Kad je Tim Grover u svojoj knjizi Relentless: From Good to Great to Unstoppable uspoređivao elemente svog rada s Michaelom Jordanom i drugim košarkašima, došao je do zaključka da nema prevelike razlike u fizičkim predispozicijama između dobrih i vrhunskih košarkaša. Postoji razlika u talentu između NBA velikana i onih koji su na nekoj iznadprosječnoj razini, ali glavna stavka koja ih odvaja je fokus koji dovodi do toga da se jedni zadovolje razinom koju su postigli, a drugi nastave raditi kao da im je svaki idući suparnik baš taj zakleti neprijatelj i zbog te motivacije iz svakog treninga izlaze jači.
To je osnova ljudske psihologije. Rat je rat, ali postoji vrlo opipljiva razlika između obrazaca ponašanja ljudi kada su u opsadnoj situaciji i kad ih od neprijatelja dijeli jasan zid za razliku od situacije kad su u nekom obliku građanskog rata bez jasne granice između četiri kolone i one pete. Reakcije su sasvim drugačije, zločini prema bližima su puno češći i okrutniji nego prema potpunim strancima, a strah je toliko neusporedivo veći da se stvara paranoja prema svima koji te okružuju.
Za usporedbu, u opsadnoj situaciji javljaju se evolucijski instinkti samoočuvanja koji te prisiljavaju na suradnju s prvim do sebe jer si svjestan da druge pomoći nemaš, što postupno vodi do toga da ćeš se početi žrtvovati za njega i do konačnog psihološkog produkta — postizanja visoke razina kohezije u grupi.
Možda i jedan od najboljih primjera kako se ti instinkti prenose u sport je pobjeda Dinama protiv Tottenhama. Zoran Mamić je između dvije utakmice pobjegao od služenja kazne, a reakcija prve momčadi — i ostatka kluba, od bitnih ljudi u upravljačkoj strukturi pa sve potpuno sporednih službi — svela se na opću mobilizaciju i dodatnu motivaciju.
Sve krize kroz koje je Dinamo dosad prolazio su imale zajednički nazivnik: vanjskog neprijatelja. Borba Mamića i Antolića za kontrolu nad klubom je nešto drugo
Tih su nekoliko dana čak i mlađe kategorije trenirale više nego inače. Kolektivno tumačenje situacije koje je univerzalno prihvaćeno unutar kluba – a Dinamova omladinska škola je toliko masivan sustav da u njemu ima određeni postotak ljudi koji osobno navijaju za druge klubove, a pogotovo onih nisu uvjereni mamićevci — svodilo se na to da je klub pod napadom, da se vodeće ljude progoni i da u tom trenutku svatko treba izvući svoj maksimum. Nije bilo naredbe s vrha da se trenira više, niti se dogodio proglas u kojem se tražila ozbiljnost; to je bila organska reakcija na zadanu situaciju.
A ako su Kadeti 2, koji igraju zagrebačku ligu protiv kvartovskih klubova i kod kojih je nizak rezultatski podražaj, postigli element mobilizacije i fokusa zbog čega su spontano počeli trenirati više i ozbiljnije nego prije, koliko je to tek utjecalo na motivaciju prve momčadi u utakmici protiv Tottenhama?
Čačić je miran. Zasad
Sve krize kroz koje je Dinamo dosad prolazio su imale zajednički nazivnik: vanjskog neprijatelja. Ako je i postojao neki pokušaj unutrašnjeg puča, radilo se o teškoj manjini u upravljačkoj strukturi pri čemu podrška unutar kluba nije bila veća od pet posto. Moglo je u radnoj zajednici biti neslaganja između pojedinaca, podmetanja, ciljanja na tuđu poziciju i spletkarenja iza leđa, ali svi udarci koje je Dinamo primao su dolazili izvana. Automatski, kolektivni odgovor na te udarce redovito se svodio na dodatnu mobilizaciju i podizanje kohezije, a samim time i podizanje fokusa koji daje dodatnu snagu.
Borba Zdravka Mamića i Krešimira Antolića za kontrolu nad klubom ne spada pod taj nazivnik. Ovaj put se ne radi o opsadi, nego o građanskom ratu.
Da bismo shvatili što to znači, ne trebate ulaziti u svlačionicu prve momčadi. Dovoljno je popričati s nekim od stotinjak dečkiju koji rade u omladinskoj školi i koji su, realno gledano, potpuno nebitni u dvorskim borbama Antolićeve i Mamićeve struje u skupštini.
Tamo između dvaju Tottenhama su u privatnim razgovorima pričali o tome kako su koncentrirani na dnevne zadatke, kako su svojim radom zaslužili biti tu i kako im se ne da uplitati u druge stvari. Gotovo svi su bili svjesni da Mamići nisu baš bez razloga tuženi i da je bijeg u Hercegovinu bio odavno pripremljen, ali baš svi s kojima sam pričao odlučili su se koncentrirati na svoj posao i puhati u isti rog. Danas upravo ti isti dečki sve manje pričaju o svom poslu i sve su izraženije paranoični u razgovorima jer su svjesni da se mora zauzeti neka strana, a ne mogu baš biti sigurni kojoj strani pripada onaj s kim razgovaraju ili se sukobljavaju.
Što otvoreni građanski rat znači za prvu momčad?
Vjerojatno ništa posebno, barem što se tiče HNL-a. Sve relevantne analitičke kuće i dalje drže Dinamo kao uvjerljivo prvog favorita za osvajanje naslova prvaka. Tu i tamo su neke među njima skinule par postotaka nakon što je Mislav Oršić otišao u Southampton, ali Dinamo je još uvijek daleko najveći kandidat za titulu. Fokusirani Dinamo je europski relevantan klub koji može skidati skalpove velikanima, ali čak i dekoncentrirani Dinamo je još uvijek najjača momčad lige.
Naprosto je toliko novca uloženo u momčad da nemamo o čemu raspravljati. Za ilustraciju, Bruno Petković je ozlijedio mišić i propustit će nekoliko uvodnih kola proljetnog dijela sezone. Na njegovo mjesto će uskočiti Josip Drmić. Čovjek sa 107 nastupa u Bundesligi i iskustvom Premier lige, nositelj Rijekine igre, drugi strijelac lige i napadač s ugovorom na razini milijun eura godišnje je u Dinamu sveden na rezervnu ulogu. To najbolje pokazuje koliko je Dinamo ima kvalitetnih opcija i, ne bude li dodatnih odlazaka nositelja, Ante Čačić je miran.
Margina za pogreške
Iako je utakmica protiv Gorice pokazala neke probleme u napadačkoj liniji, iz toga ne treba izvlačiti previše drastičnih zaključaka. Rani je stadij sezone, a Dinamo je i nakon ljetnih priprema krenuo sporije i jako se mučio protiv Shkupija. Na kraju krajeva, uvjeti za igru bili su daleko od idealnih. Uostalom, Dinamov rezervni vratar bi bio najbolje plaćeni igrač u barem sedam od preostalih devet momčadi lige. To garantira da Čačić na raspolaganju ima dovoljno individualne klase da lomi većinu utakmica u ligi. A ona dva ili tri derbija koja još mora odigrati, tu ključnu razliku radi činjenica da ima zalihu od sedam bodova prednosti ispred Hajduka i raspored u kojem sve tri iduće utakmice protiv Hajduka, Osijeka i Rijeke igra na Maksimiru.
U tom je kontekstu jasno zašto kladionice i analitičke kuće nisu spustile Dinamu šanse za osvajanje naslova, iako su svjesne problema koji građanski rat u klubu potencijalno nosi na fokus. Dinamo je najjača momčad, ima najveću marginu za pogreške i bodovnu prednost koju bi bez većih problema trebao obraniti.
Ono gdje bi potencijalno moglo biti više problema je borba za Europu. Tu su margine za pogrešku puno manje i potpuni fokus je neusporedivo važniji nego u prvenstvu. Na kraju krajeva, Hajduk je ispao od Gżire, a Osijek od Kizilžara baš onda kad su organizacijske strukture bile u nekom obliku međusobnog sukoba, zbog čega je čitav klub na kraju izgubio fokus. Dinamo do Europe još ima vremena naći fokus koji dijeli dobre od uspješnih, ali činjenica je da u klubu traje građanski rat i da je situacija drugačija nego u svim dosadašnjim krizama kroz koje je klub prolazio.
