Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Football, bloody hell

Kako je to, zaboga, United uspio proći PSG?

Zadnja izmjena: 7. ožujka 2019. DAVID KLEIN

Nijedan sport na svijetu ne nudi mogućnost da momčad dominira gotovo 95 posto vremena u dvije utakmice u svim segmentima igre, da bude osjetno bolja i vidno dominantnija, a svejedno ispadne.  Takvo što je je jednostavno protiv osnovne ideje sporta, jer ljudi se nadmeću da vide tko je bolji. Temeljna poanta je da onaj tko se na terenu pokazao kao bolji s njega ode kao pobjednik. To je suština natjecanja i nijedan sport neće dopustiti situaciju da osjetno dominantnija ekipa ispadne jer to naprosto nije pošteno i protivi se osnovnoj ideji na kojoj sport počiva.

Nijedan osim nogometa.

U dvije utakmice osmine finala Lige prvaka Paris Saint-Germain je, objektivno gledajući, razbio Manchester United u svim segmentima igre. Podatak koji o odnosu snaga na terenu govori čak i više od činjenice da je United u dvije utakmice u okvir gola šutnuo tek pet puta jest onaj da je u kazneni prostor Parižana došao u samo 14 napada — devet puta u prvoj utakmici i pet puta u drugoj. U uzvratnoj utakmici Paris Saint-Germain je efektivno loptu u nogama držao 41 minutu i 44 sekunde, dok je United loptu kontrolirao tek 16 minuta i 38 sekundi. U tom vremenu, Manchester United je posjed imao 77 puta i samo je u 29 slučajeva, ili u 38 posto pokušaja, uspio s loptom prijeći na suparničku polovicu terena. Za usporedbu, PSG je na suparničku polovicu loptu prenosio u 78 posto slučajeva, a u Unitedov kazneni prostor je s loptom došao 23 puta.

U košarci, rukometu ili hokeju takva bi dominacija sigurno značila i uvjeljivi prolaz. Međutim, United i PSG su igrali nogomet — najnepošteniji sport od svih koji postoje

U suštini, Ole Gunnar Solskjær taktički nije promijenio toliko puno toga u odnosu na vrijeme Joséa Mourinha. Nije ni imao kad, jer utakmica protiv PSG-a mu je bila 17. na Unitedovoj klupi u samo 77 dana, što znači da je morao igrati utakmicu svaka četiri i pol dana. Takav suludi ritam mu naprosto ne ostavlja gotovo nikakav manevarski prostor za treninge i uigravanje bilo čega posebnog.

Thomasu Tuchelu je takva situacija od samog starta nudila priliku da pročita što će Solskjær napraviti i bio je sasvim spreman za situaciju na terenu. Uostalom, već u prvom susretu je napravio reality check Unitedovih mana.

Što je napravio Solskjær?

Slično kao i pod Mourinhom, United se brani u dubokoj i vrlo kompaktnoj zoni 4-4-2 s ciljem da ukine prostor između linija. I to radi dobro, jer PSG ne može kreirati napade koristeći međuprostor između obrane i veznog reda.

Međutim, Tuchel je imao odgovor.

Na slici su iscrtane Juego de Posición zone kroz koje PSG gradi svoj napad. Poanta je bila pozicionirati igrače tako da okupiraju svih pet okomitih zona, a onda podizanjem bočnog stopera koji uvodi loptu u igru Tuchel dolazi u situaciju da u lijevom halfspaceu može igrati četiri protiv četiri.

Vezni igrač naprosto ne može ignorirati Juana Bernata koji daje širinu okupirajući bočnu zonu i mora reagirati na njega, Ángel Di María ulaskom unutra veže uz sebe bočnog igrača, stoper se ne može previše pomaknuti kako ne bi otvorio liniju dodavanja prema napadaču i odjednom PSG ima odličnu poziciju iz koje može kombinirati u zadnjoj trećini terena i otvoriti prostor između linija u kojem su Julian Draxler i Di María. Izravna posljedica toga bila je dominacija u posjedu lopte i udarcima prema golu.

Uz kombinatoriku koja je dolazila iz dobre geometrije igre u posjedu i pozicijske igre, Tuchel je do savršenstva doveo i presing. Manchester United je posjed lopte imao 77 puta, a samo je 29 puta uspio s loptom prijeći centar. U košarci, rukometu ili hokeju takva bi dominacija sigurno značila i uvjeljivi prolaz. Međutim, United i PSG su igrali nogomet — najnepošteniji sport od svih koji postoje.

Gurati narativ o zločestim milijunašima kad je dalje prošao najbogatiji klub na svijetu stvarno nema smisla. Nema smisla ni forsirati mitomaniju o Solskjærovim taktičkim rješenjima kad je stil igre ostao gotovo isti. Ovo je pobjeda koju je najbolje opisala kultna rečenica Sir Alexa Fergusona nakon što je Solskjær zabio Bayernu u finalu Lige prvaka 1999.: Football, bloody hell.

No, nije se ta pobjeda dogodila baš sama od sebe da trener nije napravio baš ništa. Slično kao i Zinédine Zidane u Real Madridu, Solskjær je Manchester Unitedu donio patinu pobjednika. Taktički, pa i statistički, nemate se za što uhvatiti jer u odnosu na Mourinhovu eru nema nekih revolucionarnih taktičkih dorada ideje igre niti opipljivih skokova koji se mogu izmjeriti. Promjene su u tom aspektu kozmetičke iako, u njegovu obranu, stvarno stoji teza kako Solskjær nije ni imao kada osjetno mijenjati stvari.

Ono čega ima jest opipljiva promjena mentaliteta. Taktički je to negdje slično, ali u odnosu na Mourinha i njegovu eru Solskjær je oslobodio igrače koji odjednom igraju olakšani i oslobođeni. I onda se, barem ponekad, dogodi nogomet, onaj Sir Alexov bloody hell neobjašnjivi i nepošteno divni nogomet. Ne može se izmjeriti, ne može se nacrtati, ali itekako postoji.

Pomalo ironično, upravo to što nije opipljivo i što se ne može mjeriti često donosi opipljivi i konkretni rezultat.

Ne propusti top članke