Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Fedex: Ne želiš kraj…

Može li Roger Federer do još jednog Grand Slam naslova?

Zadnja izmjena: 14. ožujka 2019.

Nije baš uobičajeno da direktor jednog teniskog turnira otvoreno favorizira nekog od tenisača koji se nađu u ždrijebu, ali tako je to danas. Za 37-godišnjeg Rogera Federera — tenisača koji ono neobavezno, zajebantsko, podlo i šarmantno iz obične igre vjernije od svih replicira u prilično tvrde okvire profesionalnog meča — navijaju svi. Rekao bih da navijaju i sakupljači loptica, pa i linijski suci, a potiho u duši i ovaj najodgovorniji, glavni sudac. Vjerojatno nije lako niti njegovu suparniku, pogotovo ako igra meč koji Federeru može donijeti 100. titulu u karijeri. Nije li ljepše da baš on upriliči takvu obljetnicu, a ne da bude onaj koji će takvo što uprskati i onemogućiti?

Doduše, kad je direktor ATP-a 500 u Dubaiju izjavio kako se nada da ždrijeb nije pretežak za Federera, vjerojatno se izlanuo shvaćajući što sve za turnir nosi Rogerov odlazak do kraja. Pa, iako taj ždrijeb baš i nije bio blagonaklon, maestro je punio tribine iz dana u dan te prošlu subotu osmi puta osvojio Dubai, ujedno i svoju 100. titulu. Ako ih, recimo, osvoji još tri ove sezone, pa sljedeće još četiri, pa one tamo kad navrši 40 još tri, 109 naslova Jimmyja Connorsa polako će pasti u zaborav…

Kad Federer pusti onu svoju bradu od pet, šest, sedam ili koliko već dana tom dlakavcu treba da zaraste, uistinu se doima kao jedan obični 37-godišnjak. Takav, pomalo zapušten, kao da se sinoć na šanku frustriran kurčio kako je nekoć osvojio 20 Grand Slamova, stigao je u Dubai. Nekako je tako i igrao prva tri kola, kašljucajući i koketirajući s onim najgorim scenarijem za direktora turnira.

Kraj će doći onda kad i sam Federer shvati da je vrijeme; onda kad shvati da je preteško ustati iz kreveta, urediti se i izbrijati, te suvereno pomesti mlađe od sebe

Uoči polufinalnog meča s Bornom Ćorićem, međutim, dugogodišnje zaštitno lice Gillettea udostojilo se obrijati. Tako uređen, kao da je još uvijek legitimni kandidat za svoj 21. Slam, pomeo je našeg mladunca za 65 minuta. Pomeo je potom i Stefanosa Tsitsipasa za 69 minuta. Pomeo je, dakle, dvojicu mladića koji skupa broje tek nešto više godina od njega. Ta dva nastupa, a pogotovo ovaj potonji, natjerala su nas da opet pomislimo ono što realno ne bismo trebali opet pomisliti — možemo li okusiti i iskusiti još taj jedan jedini game, set, match and Grand Slam title Mr. Federer?

Natjerala su nas da to pomislimo, jer Federerovi su Grand Slam naslovi poput neke vrste ovisništva; naprosto uvijek želite taj još jedan. Samo jedan.

Ne može više rasti kako meč odmiče

Kad je Švicarac izgubio meč četvrtog kola ovogodišnjeg Australian Opena upravo od Tsitsipasa, mnogi su po najmanje treći puta u posljednjih nekoliko godina zaključili kako je to — to. Bio je to treći GS u nizu na kojem Federer nije dospio dalje od barem četvrtfinala, što se zapravo dogodilo samo jednom od njegova prvog naslova iz 2003. Te 2013. bilo ga je nekako logično otpisati. No, poučeni grijesima iz prošlosti, hajdemo stvari staviti u malo širi kontekst.

U tom meču u Australiji Federer je na kontu imao 1-0 u setovima te četiri set lopte za 2-0; imao je i 12 break prilika, od kojih nije iskoristio niti jednu. Tsitispas je, pak, imao svega tri break prilike, od kojih je iskoristio jednu za jedini set koji je završio 7-5, tj. koji nije išao u tie-break. Mladi Grk, izgleda, nije tog dana dobio Federera zato što je ovaj stari i nemoćni konj, već je bio za nijansu bolji, a dojam je da Federer naprosto nije iskoristio svoje prilike.

Kao problem se, međutim, nameće to što u ovim godinama Roger ne može više rasti kako meč odmiče. Što duže traje meč, što je fizički zahtjevniji, to je Federer sporiji u dolasku na lopticu. Radi se o gotovo pola koraka kašnjenja, što je dovoljno da u jednom setu pokloni suparniku koju neforsiranu/winner više ili mu naprosto prepusti inicijativu u poenu; radi se, dakle, o nijansama koje su odvukle meč na Cicijevu stranu.

Puno agresivniji pristup Federer je pokazao u tom finalu Dubaija. Da, teško je uspoređivati Slam i turnir serije 500, a možemo pričati i o nešto umornijem Tsitsipasu koji je teglio osam pobjeda zaredom, ali Roger je odigrao 40 posto udaraca unutar osnovne linije u odnosu na Tsitsipasovih cca 20 posto. Drugim riječima, radio je ono što radi najbolje — vrlo rano je napadao lopticu i oduzimao je suparniku vrijeme za reakciju, a što je itekako bilo uvjetovano visokim postotkom prvog servisa. Švicarac je bio onako lagan, poletan i suveren u svom petom meču u šest dana.

Rasprava o GOAT-u

Slična priča kao u Australiji ponovila se na lanjskom Wimbledonu, u četvrtfinalnom meču s Kevinom Andersonom. Federer je bio bolji u gotovo svakoj statističkoj kategoriji, osvojio je i pet poena više u meču, ali mu je za poen-dva izmaklo polufinale s Johnom Isnerom. Da, uprskao je vodstvo od 2-0 u setovima, ali dojam je kako je, kao i u Australiji, držao top 10 razinu tenisa, što je danas uz malo sreće u ždrijebu dostatno za ušuljati se u polufinale ili finale Slama.

Malo veći razlog za strepnju i skepsu ponudio je prošlogodišnji meč četvrtog kola US Opena, koji je Federer izgubio od Johna Millmana 6-3, 5-7, 6-7, 6-7. Federera se danas više nitko ne boji, nitko više ne izlazi na teren s onakvim strahopoštovanjem kao nekoć. Da se razumijemo, Millman nije baš takav padobranac, ali Australac je izašao baš s tim stavom “jebe mi se” te odigrao jedan od mečeva života. Ono gore od toga bila je činjenica da je Federera dobrim dijelom oborila i odvratna njujorška sparina — nešto što bi, da je mlađi, lakše prebrodio — doduše, treba imati na umu i to da Feđo US Open nije uzeo od daleke 2008.

U onoj raspravi o GOAT-u jedan je od argumenata fanova Novaka Đokovića taj da je Nole osvajao Slamove na teži način, protiv jačih suparnika.

Treba biti iskren i reći kako u tome ima dosta istine, što se može fino prikazati i brojkama. Od Velike trojke Federerovi su Slamovi uglavnom bili lakši za osvojiti, poglavito u tom prvom dijelu karijere, kad su Novak, Rafael Nadal i ekipa tek kovali svoju igru. U periodu od 2011. do 2016. je, kad je konkurencija na Slamovima bila najjača, Federer osvojio jedan naslov, onaj 17. u Wimbledonu 2012., za koji se činilo da je taj posljednji. Taj je ‘sretniji’ ždrijeb, stoga, poput onog iz Australian Opena 2018., ili Novakova ove godine, bitan element u Federerovim šansama.

A onda je tu i taj Đoković — od 2011., kad je Nole prvi put došao do broja 1, pa naovamo, Federer ga je svladao jedan jedini put (kad je osvojio Wimbledon 2012., naravno), uz šest poraza, od čega četiri u nizu. Tu nismo računali dva susreta na Roland Garrosu jer teško da Federer ima šanse uzeti taj Slam.

Nova strategija

Posljednji susret zbio se u polufinalu Australije 2016. i prava je šteta što je Federer tek nakon toga krenuo u posljednji redizajn svoje igre.

Ta nova strategija Švicarca dobrim se dijelom ogledala u agresivnijem bekendu, s puno više top spina, zbog čega je Federer angažirao Ivana Ljubičića. Općenito je poanta bila da postane još agresivniji, da još više vremena oduzima suparnicima. Još je za nijansu popravio servis, što je omogućilo da s forhendom kreće u brzu egzekuciju, a to, ako treba, poprati izlaskom na mrežu.

Računica je, naravno, jasna i logična jer Federer se naprosto ne kreće tako dobro kao prije i morao je skratiti poene — nešto za čime je s novim servisom posegnuo ove godine u Australiji i Nadal. Bilo je, međutim, pravo čudo koliko je brzo ta strategija dala rezultate (kao i u Rafinu slučaju). Federer je 2016. završio na operaciji koljena, oporavljao se nekoliko mjeseci te u onom fenomenalnom povratku, s ovaj puta izuzetno trnovitim ždrijebom, 2017. osvojio AO.

Federer je protiv Đokovića odigrao jako dobro na lanjskom Mastersu u Parizu, kad je izgubio u tie-breaku trećeg seta, u zasigurno jednom od njihovih najboljih mečeva na Mastersima. Ovaj video od dvije minute dobro ocrtava neke njegove obrasce u igri, a treba uzeti u obzir kako su uvjeti jako bitni za Švicarca — igralo se u dvorani na brzoj podlogi s nižim odskokom loptice; u tom kontekstu, AO je ove godine bio jedan od najbržih Slamova posljednjih sezona, ali Federer je grintao kako su loptice bile prespore.

Švicarac je zapravo još 2014. shvatio kako se mora mijenjati i tada je angažirao Stefana Edberga, kako bi u igru ugradio što češće izlaske na mrežu, ali kao da mu je nedostajao taj agresivniji bekend i općenito rizičniji tenis kakav danas gledamo; te 2014. i 2015. gubio je od Noleta u trima finalima.

Okršaji u Indian Wellsu

Federer je ove sezone odlučio igrati Madrid i Roland Garros, rekavši kako se zaželio zemlje. Činjenica da se osjeća fizički spremnim za takvo što zapravo je super spoznaja, a može mu donijeti i nešto jefitnih bodova, što je bitno u očuvanju minmalno četvrtog mjesta uoči Wimbledona (doduše, Wimbledon nešto drugačije određuje nositelje, ali Fed ima dobre izglede biti među četiri), gdje Federer zbog podloge, kao i u Australiji, ima najveće šanse za naslov.

Prvi je na redu, međutim, Masters u Indian Wellsu.

Prošle je godine u finalu izgubio od Juana Martina del Potra, a prije dvije godine uzeo naslov, baš u godinama kad je peterostruki osvajač Nole kašljucao. Isto naslova ima i Federer, ali je čak tri uzeo od 2004. do 2006., a triput je slavio Rafa, kojemu odgovara ta jedna od najsporijih tvrdih podloga na Touru. I opet se puno toga pita Veliku trojku…

Djedica je jučer promarširao kroz drugo kolo te je očigledno bez problema preobrodio jet lag, a već ga u sljedećem očekuje ‘derbi’ sa Stanom Wawrinkom. Naravno, u slučaju bilo kakvog poraza prije, recimo, polufinala ponovno će se zažamoriti kako je gotov, a neće se, primjerice, zaključiti kako Wawrinka već neko vrijeme pokazuje natruhe prijašnjeg atomskog tenisa. No, možda smo već trebali naučiti kako će taj kraj doći onda kad i sam Federer shvati da je vrijeme; onda kad shvati da je preteško ustati iz kreveta, urediti se i izbrijati, te onako suvereno pomesti mlađe od sebe. I koliko god bila mala šansa, dopustite nam, ili nam se naprosto pridružite u fantazijama… Samo još taj jedan. Jedan jedini.

Ne propusti top članke