Čim je Timo Werner protiv Real Madrida zakucao loptu u mrežu, prvenstvena utakmica između Manchester Cityja i Chelseaja je iz perspektive Pepa Guardiole postala u isto vrijeme važna i potpuno revijalna. City ima dovoljnu prednost na vrhu tablice da mu bodovi jednostavno nisu prioritet; od Manchester Uniteda je udaljen 13 bodova i, sve da United pobijedi u zaostalim utakmicama i skine bodovnu razliku na -7, do kraja sezone je ostalo premalo vremena da itko zapravo ugrozi City. Za očekivati je bilo da će promiješati karte, i kadrovski i taktički, kako ne bi dopustio suparniku da se u još jednoj ‘živoj’ utakmici privikne na njegova rješenja.
Ukratko, u kontekstu finala Lige prvaka bilo je sasvim očekivano i logično da će Guardiola izvesti većinom rezervnu postavu i neku ‘divlju’ formaciju.
Međutim, utakmica je istovremeno bila i iznimno važna jer je generalna proba za finale Lige prvaka koje će se za 20 dana odigrati u Turskoj.
Bila je važna jer Thomas Tuchel nije imao luksuz kalkuliranja. Chelsea je u borbi za mjesto u Ligi prvaka i potpuno sakrivanje aduta nije dolazilo u obzir jer je u utakmicu ušao na četvrtom mjestu, s tri boda više od West Hama i četiri više od Liverpoola. S obzirom na to da su do kraja prvenstva u tom trenutku bila samo četiri kola, bodovi su bili imperativ i Tuchelu utakmica nikako nije mogla biti revijalna.
Guardiola je nakon ove utakmice u plusu, ili se barem tako čini. Testirao je jednu konkretnu stvar i dobio konačni zaključak o navici suparničke momčadi
Pepu je na prvi pogled bila upravo takva. U odnosu na utakmicu protiv Paris Saint-Germaina u momčadi je ostavio samo Edersona, Rúbena Diasa i Rodrija, ali da se ne radi o utakmici koja u svom fokusu ima rezultat najbolje je pokazao taktičkom postavkom. City je igrao u formaciji 3-1-4-2, u kojoj su ispred Rodrija uloge dvojice centralnih veznjaka imali Raheem Sterling i Ferran Torres, obojica po vokaciji klasična krila koja su dosad znala odigrati kao drugi napadači.
Ono što je Chelsea sjajno radio protiv Real Madrida bilo je podizanje jednog od veznih igrača — u pravilu Masona Mounta, koji je bio sjajan u obje utakmice — u pritisak prema bočnim stoperima. Guardiola je samo na prvi pogled igrao revijalnu utakmicu jer je upravo to odlučio testirati.
Guardiolin eksperiment
Zaigrao je s trojicom stopera, s Rodrijem kao usamljenim zadnjim veznim (označenim strelicom) koji je ostajao nisko i davao ritam kroz dodavanja, a na iskakanje Hakima Ziyecha prema zadnjoj liniji podizao je Torresa koji je za sobom odvlačio svog čuvara, što je otvaralo gomilu prostora u sredini terena (označen žuto) u koji se spuštao Gabriel Jesus kao napadač (on i Sergio Agüero su označeni zvjezdicama).
Jesus i Sterling (označen bijelim krugom, kao i ostatak nominalno vezne trojke) imali su cijelu sredinu terena i višak protiv N’Gola Kantéa.
Znao je da tako ne može igrati i da vjerojatno neće pobijediti. Pobogu, Sterling igra centralnog veznog. Međutim, čak i u nečemu što je na prvi pogled revijalno možete dobiti vrijednu pripremu za važnu utakmicu. Odgovori koje je Guardiola dobio iz prvenstvene utakmice s Chelseajem se manje ili više svode na to da Chelsea neće dizati stopera iz zadnje linije. Kakva god kretnja napadača bila i koliko god duboko otišao, Chelsea ne diže stopera u međulinijski prostor, a okomite kretnje iz sredine terena brani tako da centralni veznjak prati svog čovjeka.
Do kraja utakmice je Chelsea okrenuo rezultat i upisao tri vrlo važna boda. Chelsea je u drugom poluvremenu bio jako dobar, odlično je kontrolirao sredinu terena i druge lopte je pretvarao u produžene periode posjeda s kojima je pritiskao City, ali to i nije toliko čudno kada uzmete u obzir da je centralnog veznjaka igrao Sterling. Kod izjednačujućeg gola Rodri gubi loptu, ali Sterling ‘dovlači’ Césara Azpilicuetu koji Rodriju zapravo oduzima loptu, a onda ne odrađuje povratnu trku kako bi zatvorio sredinu ili ispratio svog čovjeka. Njegovo ostajanje na centru prisiljava Nathana Akéa da se pozicionira prema sredini, što opet otvara prostor za Azpilicuetu koji asistira za Ziyecha.
Međutim, to nije važno. Sterling neće u finalu Lige prvaka igrati centralnog veznog, ondje će biti İlkay Gündoğan i Kevin De Bruyne. Jednako kao što nije važan ni Agüerov promašeni kazneni udarac, to što je Billy Gilmour skrivio taj kazneni udarac ili to što je Werner uzeo 3/12 duela. Nije važan čak ni rezultat. Jednostavno, Chelseaju je bilo puno više stalo do rezultata nego Cityju i logično je da je pred kraj utakmice Tuchel više pritiskao. Ono što je važno su zaključci koje su treneri mogli izvući iz ove generalne probe za finale Lige prvaka i odgovori koje su dobili.
Male i banalne stvari
Guardiola je nakon ove utakmice u plusu, ili se barem tako čini. Testirao je jednu konkretnu stvar i dobio konačni zaključak o navici suparničke momčadi i principu kojeg se drži, ali koji je zapravo rijetko pokazivan na utakmicama i koji je dosad bio u sferi teorije. Bogatiji je za jednu informaciju provjerenu u praksi, a istovremeno je na teren poslao neobičnu formaciju i suludi kadar kako bi sakrio vlastite adute.
Poanta, međutim, nije u pokušaju skrivanja. City i Chelsea igraju u istoj ligi, natječu se protiv istih suparnika i ništa osobito bitno ne može se zapravo sakriti. Može se tek u izravnim duelima i konkretnim situacijama osjetiti neke male i gotovo banalne stvari poput navika u kretanju i postavljanju suparničkih igrača. Nije, dakle, u pitanju analitička priprema, samo onaj igrački osjećaj za suparnika kojeg dobro poznaješ, ali još malo njegovih detalja upiješ u izravnom duelu.
U tom kontekstu je ovaj susret bio i revijalan i vrlo važan. Chelsea je na kraju upisao važne bodove u borbi za mjesto u Ligi prvaka, ali čim je Tuchel izbacio Real Madrid iz Lige prvaka bilo je sasvim jasno da City neće ni igrati na bodove. Guardiola je došao testirati Chelsea i reakcije u konkretnim situacijama kako bi dobio polazišnu točku za pripremu utakmice, a odlučio je igrati psihološke igrice skrivajući karte, baš kao što ni Tuchel nije pokazao sve što ima.
