Dyche vjeruje u borbu i od svojih igrača traži da u svakom trenutku idu punom snagom. Putem će se dogoditi pokoja krvava potkoljenica ili nagaženi prsti, ali treninzi na kojima se povlači noga da se slučajno ne zakači neće se tolerirati, jer Everton je u situaciji u kojoj se mora boriti za preživljavanje. Novi trener od svojih igrača očekuje da se u svaki duel na svakom treningu uđu maksimalno angažirano, a neće se tolerirati ni to da se na treninzima nose kape, grijači za vratove ili tajice.

“Ovo traje već godinama i izluđuje me”, objasnio je Dyche okupljenim novinarima koji su ga pitali objašnjenje postavljenih pravila. “Nije dopušteno nositi kape subotom na utakmicama, zar ne? Nije dopušteno da subotom omotate vrat vunenim grijačima i morate, po pravilima, nositi kostobrane. Ne radi se o atomskoj fizici. Svi sada stvaraju mitove o nekom strogom Seanu Dycheu, ali riječ je o zdravom razumu. Treniraš ono što igraš, jel tako? To je osnova, neću dečke odvesti da treniraju košarku ako u subotu igramo nogomet. Kako možeš trenirati ono što igraš kad na sebe staviš 14 grijača za vrat, 15 kapa i tajice kad u subotu ne smiješ nositi ništa od toga?”

Everton je napokon uzeo čovjeka koji ima svoj put i zna svoje metode. I koji je fanatik do te mjere da ga ne zanima što rade drugi niti ga je strah biti jedini od svoje vrste

Dyche je možda dinosaur Premier lige i jedan od posljednjih trenera koji gaje tradicionalni otočki nogomet u sustavu 4-4-2 koji se temelji na preskakanju igre dugim loptama prema devetki ili centaršutu, ali riječ je o čovjeku koji točno zna što hoće. Još važnije, zna kako to ostvariti. Njegova vizija nogometa možda nije dovoljno posh za 2023. i sigurno se ne uklapa u pravac u kojim Premier liga ide zadnjih 20-ak godina, ali Dyche se ni ne zamara time. On ima svoj put, zna svoje metode i nikad se nije gubio na stazi kojom je hodao, a često je on bio taj koji utabava novu dionicu staze kad bi došao do kraja.

Zato je Dyche savršen izbor za ovaj Everton.

Borba za preživljavanje

Everton je trenutno toliko izgubljen klub da pregovara s igračem koji traži garancije da David Moyes neće biti izabran za trenera. I to s Arnautom Danjumom — ne s globalnom zvijezdom koja garantira učinak ili klupskom legendom kluba iza koje su godine službe, nego s 26 godina starim krilom koje ove sezone ima dva postignuta gola u La Ligi. Sasvim je nebitno je li Everton ikada uopće imao namjeru pristupiti Moyesu, a još je nebitnije čak i to bi li dogovor između Moyesa, Evertona i West Hama uopće bio realno ostvariv. Bizarna je sama činjenica da se o tome raspravlja s igračem koji tek dolazi u svlačionicu. Riječ je o kulturi unutar kluba i principima.

Sve da je priča o Danjuminim zahtjevima prenapuhana ili potpuno izmišljena, Everton je toliko izgubljen da je za glavnog trenera vagao između Dychea i Marcela Bielse.

Svaki klub koji se dovede u poziciju da razmišlja između Dychea i Bielse naprosto mora uzeti Dychea. Ako imate izbor između dvojice toliko različita trenera, onda je svima jasno da nagađate i nasumično izvlačite karte iz špila, nadajući se da ćete izvući aduta.

Bielsa je trenerski genijalac koji može biti ogroman adut, ali koliko god bio lud — ili baš zato što je toliko lud — potreban mu je donekle stabilan sustav. Može dati nevjerojatno puno ako se energije poklope i ako sve klikne na svoje mjesto, ali može se dogoditi da ne klikne, kao što se dogodilo u Marseilleu, Lilleu i Laziju. Kod Dychea nemate taj rizik. Kod njega dobijete točno ono što vidite u izlogu; neće vam osvojiti Ligu prvaka i definitivno nećete igrati atraktivan nogomet u kojem će neutralni navijači uživati, ali bit ćete tvrdi, imat ćete jasan nogometni identitet i nećete izgledati kao klaunska družina koja se spustila na teren.

S Dycheom nema zajebancije; kod njega se na treninzima nose štitnici, napucava se duga lopta i u svakom duelu se ide do kraja jer njegov stil je borba za preživljavanje. A to je ono što Evertonu u ovom trenutku treba.

Ne znači to da Dyche igra antinogomet. On je fanatik; čovjek vjeruje u ispravan način igranja nogometa jednako kao što Pep Guardiola ili Jürgen Klopp vjeruju u svoj. Njegova namjera nije ukrasti nešto, provocirati ili ostaviti suparničkog igrača u krvi. Na Turf Mooru je stanovala momčad za koju ste mogli reći puno toga, ali ne i to da nije poštena ili da se ne drži fair playa.

Ružan, ne nužno i loš nogomet

Utakmica protiv Arsenala najbolji je primjer onoga što Dyche donosi.

Everton je zadnju utakmicu dobio još u listopadu kada je pobijedio Crystal Palace, a jučer mu je na Goodison Park došao lider prvenstva i momčad koja je izgubila samo jedan susret. Još važnije, u goste je došla momčad koja u svakom trenutku točno zna što radi i koju je Mikel Arteta istrenirao do razine da su neka postavljanja toliko rutinska da su postala refleks. Dyche je takvom suparniku prepustio posjed, povukao se duboko na svoju polovicu i svako peto dodavanje je bilo duga lopta, ali Arsenal ni sa 70 posto posjeda nije uspio doći do prave šanse. Niti jedne jedine.

Njegov je Burnley bio momčad s najvećim postotkom dugih lopti i najmanjim postotkom izgubljenih u prvoj trećini terena. Dycheovu momčad niste mogli pritisnuti i nauditi joj presingom jer ona nije ni pokušavala igrati. U moru ekipa koje pokušavaju graditi igru iz pozicijskog napada bez obzira na to imaju li za nešto takvo dovoljno igračke kvalitete, je li trening koncipiran da igrači imaju ispravna postavljanja i postoji li uopće imperativ da momčad preuzme odgovornost, njegov Burnley je stršao. Nije nužno bio svjetionik, ali je bio podsjetnik da je nogomet toliko kompleksna igra da ne nudi odgovor koji je točan sam po sebi i koji bi svi trebali pratiti, nego svatko treba naći svoj točan odgovor. Dyche ga je našao. To nije odgovor za Manchester United ili Chelsea, ali za njega jest.

A bome je i za Everton. Barem ovakav izgubljeni koji se mora spašavati.

Je li Everton sada miran? Ne. Ostalo je još 17 kola i dovoljno je bodova u igri da sezonu završi na 12. ili 13. mjestu, ali momčadi na dnu su toliko blizu da je još uvijek izgledno da Everton završi među tri koje ispadaju. Na kraju krajeva, nije Dyche hakirao nogomet i donio nešto što će iz kola u kolo davati rezultat. Kada se ispuše ovaj nalet adrenalina u kojem se igrači žele dokazati treneru i kada se ponovo zauzmu pozicije u svlačionici između onih koji su sigurni u svoje mjesto i onih koji su nezadovoljni, doći će do izražaja to što neće svaki suparnik uzeti loptu koju mu Everton ponudi kao što je to napravio Arsenal.

To su limiti Dycheovog old school 4-4-2 nogometa i zato njegov pristup nije odgovor za United ili Chelsea. Tu i tamo će Everton morati preuzeti inicijativu, a onda je potrebno ponuditi nešto više od duge lopte naprijed. I ti će limiti povremeno dolaziti do izražaja.

Međutim, ružan nogomet nije nužno i loš nogomet. Everton je potpunoj krizi klupske kulture i bez fokusa koji jači klubovi imaju i zbog kojeg mogu trenirati bez kostobrana. Poanta je da njihovi igrači isporiče kad dođe subota, a Evertonovi to nisu radili. Međutim, Everton je napokon uzeo čovjeka koji ima svoj put i zna svoje metode. I koji je fanatik do te mjere da ga ne zanima što rade drugi, niti ga je strah biti jedini od svoje vrste, niti tražiti od svoje momčadi da budu preslika njega.

Klub koji se bori za opstanak treba trenera koji traži kostobrane na treninzima i koji od svakog trenutka radi borbu za preživljavanje, a Dyche je taj. Točno onaj kojeg Everton treba.