Otkako je Kup UEFA 2009. prošao redizajn kojim je postao Europa liga, Sevilla je četiri puta bila u finalu i sva četiri puta je osvojila natjecanje. Dodamo li još ona dva iz 2006. i 2007. kad se igralo po starom formatu, to je ukupno šest trofeja iz šest finala. Sinoć je Sevilla dodala i sedmu krunu u natjecanju koje je korak ispod Lige prvaka. Nakon raspucavanja jedanaesteraca pobijedila je Romu i osvojila još jedan trofej u natjecanju za koje je postala gotovo sinonim. Koliko je Sevilla dominantna možda najbolje ilustrira činjenica da je ovo četvrti naslov za Jesúsa Navasa i da je time skupio više naslova nego ijedna druga momčad.
Tu je zanimljiva usporedba s Ligom prvaka. Ondje se već 30-ak godina okuplja elita i sam vrh se ne mijenja puno. Neće, možda, Real Madrid svake godine osvojiti naslov, ali je već 27 sezona konstantno u Ligi prvaka. Slično trenutno vrijedi za Bayern, Manchester City ili Barcelonu, a ranije je vrijedilo za Manchester United, koji je do 2013. bio 18 puta zaredom u Ligi prvaka ili za Arsenal koji je do 2016. uspio skupiti 19 uzastopnih plasamana u to natjecanje.
U Europa ligi to nije baš tako. Klubovi iz tog drugog ešalona imaju bolje sezone u kojima se dobace do Lige prvaka i one lošije u kojima su daleko od plasmana, tako da je teško ostvariti kontinuitet nastupa, što je osnovni preduvjet za kontinuitet pobjeda. A to dominaciju koju je Sevilla ostvarila na razini koja je korak do Lige prvaka činiji još zanimljivijom. Na kraju krajeva, ove je sezone u finalu igrala šesta momčad Serie A protiv 11. momčad La Lige. Moguće je da se ti plasmani u zadnjem kolu još promijene, ali i Sevilla i Roma će ostati jako daleko od momčadi koje su osvojile naslove u domaćim ligama, radi se o razlikama od po 30-ak bodova.
Ne čudi da je međusobna utakmica dvaju takvih ekipa bila prilično dosadna i s jako malo pravih prilika ili dojmljivih akcija.
Europa liga daleko je od Lige prvaka. Jaz između onih stvarno vrhunskih momčadi i svih ostalih jako se produbio u zadnjih desetak godina
José Mourinho je, kao što to obično radi u Romi, izveo trojicu stopera i odlučio je momčad postaviti u formaciju 3-4-2-1. Dakle, imao je jednog napadača, dvije desetke iza njega i dvojicu zadnjih veznih, za razliku od zadnjih nekoliko utakmica u Serie A u kojima je stavljao dvojicu napadača i trojicu veznnjaka. José Luis Mendilibar je, s druge strane, poslao Sevillu na travnjak u klasičnoj formaciji 4-2-3-1 s klasičnim krilima.
U takvom rasporedu snaga isticala su se dvojica igrača.
Ključni Dybala
Mourinho je na konferenciji za medije prije utakmice izjavio da Paulo Dybala još uvijek nije spreman i dodao kako se nada da može odraditi 15 ili 20 minuta. No, njegove izjave treba uzimati s debelom rezervom; prošle je sezone tako rekao da Bryan Cristante zbog ozljede na treningu neće biti spreman za finale Konferencijske lige protiv Feyenoorda, a Cristiante je odigrao svih 90 minuta i bio je jedan od ključnih kotačića u sredini terena. Mourinho je majstor psiholoških igrica i često je skrivao karte prije utakmice kako bi stekao prednost nad suparnikom.
No, Dybala stvarno nije bio spreman. Odmah nakon zagrijavanja hladio je gležanj ledenim oblozima, a više puta je koristio pauze kako bi mu liječnička služba pokušala olakšati bolove. Kad je u 68. minuti napokon izašao s terena, par minuta kasnije je režiser u kadar uhvatio sve bandaže koje su mu skinute s gležnja, a noga je bila vidno natečena.
Zašto je onda Dybala igrao i trpio tolike bolove? Zato što je on ključni Romin čovjek. Uzmemo li napadački učinak momčadi i usporedimo ga su s onima drugih ekipa iz liga Petice — svih, ne samo onih koje igraju Ligu prvaka nego i onih koje se bore za opstanak, pa i onih koje su ispale — dolazimo do zaključka da Roma ni u jednoj napadačkoj kategoriji nije iznad prosjeka. Dapače, u kategorijama uspješnih driblinga i progresivnih dodavanja debelo je ispod prosjeka, a što se tiče dodira s loptom u završnoj trećini terena samo je devet od 98 klubova liga Petice lošije od Mourinhove momčadi.
Dybala u tom kontekstu služi kao netko čiji je zadatak kompenzirati manjkavosti sustava. On je tu da primi loptu i predribla suparnika, njegov je zadatak pomaknuti loptu prema suparničkom golu i osvojiti prostor. Dybala je odigrao otprilike 50 posto dostupnih minuta, ali i to mu je bilo dovoljno za 16 golova i osam asistencija. U finalu Europa lige upisao je svoj 17. gol sjajnim udarcem kojim je još jednom demonstrirao klasu.
I prije nego što je Dybala izašao Roma je bila relativno bezopasna jer mu je kopnjela snaga i bio je vidno ograničen po pitanju eksplozivnosti. Kad je Dybala izašao, Romi je ostalo samo da preskače igru dugim loptama i nada se da će napraviti nešto iz prekida.
Sjajni Rakitić
S druge strane, ključeve Sevilline igre držao je Ivan Rakitić. On je na poziciji centralnog veznog do lopte došao 107 puta, a posjed je izgubio u samo 16 slučajeva. Od tih 16, sedam je bilo nakon netočne duge lopte, ali ako znamo da je poslao 19 dugih lopti i da je 12 puta pogodio metu, onda je to prilično impresivna statistika.
To je bitno jer je Sevilla jedna od najlošijih momčadi po osvajanju prostora s loptom u nogama. Od 98 klubova liga Petice, samo Ajaccio i Bochum kroz dribling stvaraju manje prilika za udarac od Seville. Iako Mendilibar ima na raspolaganju igrače poput Erika Lamele, Alejandra Papua Gómeza i Lucasa Ocamposa koji su se u nekim fazama svoje karijere nametali kao dominantni dribleri, dolazak u završnicu se zasniva na prebacivanjima težišta preciznim dijagonalama. Pogotovo kada je s druge strane suparnik koji se brani toliko gusto kao što se branila Mourinhova Roma.
Rakitić je tu bio sjajan. Gotovo sve šanse koje je Sevilla napravila u začetku su imale njegovo okretanje strane i seljenje fokusa igre u zonu terena u kojoj je bilo nešto manje Rominih igrača. S 35 godina Rakitić je odradio ogroman posao u sredini terena — oduzeo je dvije lopte, jednu je presjekao, a tri udarca je blokirao, od čega je jedan bio na samoj gol crti — ali je svejedno stigao odraditi posao u napadu i zadržati preciznost u ključnom segmentu.
Uostalom, Rakitić i Dybala su igrači koji su se dokazali na najvišoj razini. Bez obzira na godine ili na zdravstveno stanje, njih su dvojica su ključni za svoje momčadi jer talentom odskaču od ostalih. Ističu se, rade razliku i imaju jedinstvene vještine koje ostali njihovi suigrači ne mogu kompenzirati. Oni su neka druga razina, i taktički i tehnički.
A to je možda i najbolja ilustracija koliko je Europa liga daleko od Lige prvaka i koliko se jaz između onih stvarno vrhunskih momčadi i svih ostalih produbio u zadnjih desetak godina. Ogromna je razlika u kvaliteti igre, taktičkoj kompleksnosti, financijama i kvaliteti kadra, pa makar se radilo o momčadima koje su samo malo ispod onih najboljih u ligama Petice. To “samo malo” je zapravo nenadoknadivo puno, a korak ispod Lige prvaka je zapravo neprelazno dug.
