dobar dio druge četvrtine morao odigrati bez prekršajima opterećenog Edyja Tavaresa, što je Partizan iskoristio odlijepivši se na ogromnih 16 razlike.
I na početku drugog poluvremena Mateove su trupe djelovale pogubljeno, a njihov strateg još pogubljenije. Njegovo tvrdoglavo inzistiranje na zonskoj obrani u večeri u kojoj crno-bijeli razvaljuju s distance (trica 15/29) činilo se kao nerazuman i očajnički potez, a u neku ruku bilo je i uvredljivo prema Obradoviću. Također je ušao u golemi rizik ostavljanjem Tavaresa na terenu nakon što je rano u trećoj četvrtini zaradio četvrtu osobnu.
Pukovnik ili pokojnik, vrijedilo je sinoć za Matea. Real je bio na rubu potpunog raspada koji bi neumitno završio otkazom treneru i stigmom neznalice koja bi ga pratila do kraja karijere, ali stvari su se ipak okrenule. Iako je u obrani curilo, napad se nije dao i naposljetku je Real stigao u egal, da bi utakmicu prelomio povratkom u prošlost — iako je Džanan Musa utakmicu završio kao najbolji strijelac domaćih (20 poena), prosjedio je većinu posljednje četvrtine zato što je Mateo u vatru, uz Marija Hezonju i Tavaresa, ubacio Chacha Rodrígueza (36 godina), Sergija Llulla (35) i Rudyja Fernándeza (38).
Kod legendarnog španjolskog terceta klasa, naravno, nije upitna, ali za Partizanove bekove, atletski građene i u naponu snage, osobito je bolno i ponižavajuće što ih je Realov trojac, koji zajedno ima 109 godina, energetski prožvakao i ispljunuo — agresivnost u obrani, neumorno trčanje u kontru, bacanje na glavu za ničijim loptama… Povampireni Chacho, Llull i Rudy letjeli su terenom u završnici utakmice koja je potrajala dva i pol sata i to je odvelo Real u Kaunas.
Madriđane očekuje dugo slavlje, dok crno-bijeli stožer i čitavu zajednicu čeka mnogo duže razdoblje preispitivanja prošlosti — ne samo oko ispuštenih 18 razlike, nego ponajviše oko tučnjave u završnici druge utakmice, na što se sinoć ogorčeno osvrnuo Dante Exum. Bi li Partizan već bio na Final Fouru da je pred svojih 20.000 navijača igrao u najjačem sastavu? Prema svemu viđenome, gotovo je sigurno da bi, ali ta spoznaja igračima i navijačima neće previše olakšati jade, dapače.
Obradović je svojim igračima poručio da do uspjeha dolaze oni koji najbolje kontroliraju emocije, ali to je do njih prekasno doprlo. Partizan je završio svoju euroligašku sezonu na potresan način, a snove o tituli nastavljaju ganjati Real Madrid, Barcelona, Olympiacos i Monaco.
