Nakon što je završila uzvratna utakmica protiv Real Madrida, Paris Saint-Germainovi predsjednik i klupski sportski direktor spustili su se do svlačionice u kojoj su bili suci. Nasser Al-Khelaifi i Leonardo prosvjedovali su kod Dannyja Makkeliea zbog odluke da ne dosudi prekršaj na Gianluigiju Donnarummi; smatrali su da je to bila pogreška koja je vratila Real u život, a zbog koje PSG i 11. godinu zaredom otkako je katarski fond preuzeo upravu nad klubom neće napraviti uspjeh u Ligi prvaka, što je temeljni cilj investicije.
Dodatna je frustracija izlazila iz toga što je PSG ponovo izgubio utakmicu iz pozicije koja bi trebala biti dobitna, a to su Al-Khelaifi i Leonardo itekako znali. PSG je imao prednost iz prve utakmice; vodio je 1:0 u uzvratu, a Real se izvukao i postao četvrta momčad koja je izbacila Parižane nakon što su imali barem dva gola prednosti u uzvratnim utakmicama. Real se time pridružio Chelseaju i Manchester Unitedu te Barceloni koja je u La Remontadi okrenula čak 4:0 iz prvog susreta.
Čini li to PSG ekstremno neuspješnom momčadi u Ligi prvaka, a samim time i Al-Khelaifijev i Leonardov projekt promašenim?
U suštini i ne baš, barem ako gledamo hladne glave. PSG prošle sezone je igrao polufinale, a sezonu ranije finale Lige prvaka. Tu su relativno solidni rezultati. Ulaganja nalažu standard po kojem se čistim uspjehom može proglasiti samo trofej, ali Juventus i United u zadnje tri godine nijednom nisu igrali niti četvrtfinale, a Barcelona je to napravila samo jednom. U tom su kontekstu polufinale i finale Lige prvaka daleko od sramote. Nekad su Parižani izgledali taktički sramotno loše, nekad su pobjeđivali isključivo na kvalitetu kadra i nekad su bili izvan ravnoteže, ali su u zadnje vrijeme često pobjeđivali.
Mbappé je potpisao ugovor s faraonskim ovlastima. Ugovor kojim je postao veći od trenera, a vjerojatno i od samog kluba
Međutim, problem koji PSG ima nije u rezultatskom uspjehu ili neuspjehu nego u dojmu. Kad god je ispadao, PSG je obično sličio cirkusu i grupi bez ijednog kohezivnog elementa, grupi koja se sklona raspasti pod pritiskom jer je sastavljena od egomanijaka.
Novi ugovor koji je PSG dao Kylianu Mbappéu nakon cijele sapunice samo dodatno pojačava takav doživljaj.
“Ostajem nogometaš”
Financijski aspekt priče je najmanje sporan. Ljudi se obično fiksiraju upravo na njega, ali nogomet u današnjem društvu generira suludu količinu novca. Potrebno je shvatiti kako taj novac u konačnici dijele igrači i vlasnici. Da je Mbappé kojim slučajem na stol dobio manji ugovor i da po sezoni zarađuje pet-šest milijuna eura, a ne 50-ak milijuna, ništa se ne bi promijenilo. Iluzija je da bi ta razlika išla u korist nekog vrtića, bolnice ili biblioteke. Moglo bi se s tom lovom u teoriji napraviti puno toga, ali u praksi se ne bi napravilo apsolutno ništa jer matematika je tu sasvim jasna — da Mbappé nije uzeo novac, razlika bi završila na računu PSG-ova vlasnika, vjerojatno u vidu neke nove gigajahte ili superautomobila na koji bi stavio felge od zlata, kao što je stavio na svoju Pagani Huayru.
To je jednostavno tako i ne radi se o nikakvom sumraku nogometa. Lova od prodanih majica koje Air Jordan radi ekskluzivno za PSG ići će ili u vlasnički ili u igrački džep. U tom je kontekstu bolje da se ta zarada na ovaj način prelijeva na Mbappéov račun, jer Tamim bin Hamad Al Thani na svom već ima iznos koji se mjeri u milijardama dolara.
Na kraju krajeva, Real Madrid mu je nudio vrlo slične uvjete. Imao je ponudu koja je također uključivala bonus za potpis koji se mjerio u stotinama milijuna eura, a plaća mu je bila nešto manja od one koje mu je iskrcao PSG, ali je i ona bila među rekordnima. To je logično, jer Mbappé je jedna od najvećih zvijezda na svijetu i sama činjenica da je on u momčadi klubu će posredno ili neposredno donijeti hrpu novca kakva je običnom čovjeku nezamisliva. A onda ne bi trebalo biti sporno ni to da i on uzme dio te hrpe za sebe.
Ono što jest sporno je činjenica da je Mbappé novim ugovorom dobio faraonske — Ili, ako hoćete, šeičke — ovlasti u momčadi.
“Ostajem nogometaš i samo sam dio momčadi. Nikad neću posezati za ovlastima iznad svoje uloge kao igrača”, rekao je Mbappé na predstavljanju potpisa novog ugovora. “Već imamo kapetana koji zaslužuje svoju traku. Marquinhos je važan igrač i ne trebam pokazivati svoju važnost tako da ću ga odsjeći i uzeti traku.”
Međutim, činjenica je da mu novi ugovor to dopušta. PSG je potpisao da Mbappé može dobiti kapetansku traku kad god to poželi, a uz to ima “kreativnu” ulogu u određivanju sportske politike. Takva PR-ovska definicija u suštini znači da Mbappé ima pravo glasa kod izbora trenera, dovođenja igrača i kreiranja sportske politike.
PSG će teško do cilja
Veliki su igrači uvijek imali važnu ‘kreativnu’ ulogu u svojim momčadima. Lionel Messi je u Barceloni imao moć da utječe na klub koji je onda dovodio igrače s kojima je Messi bio u prijateljskim odnosima, a rješavao se onih s kojima on nije kliknuo. Nakon što je José Mourinho završio sa svojom epizodom u Madridu, Florentino Pérez je razgovarao s Cristianom Ronaldom i tražio je njegovo mišljenje oko novog trenera. I nije to izmišljotina današnjih vremena; slično je bilo nekoć davno u AC Milanu, gdje se prije svih ključnih odluka moralo sjesti na večeru s Marcom van Bastenom, Ruudom Gullitom i Frankom Rijkaardom, koji bi dali svoj stav na temu o kojoj se razgovaralo.
To je i logično. Riječ je o najvrjednijim resursima koje klub ima na raspolaganju i racionalno je čuti kako se oni osjećaju oko nečega. Zlatko Dalić neće nužno tražiti dopuštenje od Luke Modrića da promijeni formaciju, ali je normalno da sjedne s njim i čuje njegovo mišljenje, s obzirom na to da mu je glavni igrač na travnjaku.
Stvar je, međutim, u tome što nijedan nogometaš to nije imao formalno upisano kao pravo na koje se može pozvati kao što to u svom novom ugovoru ima Mbappé, a to PSG čini cirkusom.
Thomas Tuchel javno je progovorio o tome da se u Parizu osjeća kao ministar sporta te da se više bavi rodbinom igrača, njihovim zahtjevima i motiviranjem da uopće odrade ugovorne obveze, nego samom igrom koju je nemoguće uigrati uz takav pristup. Ako je treneru dosad — uz Neymarov ugovor koji ga je nagrađivao za mahanje publici i davao mu slobodne dane za sestrin rođendan — bilo nemoguće kontrolirati svlačionicu, onda će uz Mbappéov ugovor treneru biti nemoguće napraviti funkcionalnu hijerarhiju, jer Mbappé u startu strši iz nje s obzirom na to da trener odgovara njemu kao sukreatoru sportske politike, a ne on treneru.
A bez hijerarhije nema uspjeha. PSG ima nogometni talent, ali na toj razini Lige prvaka postoji još pet ili šest momčadi s relativno usporedivom razinom igračke kvalitete. Razliku u međusobnim utakmicama rade taktički elementi, mentalna čvrstina i kohezija koja nastaje kad se ego stavi sa strane. Najbolji primjer za to je Real Madrid.
PSG to nema. Temeljni cilj katarske investicije je osvojiti Ligu prvaka i PSG može izbaciti dobrog suparnika na račun igračke klase koju neosporno ima i koja je zastrašujuća. Ali do cilja će teško, jer nijedan trener ne može izgraditi funkcionalan taktički model u kojem će prednji trio funkcionirati kao dio momčadi, niti može izgraditi mentalno stabilan kolektiv.
To će ostati tako sve dok igračima daju ugovore s faraonskim ovlastima poput ovoga koji je potpisao Mbappé. Ugovor kojim je postao veći od trenera, a vjerojatno i od kluba.
Jer nije Al-Khelaifijev i Leonardov problem bio u tome što je Makkelie dosudio ili nije dosudio prekršaj na Donnarummi, nego to kako se momčad raspala dok je još uvijek imala prednost koju je mogla braniti i kakav je cirkuski dojam ostavila onda kad su kola krenula nizbrdo, a kolektiv nije bio dovoljno jak da ih zaustavi. Ne može ni biti kada su pojedinci očito iznad tog kolektiva.
