Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Finale iz druge dimenzije

Analiza: Kako je Liverpool u antiklimaktičnoj utakmici uzeo naslov

Zadnja izmjena: 2. lipnja 2019. Richard Heathcote

Postoji specifična dimenzija karakteristična za velika finala.

Tek nekoliko sekundi prije nego što je finale Lige prvaka trebalo započeti, na travnjaku stadiona Wanda Metropolitano još je bila plava podloga na kojoj su se izmjenjivali izvođači, a samo je jedan mali dio terena ostao travnat za postrojavanje igrača. Sve ostalo je bilo rezervirano za spektakl.

“U UEFA-i smo iznimno uzbuđeni zbog suradnje s Pepsijem na ceremoniji otvaranja finala Lige prvaka i obećavamo vam razinu produkcije kakvu nogomet još nije vidio”, izjavio je direktor marketinga Guy-Laurent Epstein. “Četvrtu godinu zaredom uvodna ceremonija će spojiti glazbu, zabavu i sport u epsko iskustvo za navijače i Pepsi je savršen partner da nam pomogne u tome. Prošlogodišnja izvedba Due Lipe je bila ogromni uspjeh, srušila je sve rekorde kao najgledanija objava koju smo ikad imali na društvenim mrežama. Pažljivo smo birali i znamo da će Imagine Dragons pomoći izgraditi uzbuđenje prije utakmice i da ćemo imati ceremoniju otvaranja koju nogometni navijači nikad neće zaboraviti.”

UEFA je učila od najboljih. Na primjeru NFL-a koji je od Super Bowla davno napravio pop spektakl u kojem je football važan koliko i popratni sadržaj, finale Lige prvaka je usmjereno u pravcu toga da bude događaj za cijelu obitelj, pop spektakl koji će ponuditi zabavu i onima koji nisu ispred televizora isključivo zbog nogometa. To je ta specifična dimenzija koja je karakteristična za velika finala. To su utakmice koje već po inerciji privlače i one ljude koji inače ne gledaju taj sport.

Klopp je imao što čuvati, a Pochettino je imao puno toga za izgubiti. Kad je vrijeme kalkulacija isteklo, pojavio se Alisson

Za ilustraciju, samo 3,6 posto TV publike u prošlosezonskoj grupnoj fazi Lige prvaka su bile žene između 16 i 28 godina. U finalu je taj udui skočio na gotovo 14 posto i UEFA je toga svjesna. Ponudila je zabavu za cijele obitelji i stvorila je spektakl koji je generirao interakciju na društvenim mrežama u kojima mogu sudjelovati i tetke i stričevi, bez obzira na to koliko ih zanima samo naganjanje lopte po travnjaku.

Jedini problem je u tome što nogomet u svemu tome ponekad ostane u drugom planu.

Noge su bile teške

Utakmica Tottenhama i Liverpoola, posebno ako uzmemo u obzir čudesa koja su se događala u polufinalima, nije bila atraktivna. U nekim segmentima je čak bila i loša, ali za to postoji čitav niz nogometnih razloga koji u cijelom spektaklu gube na važnosti.

Tottenham je od Badnjaka do danas, u otprilike 160 dana, nagurao 41 utakmicu, a Liverpool je odradio 37 jer je u domaćim kupovima ispao u prvim kolima. Igrači su to, manje ili više uspješno, izdržali jer su na to bili spremni. Od prvog dana priprema za novu sezonu svi znaju kakav je raspored i tempiraju cikluse priprema i taktičku periodizaciju da ostanu na optimumu mogućnosti. Za tri tjedna pauze nisu bili spremni.

Mauricio Pochettino i Jürgen Klopp su, naravno, iskoristili ta tri tjedna za još jedan ciklus mini-priprema, ali to se izravno kosi sa svime onim što su radili cijelu godinu jer se dugoročnim procesima forma tempirala za sasvim drugo razdoblje. Ta tri tjedna bez utakmica su bila kontraproduktivna jer su igrači ispali iz natjecateljskog ritma i ostali u umjetno održavanoj formi koja je izvan planiranog ciklusa.

Koliko se sve to odrazilo na činjenicu da je u prvom poluvremenu Liverpool imao ispod 67 posto točnosti dodavanja i da su igrači u sprintu odradili 20-ak posto manje kilometraže nego što su odradili u zadnjem prvenstvenom susretu, a koliko je na te podatke utjecao psihološki pritisak finala — ne znamo. Međutim, noge su definitivno bile teške i za to postoji mjerljiv razlog jer moderna kondicijska priprema je najegzaktnija stvar u nogometu.

Druga stavka u priči je to što su Klopp i Pochettino u tri i pol godine međusobno igrali čak 10 puta. Naprosto, predobro se poznaju i već imaju utvrđenu baseline situaciju, znaju sve polazišne točke i kontrolne vrijednosti reakcije na podražaj u igri, a te informacije su bazirane na izravnom iskustvu, zbog čega su puno vrjednije od informacija koje se mogu dobiti skautingom jer one ostaju hipotetske. Jednostavnije rečeno, i jedan i drugi trener već u praksi imaju znanje kako onaj drugi odgovara na konkretne situacije na terenu koje mu realno mogu složiti, jer teško je očekivati da jedan ili drugi mogu izmisliti nešto neviđeno što nisu upotrijebili u devet prethodnih susreta.

Klopp se kockao

To je pokazala i utakmica.

Klopp je odlučio neutralizirati Pochettinovu ideju u izgradnji napada tako što je dvojicu pivota — zonu u kojoj je Tottenham koncepcijski imao prednost — branio iskakanjem osmica. Georginio Wijnaldum i Jordan Henderson su agresivno izlazili prema Harryju Winksu i Moussi Sissoku kako bi usmjerili izgradnju Tottenhamova napada prema bočnim pozicijama gdje su mogli ulaziti u presing.

To je za posljedicu imali otvaranje ogromnog prostora između linija za Delea Allija i Christiana Eriksena koji su, barem u teoriji, mogli pokopati Liverpool. Međutim, tu je riječ o utvrđenoj polazišnoj točki, baseline vrijednosti na kojoj Klopp može predviđati reakciju. Tottenham je sličnu stvar igrao prošle sezone kada su na pivotima bili Mousa Dembélé i Eric Dier, a Klopp je na šestici imao Emrea Cana. Naprosto je znao da Winks i Sissoko ne mogu tu napraviti razliku i dovući loptu do kriznih zona u kojima su čekali Alli i Eriksen i naprosto je znao da Fabinho može pokrpati puno više nego je to mogao Can.

U suštini se kockao, ali odluka nije slučajna.

Jasno, važan faktor je bio i kazneni udarac dosuđen već u 23. sekundi utakmice. Pomalo antiklimaktično, bio je to pucanj u samo finale koji je ubio utakmicu. Liverpool više nije imao razloga žuriti, imao je prednost koju je vrijedilo čuvati i Klopp je veći dio utakmice bio koncentriran na obranu.

Kad bi Sissoko ili, puno češće, Winks preuzeli posjed, Liverpool se spuštao u srednji blok održavajući kompaktnost linija u standardnih 4-3-3 i dobro kontrolirajući širinu kroz pomicanja linija. Osim dijagonala na suprotnog beka — a Danny Rose i posebno Kieran Trippier nisu bili u stanju te lopte pretvoriti u višak kombinirajući s igračima međul inijama — Tottenham nije imao rješenja. Liverpool je veći dio utakmice održavao gotovo savršenu obrambenu organizaciju.

Ironično, ni Pochettino nije imao razloga žuriti jer je imao puno toga za izgubiti. Gol u prvom napadu je potpuno promijenio njegov plan i poništio pripremu koju je imao za utakmicu, ali bilo je opasno previše se otvoriti i dodatno riskirati. Pobogu, s druge strane je bio Liverpool.

Stvari se ponekad samo dogode

Prva prava promjena dogodila se kad je povukao Eriksena na poziciju koju je do tada držao Winks i time preuzeo rizik.

S Eriksenom na lopti Tottenham je napokon dobio playmakera otpornog na presing i Pochettino je na terenu imao nekoga tko može pogoditi igrača među linijama. Liverpool više nije iskakao osmicama niti je ostavljao igrače između linija, a Tottenham je sve lakše manipulirao obranom i dolazio u situaciju u kojoj može razigrati kroz sredinu terena. Pochettino je preuzeo dodatni rizik podizanjem beka koji je napadao dubinu i uvlačenjem krila kako bi dobio još opcija u sredini, ali kako do 73. minute Tottenham nije imao niti jedan udarac unutar okvira gola, stvarno nije imao što čekati. A od tog trenutka, od kombinacije povlačenja Eriksena i podizanja bekova, do kraja utakmice skupio je osam udaraca unutar okvira.

Postoji i ta druga dimenzija koja je karakteristična za finala. Na malom uzorku stvari se ponekad samo dogode i odrede stvari po nekom slučajnom uzorku, baš kao što se dogodio kazneni udarac u prvom napadu. Nakon njega sve se promijenilo i postalo malo dosadno jer Klopp je imao što čuvati, a Pochettino je imao puno toga za izgubiti. Kad je vrijeme kalkulacija isteklo i kad više nije imao što izgubiti, otvorio se i onda se pojavio Alisson Becker. Na kraju, Tottenham je imao osam udaraca u okvir, a Liverpool tek tri iz koja je zabio dva gola vrijedna naslova.

Ali i to je dio razloga zašto ljudi koji inače ne gledaju nogomet obično gledaju velika finala, čak onda i kad ta finala spektakl priušte samo prije utakmice.

Ne propusti top članke