Ako se nogometaš kreće kao napadač, razmišlja kao napadač, ponaša kao napadač, prima loptu kao napadač i zabija golove kao napadač, onda je logično za pretpostaviti da je taj nogometaš — napadač. Pokazao je to Caktaš i u Rijeci, u možda i zadnjoj utakmici koju će odigrati za Hajduk. Primio je loptu ni čega i instinktivno je strpao u gol; njegov 48. u protekle dvije i pol sezone, najviše što je ijedan igrač zabio u tom razdoblju u HNL-u.

Statistika govori otprilike isto. Caktaš je — barem na papiru — desetka, a u prosjeku ima 0,42 ključna dodavanja po utakmici. Prošle sezone je imao i manje od toga, samo 0,36. Što se tiče driblinga, Caktaš drži prosjek od otprilike jednog uspjelog driblinga po utakmici, varira od 0,96 do 1,24. Istovremeno, ide debelo preko tri udarca po utakmici i drži ritam od 20-ak golova po sezoni. Zadnja utakmica na kojoj je Caktaš ostao bez udarca na suparnički gol bila je pobjeda protiv Gorice 3:0 u kolovozu 2019.

Hajduk nigdje neće naći jeftinije golove od onih koje mu isporučuje Caktaš i zato je suludo štedjeti na njemu

Svi ‘znamo’ da je Caktaš vezni igrač jer tako je krenuo otkad je bio dijete i svi ga gledamo kroz stereotip veznog igrača, ali on ne igra kao vezni igrač. Nemojte gledati gdje igra, gledajte isključivo što radi na travnjaku. Caktašev doprinos momčadi u izgradnji napada je ograničen; on nije playmaker koji kreira igru za suigrače kroz dodavanja niti stvara šanse s loptom u nogama. On je drugačiji profil igrača, njegova temeljna snaga su realizacija i sposobnost da se kreće bez lopte kako bi se našao na pravom mjestu u pravo vrijeme. Ukratko, Caktaševa daleko najveća snaga je instinkt za gol koji je pokazao protiv Rijeke.

Upravo zato nema nikakve logike da je Hajduk već barem godinu i pol dana u aktivnoj potrazi za prvim napadačem. Ta fiksacija “macanom” koji će doći, zauzeti mjesto između suparničkih stopera, razgrnuti ih svojim mišićima i iz vedra neba isporučiti još 20 golova na čistu klasu je nevjerojatno djetinjast koncept. Hajduk već ima prvog napadača i igrača koji zabija 20 golova ni iz čega, a njegovo je ime Mijo Caktaš.

Specifičan profil

Ako se nogometaš kreće kao napadač, razmišlja kao napadač, ponaša kao napadač, prima loptu kao napadač i zabija golove kao napadač, onda je logično za pretpostaviti da je taj nogometaš — napadač. Imati dvojicu takva igrača je nemoguće, jer Hajduk premalo puta dolazi do suparničkog kaznenog prostora da bi imao dvojicu igrača od 20 golova po sezoni. Nitko u Hrvatskoj ne dolazi dovoljno puta do kaznenog prostora da bi imao dvojicu igrača od 20 golova, a na cijelom svijetu postoje eventualno dvije ili tri takve momčadi.

Ne znači to da je Caktaš savršen igrač. Nije, kao što nije ni univerzalno rješenje gurnuti ga u napad te pričekati da sve sam sredi. Kada je on u sastavu, to znači da se taktički okviri trebaju prilagoditi elementima igre koje on radi na vrhunskoj razini. Ali i onome što uopće ne radi, a toga ima dovoljno.

Caktaš uz sebe obavezno treba još jednog napadača, nekog fizički dovoljno jakog da veže stopere i bori se s njima jer Caktaš nije dominantan u duelima da igra usamljenog napadača. Recimo, Jairo je dvije sezone bio konstantno na vrhu HNL-a po duelima, imao je brojke jako slične onima koje je ostvarivao Bruno Petković i Hajduk je u njemu imao referentnu točku napada, metu za duge lopte i igrača koji je mogao igrati leđima okrenut golu te na taj način otvarati Caktašu prostor, iako se papagajski ponavlja da je Jairo krilo jer valjda nije dovoljno visok.

Takav igrač je dobrim dijelom i Umut Nayir, ali Dimitrios Diamantakos nije jer on traži loptu u noge i želi biti okrenut licem prema golu, a to je ono gdje je Caktaš najbolji. Umjesto napadača, bilo bi logično koncentrirati se na pronalazak driblera, neko krilo koje može probijati s loptom u nogama i pumpati lopte u zonu koju Caktaš napada jer Hajduk ima nekoga tko će zabiti, nedostaje onaj tko će donijeti loptu do njega.

Isto tako, Caktaš neće sam povezati linije. Kada ne primi loptu pet ili 10 minuta pred suparničkim šesnaestercem, spustit će se do centra kako bi je pokušao prenijeti do završnice, ali on nije igrač koji organizira igru i od kojeg se može očekivati konstantnost u tom dijelu priče. Pokazao je to dovoljno puta, najpreciznije pod Željkom Kopićem kad se naprosto nije uklapao u zahtjeve koji su od njega tražili da održava ritam dodavanja kao dublje postavljeni veznjak ili da kreira za suigrače ulascima s krila. Da bi bio potpuno efikasan, lopta mora dolaziti do njega, a ne on do nje, što zahtjeva trenerov potpis u fazi izgradnje napada.

Sve u svemu, Caktaš je specifičan taktički profil igrača koji traži puno prilagodbi cijele momčadi. Nije vezni igrač, ali nije ni klasični napadač na kojeg možeš nabiti loptu kada ništa drugo ne ide. Jednu stvar radi suludo dobro, a sve ostalo je ispod toga. Samim time ograničava treneru opcije, jer često izgleda kao da bi bilo puno lakše odigrati nešto kada bi na toj poziciji imao klasičnu desetku koja može povezati redove kada igra u posjedu zapne.

Što sad?

Međutim, Caktaš je igrač od 20 golova u sezoni. U razrađenom sustavu igre koji nudi sistemska rješenja u posjedu i velik volumen napada koji dolaze do suparničkog kaznenog prostora, Caktaš može zabiti 20 i za samo jednu polusezonu. Uostalom, u 16 proljetnih utakmica sezone 2018./2019. je zabio 14 golova. I tu priča staje. Hajduk mahnito traži napadača koji može konstantno zabijati, a već ga ima u kadru.

Vrijedi li to pola milijuna eura godišnje plaće? To je pitanje za klub i plan razvoja.

Predsjednik Lukša Jakobušić je javno izjavio kako je Caktaš preskup i kako će do 15. veljače potpisati novi ugovor u kojem će smanjiti prihode ili će sjediti na tribinama, a prijetnju će morati ispuniti. Za nekoga kome je toliko stalo do imidža čvrste ruke, Jakobušić ne može dopustiti da se pokaže kako je blefirao.

Treba li ga Hajduk zadržati po svaki cijenu? Caktaš će u svibnju navršiti 29 godina i vrlo je izgledno da neće napraviti veliki transfer u inozemstvo. U tom kontekstu, možda ima smisla okrenuti novi list, graditi momčad na drugačiji način od onoga u kojem je Caktaš u fokusu i u kojem se ostatak kadra prilagođava njemu. Sve su to teme o kojima se eventualno može raspravljati, s ovakvim ili onakvim argumentima.

Ono o čemu je teško raspravljati jest to da Hajduk nigdje neće naći jeftinije golove od onih koje mu isporučuje Caktaš i zato je suludo štedjeti na njemu.

Napadača koji mogu dati 20 golova u sezoni u HNL-u nema baš puno, obično nisu slobodni i u pravilu koštaju ozbiljan novac. Kroz HNL je prošla ergela igrača koji su poslije ili prije toga igrali ozbiljne uloge u ligama Petice, a samo je u 15 od 29 odigranih sezona HNL-a je najbolji strijelac lige prebacio brojku od 20 golova. Još bolji pokazatelj da je HNL kompetitivna liga u kojoj se ne može napucavati statistika činjenica je da je samo triput najbolji strijelac lige dao više od 25 golova u sezoni.

Dakle, da dovedete igrača s takvim učinkom treba uložiti ozbiljan novac, a kombinacija plaće i odštete će na kraju biti puno veći iznos od ovih pola milijuna eura po sezoni koje prima Caktaš.

Ali to nije njegov problem. Uostalom, Caktaš nije ni čovjek od neke prevelike priče. Valjda je svjestan da je osuđen na uzaludne borbe u kojima ne može izaći kao pobjednik tako da sada samo juriša prema vjetrenjačama i radi ono što radi najbolje — zabija golove.