Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Genijalnost i veličina

Analiza: Kako je Real Madrid razbio Juventus

Zadnja izmjena: 4. travnja 2018. Profimedia

Genijalnost dolazi u više oblika.

Recimo, Cristiano Ronaldo je zabio genijalan gol škaricama i postao legitimni kandidat za osvajanje FIFA Puskás Award. Međutim, svi smo znali da je on uvijek sposoban za ovakve oblike genijalnosti. Ima sve atletske predispozicije, kreativan je i zna dovoljno često iz svoje vreće trikova izvaditi ovako nešto da – iako ćemo se diviti – nećemo ostati začuđeni ni iznenađeni. Zbog toga je puno veća genijalnost njegov prvi gol, ali i većina od nevjerojatnih 14 golova koliko je zabio u ovogodišnjoj Ligi prvaka. Odnosno, genijalnost je koliko se Cristiano Ronaldo prilagodio sam sebi i ostao vrhunski igrač.

Kad je Ronaldo došao u Real Madrid, sa sobom je donio karizmu arogantnog i nadobudnog igrača koji zaista zna koliko je dominantan i to je imao namjeru pokazivati po terenu.

Atletska zvijer, tehnički savršeno ispoliran i maksimalno fokusiran. Stalno je tražio loptu u noge i stalno je napadao protivnika dokazujući koliko može. U prvoj sezoni u Madridu imao je 3,3 uspješna driblinga na 90 minuta odigranog nogometa, a šutirao je na gol gotovo osam puta po utakmici, od čega su 4,2 udarca su dolazila izvan kaznenog prostora. Danas Ronaldo u La Ligi ima tek nešto iznad jednog driblinga po utakmici, a udio udaraca izvan kaznenog prostora je zanemariv ako se ne radi o slobodnim udarcima.

Baš kao što je to pokazao prvi gol, Ronaldo je danas igrač koji ne stvara višak driblingom niti kreira izvan kaznenog prostora. Prihvatio je novu ulogu i postao je realizator, čisti vrhunski egzekutor, a to je naprosto genijalno jer je pobijedio samoga sebe. Od igrača koji je morao ugaziti svaku loptu i napraviti bicikl oko nje prije nego što bi je proslijedio dalje,postao je bolji Thomas Müller nego što je Thomas Müller ikad bio. Pobijedio je svoje navike, osjetio je da mu slijedi fizički pad zbog kojeg će izgubiti onu presudnu milisekundu svoje eksplozivnosti koja mu garantira prolazak suparnika i prilagodio se. A to je definicija genijalnosti.

Zidaneov šalabahter

Jasno je da je to dio Ronaldovog plana da bude zauvijek mlad i igra do svoje 41. godine, ali svoje prste u svemu tome vjerojatno ima i Zinédine Zidane. On nema elitni taktički pedigre niti postavlja taktički dominantne modele igre, ali je zato u svom trenerskom radu uključio svoju igračku genijalnost na razini na kojoj je rijetko tko prije njega uspio. Zidane je trenerski fantom slobode koji svoj rad zasniva na oslobađanju potencijala igrača koje ima na raspolaganju, a ima ludo talentiranu momčad kojoj je često dovoljno samo dati da diše i ne sputavati je uputama kojih se ne želi pridržavati.

Doduše, nekad ga košta manjak taktičkih modela na koje može osloniti igru. To je vidljivo ove sezone u La Ligi i to je sasvim očekivano, jer kad osvojite toliko toga mora doći do mentalnog zasićenja. A ako nemate strukturu na koju se možete nasloniti da vas izvuče automatizmom kad niste na svom vrhuncu, onda se svaki pad napona u mreži odrazi na rezultat.

Međutim, Zidane ima autoritet, i igrački i trenerski, kako bi uvjerio Ronalda da mu je pametno sporije krenuti u sezonu kako bi bio sada na svom vrhuncu. Ima autoritet uvjeriti ga kako je racionalno da ga ponekad ostavi na klupi i da svijet neće propasti ako ne utrpa dva gola Eibaru kad će ga svi pamtiti zbog gola kojeg će zabiti u četvrtfinalu Lige prvaka. Ima autoritet da ga uvjeri kako više nije krilo i da mora početi biti napadač koji će pustiti drugima da organiziraju igru i igraju se s loptom.

Zidane je, iako će Ronaldo svojom genijalnošću ukrasti naslovnice, pokazao koliko Real zapravo može biti dobar

I koliko god ponekad bio taktički manjkav, zbog toga je Zidane trenerski velikan.

A kako je ovaj put s druge strane bila momčad poznata po svojoj disciplini i organizaciji, sloboda nije bila dovoljna. Zato se Zidane poslužio šalabahterom iz Cardiffa s prošlogodišnjeg finala Lige prvaka jer, za razliku od utakmica protiv PSG-a u kojima je bio siguran kako njegova momčad ima više kvalitete i neusporedivo više rutine pa je pustio igrače u individualno nadigravanje sa suparnikom, protiv Juventusa je Zidane morao definirati puno jasniji plan i pružiti igračima taktički okvir na koji se mogu osloniti jer bi Juventus itekako iskoristio onako slobodni pristup.

Realov plan

Plan igre je bio na tragu onoga kako je Real dobio Juve u Cardiffu. Zidane je rombom u sredini osigurao kontrolu nad utakmicom i stiskanje Juventusova veznog reda, a u bočnim zonama terena su izolirani Marcelo i Dani Carvajal.

Dodatno, Real Madrid je definirao i ciljanu zonu igre, jer je Mattia De Sciglio označen kao najslabija karika u Juventusovoj zoni i potencijalna prilika za stvaranje viška. Stoga je, uz Marcela koji je stvarao pritisak, tu zonu često napadao i Isco, koji je dolazio iz svoje slobodne role tamo gdje je namirisao priliku i tako ostavljao Juventusove centralne veznjake bez igrača na kojeg su morali paziti.

Naravno, kad su bekovi postavljeni kao krila, potrebna je doza stabilnosti u igri kako suparnik ne bi iskoristio priliku kroz tranzicijski napad. Za tu su stabilnost bili zaduženi Luka Modrić i Toni Kroos, koji su se izvlačili malo dublje u teren, pozicionirani ispred Juventusovih napadača kako bi mogli kontrolirati posjed i odigravati prema bočnim zonama. Kako bi Modrić bio slobodniji od presinga u organizaciji igre, plan je bio raditi konstantnu rotaciju s Casemirom, koja je zadnjeg veznog dovodila bliže suparničkom veznom redu kako bi mogao napraviti pritisak po izgubljenoj lopti.

Rani gol, pa Ronaldove škarice i frustracija koju je odmah po golu pokazao Paulo Dybala, usmjerili su Real prema lakoj pobjedi. Međutim, ta pobjeda je zaslužena jer je Real imao strukturu igre i jasne konture bez previše improvizacije. A kad neospornoj igračkoj kvaliteti dodamo i taktički okvir, onda je to Real na tragu onoga kakav je igrao prošlogodišnje finale i polufinale, Real kakav bi nakantao PSG s pet ili šest razlike i Real kakav je užitak gledati.

Juventusov plan

S druge strane, Massimiliano Allegri ništa nije napravio pogrešno.

Plan je bio organiziranom zonom i rotacijama u sredini terena otupiti Realovu kreativnost i ograničiti prostor u kojem Isco može čarobirati i tako zatvoriti distribuciju lopte do Ronalda. Plan je propao u trećoj minuti, pa se okrenuo drugoj ideji, a to je bila iskoristiti suparnikove snage protiv njega samog. Ronaldo u fazi obrane čuva snagu za napad, tako da nije aktivan, a romb otvara prostor na strani. Iako je Allegriju nedostajalo nekoliko zaista ključnih igrača, pokušao je stvoriti šanse kroz manjkavosti u taktičkom konceptu za koji se odlučio Zidane. I on je imao svoj šalabahter iz Cardiffa.

Plan je bio i rotacijom u kojoj se Gonzalo Higuaín spušta u sredinu, a Sami Khedira odvlači Casemira u zadnju liniju, stvoriti priliku da se iskoristi usko postavljena vezna linija i neaktivnost napadača kako bi se otvorio prostor za brojčanu superiornost oko Marcel,a kojem nema tko doći pomoći jer Juventusovi vezni igrači okupiraju Realove veznjake. Allegri jednostavno nije imao drugog izbora nego rotacijom napadač-vezni pokušati stvoriti višak igrajući na trećega, s obzirom na to da je u odnosu na Cardiff ostao i bez Miralema Pjanića i bez Leonarda Bonuccija, svojih prvih organizatora igre. Za posljedicu je to imalo dozu šlampavosti jer je u zadnjoj trećini, iako je bilo nekoliko dobrih prilika, nedostajalo mirnoće i rutine. Ili je naprosto nedostajalo je igračke klase kakvu ima Real.

U svakom slučaju, Allegri je imao ideju, ali je izgubio 3:0 i Juventus se već na domaćem terenu oprostio od ikakve nade da će proći dalje. Real je probleme na terenu rješavao rutinski, a Zidane je, iako će Ronaldo svojom genijalnošću ukrasti naslovnice, pokazao koliko Real zapravo može biti dobar kad dobije suradnju među igračima koja je izostala protiv PSG-a (primjer: nula dodavanja između Ronalda i Karima Benzeme)  i ciljanu zonu koju napadaju. Kad neospornoj igračkoj kvaliteti dodamo i taktički okvir, onda je to Real na tragu onoga koji je igrao prošlogodišnje finale i polufinale.

Ne propusti top članke