Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Gledanje pobjedi u zube

Nevjerni Toma o sinoćnjoj utakmici s Meksikom

Zadnja izmjena: 28. svibnja 2017. Profimedia

Realno govoreći, postojala su dva glavna problema s gostovanjem Hrvatske u Los Angelesu.

Prvi je taj što momčad okupljena kako bi se suprotstavila Meksiku nije hrvatska reprezentacija. Ona je to bila samo po imenu i samo od okupljanja do posljednjeg zvižduka suca u Memorial Coliseumu. Nazvati tako grupu nogometaša u kojoj nema 20-ak najboljih igrača s hrvatskim državljanstvom, pa onda još nema ni onih iz dva najuspješnija domaća kluba, nepošteno je prema reprezentaciji, ali i prema tim momcima. Time se samo dodatno degradira ionako ukaljana institucija reprezentacije, u kojoj bi trebali igrati najbolji; bilo bi daleko poštenije reći da je to ‘B’ momčad (iako se zapravo radi o ‘C’ selekciji), ali onda za njeno gostovanje ili ne bi bilo interesa ili ga se ne bi moglo odgovarajuće naplatiti.

Drugi je problem to što je utakmica najavljivana kao prvo gostovanje Hrvatske u Sjedinjenim Državama, čime se ispunjava san generacija naših iseljenika da uživo i kod vlastite kuće vide momčad iz zemlje svojih predaka za koju navijaju. Samo što Hrvati iz dijaspore sanjaju vidjeti Luku Modrića i Marija Mandžukića, a HNS-ov im je predsjednik Davor Šuker doveo Milu Škorića i Frana Tudora. I Duju Čopa s kapetanskom vrpcom. Nepošteno, dakle, i prema njima. I šteta je da je to povijesno gostovanje izvedeno na takav način, mada su manje zahtjevni navijači valjda bili zadovoljni i s ovime.

U svemu tome je rezultat utakmice bio posve sporedan. Ili je barem trebao biti.

No, vidjevši Šukera kako se poslije utakmice samozadovoljno smiješi u kamere meksičke televizije, pa onda čitajući i još jedan ‘obračun s kritičarima’ izbornika Ante Čačića, koji nije propustio napomenuti kako su „ušutkali nevjerne Tome“, stječe se drugačiji dojam.

Brend poput Djeda Mraza

Promatrati ovu vatrenu avanturu kroz ostvareni rezultat, pobjedu 2-1 nad respektabilnom meksičkom reprezentacijom, u potpunosti je krivo. Gledate li realnim očima HNL – i to one ‘obične’ utakmice, ne samo derbije – onda već sigurno i znate da su svi pozvani u najmanju ruku solidni nogometaši; neke od njih mogli bismo nazvati i dobrima, ili će to u bliskoj budućnosti postati. I nisu jedini, ima u toj domaćoj ligi još njih prilično zanimljivih.

Da su, kao što je bilo za očekivati, izgubili od Meksika, ne bismo smjeli imati obraza bilo što im prigovoriti. Zbrda-zdola nabacana ekipa u kojoj su većina debitanti, s četiri zajednička treninga i dugim prekooceanskim letom iza sebe, zaista nije obećavajući materijal. Premda posjeduje određenu kvalitetu, a u njeno domoljublje i maksimalno zalaganje u reprezentativnom dresu ne treba ni sumnjati.

Isto tako, besmisleno je sada pridavati nekakav posebni značaj njenoj pobjedi. Lijep je to uspjeh tih momaka, u nekim su segmentima i vrlo dobro igrali s obzirom na okolnosti. Za svoj trud i pristup zaslužuju isključivo pohvale, ali zaslužili bi ih i da je rezultat bio drugačiji. Za njih je to u svakom slučaju pozitivno iskustvo jer su se pobliže upoznali s izbornikom i predstavili nešto široj javnosti.

Šuker je sigurno najzadovoljniji, jer je njegova bizarna eskapada u samom finišu klupske sezone imala happy end. Njegova vizija Hrvatske kao momčadi jedanaest brendiranih dresova, bez obzira tko ih navukao na sebe, ovime je dobila potvrdu. On sad već u glavi vjerojatno kalkulira kada bi ove momke mogao poslati u Australiju, Čile ili na Tajland kako bi prelomio neke ‘dugove’ kao onomad u Estoniji ili naprosto doveo ‘kockice’ u neki kutak globusa u kojem dosad nisu bili. Puno je još ljudi na ovome svijetu sa snovima koji čekaju biti ispunjeni, a Brend će im, poput Djeda Mraza, to i omogućiti – uz odgovarajući honorar čija visina niti namjena neće biti ponuđeni javnosti na uvid.

Tek kada i ako bi izbornik samoinicijativno pozvao nekoga i testirao ga s pravom reprezentacijom, onda bismo mogli govoriti o nalaženju novih rješenja

Čačić je također presretan, izvojevavši u svojim očima veliku pobjedu nad kritičarima kojima je, reklo bi se, opsjednut. Neće to javno reći, ali možete biti sigurni da sebi pridaje velike zasluge i ova ga je pobjeda samo učvrstila u uvjerenju o pravednosti vlastite ‘borbe’ i svoje lucidnosti u odabiru igrača i postavljanju igre. Za vjerovati je da je i sam strepio od ishoda – što se, između ostaloga, vidi i po tome da je među 16 igrača pozvao čak šest stopera po vokaciji, a njih četvoricu (Tin Jedvaj, Jakov Filipović, Zoran Nižić, Mile Škorić) stavio u početni sastav, uz još jednog defenzivnog veznog (Ivan Šunjić), jednog beka (Borna Barišić) i jednog ofenzivca (Fran Tudor) koji već mjesecima igra za klub na poziciji beka. On je, kao i u svim dosadašnjim prijateljskim ogledima, prije svega razmišljao kako će dobiti ovu utakmicu.

Okoštala hijerarhija

I dobio ju je. Dobio je zrnce naklonosti od javnosti ili barem poštedu od novih kritika, iako one zapravo ne bi trebale biti upućene njemu nego njegovu predsjedniku. Dobio je, također, zahvalnost klubova čiji su igrači upisali premijerne nastupe, samih igrača i njihovih agenata – jer ‘kapica’ je ‘kapica’; neće se pretjerano gledati s kakvim suigračima i u kakvim okolnostima je izborena onda kad tim ‘reprezentativcima’ bude formirana tržišna cijena.

A je li dobio kakvo novo rješenje za neku od deficitarnih pozicija u onoj ‘pravoj’ reprezentaciji? Jer to bi, po nekoj zdravoj logici, trebala biti i prvenstvena svrha prijateljskih utakmica, zar ne?

Eh, to je već neka sasvim druga priča.

Istina, njegov je stručni stožer imao priliku raditi s igračima koje je dosad gledao samo po klubovima i mladim reprezentacijama, upoznati se iz prve ruke s njihovim sposobnostima i karakterom. Ali dosadašnja praksa sugerira da ih to neće puno približiti Vatrenima – jer u reprezentaciji već dulje vrijeme postoji jasna i okoštala hijerarhija, gotovo svi njeni članovi praktično automatizmom dobivaju pozive i mjesto za nekog novog u pravilu se otvara samo u slučaju ozljeda. A i tad izbornik radije ne bi pozvao nikog dodatnog i išao bi u utakmice bez popunjenog zapisnika sve kako, navodno, ne bi „narušio atmosferu“. Osim ako taj netko novi ili dodatni nije bio projekt od posebne važnosti – poput Ante Ćorića, koji je pozivan i onda kad ni u Dinamu nije imao mjesta u prvom sastavu.

Ostalima koji su u prethodnih nekoliko godina dospjeli do reprezentacije to je uspjelo tek nakon što njihovu formu i kvalitetu nije više bilo moguće ignorirati te je postojao snažni i dugotrajni pritisak javnosti, Čačićevih kritičara, da ih se pozove. Tek kada i ako bi izbornik samoinicijativno pozvao nekoga – primjerice, Bornu Barišića ili Nikolu Vlašića – i testirao ga u realnim okolnostima, s pravom reprezentacijom, onda bismo mogli govoriti o nalaženju novih rješenja među onima koji nisu „u prvom planu“ i o njima kao doista reprezentativcima.

A ako ovakve avanture kao sinoć u Los Angelesu nešto pokazuju, onda je to da se takvih rješenja ne treba bojati.

Ne propusti top članke