Vjerojatno samo Ivica Osim zna koliko je svojevremeno bio blizu preuzimanja Real Madrida. Bilo pa prošlo, zaboravilo se. Kao ostavština jedne namjerno propuštene prilike ostala je njegova izjava koja u sebi nosi univerzalnu istinu: “Nisam znao šta ću tamo. Toliko je velikih imena, toliko je veliki klub da se moraš zapitati. Šta ću ja govoriti Butragueñu ili Hierru šta treba da rade?”
U Madridu su pokušali mnogi, uspjeli rijetki. I oni koji su donosili trofeje trajali su mnogo kraće od roka napisanog na ambalaži. Pitajte Fabija Capella kome je madridska publika mahala bijelim maramicama tražeći ostavku dok je bio na putu da osvoji ligu. I to ne jednom, nego dvaput. Diktatura igrača svojstvena kraljevskom klubu ne prihvaća autoritet. Pogotovo ne onaj utemeljen na znanju koji je ključan pri trenerskoj selekciji u modernom nogometu. Izgradnja kolektivnog identiteta igre praktično ne postoji. Znao je to Osim, zato je i odbio ponudu. Zna to i Zinédine Zidane koji je koncentriran na posve drugačije stvari, atipične za današnje trendove.
Luksuz kojim u kraljevskom klubu raspolažu pri izboru pojačanja je jedinstven. Tradicija ulaganja u najbolje i već profilirane igrače sama po sebi zatvara vrata njihovu značajnijem rastu i napretku, jer koliko još stvari možete naučiti Edena Hazarda?
Zidane ima alibi koji ne postoji za Franka Lamparda i Mikela Artetu.
Arteta je u početnoj fazi potvrđivanja svog autoriteta i to u mnogo težim uvjetima
Poslodavci u njima nisu vidjeli majstore u igri ega nego konstruktore prepoznatljivog stila igre. Nekoga tko će prepoznati kvalitete u igračima koji ne pripadaju elitnoj razini i naglasiti ih stavljajući ih u odgovarajući kontekst. Jednog je preporučio rad u niželigašu, drugog asistiranje najboljem u poslu. Zbog toga se pri evaluiranju njihova učinka treba odmaknuti od trenutnih rezultata koji govore o obimu posla koji je pred dvojicom mladih stručnjaka i sagledati širu sliku.
U Chelseajevom slučaju ona je prilično jasna. Lampard je insistiranjem na baby boomu iskoristio nagomilane probleme u Tottenhamu i Manchester Unitedu i uz Leicester, koji ove sezone ubire plodove dugoročnog planiranja i napornog rada, iskristalizirao svoju momčad kao favorita za plasman u Ligu prvaka iduće sezone. Važnije, Plavci se pola godine nakon njegova preuzimanja mogu pohvaliti prepoznatljivim stilom igre koji ispunjava ultimativni cilj vlasnika Romana Abramoviča. Chelsea konačno igra seksi nogomet zbog kojeg se navijači iznova vraćaju na Stamford Bridge.
Dva Lampardova problema
Ipak, nije sve savršeno. Mladi igrači koji čine okosnicu londonske momčadi skloni su oscilacijama u igri, što se u konačnici osjeti na rezultatima. Pretrpani raspored engleske Premier lige također ne pomaže i polako uzima svoj danak. Chelsea je izgubio četiri od posljednjih 10 ligaških utakmica. Upaljena su zvona za uzbunu i problemi kamuflirani dobrom formom u uvodnom dijelu prvenstva odjednom su isplivali na površinu.
Realizacija je jedan od njih i Chelseajev menadžer joj posvećuje sve više pozornosti u svojim javnim nastupima, ističući da na treninzima koristi svaku dostupnu minutu kako bi došao do rješenja. Nakon što je njegova momčad sinoć protiv Arsenala, prema SofaScoreovim podacima, promašila tri velike prilike i dopustila gostima da se s igračem manje vrate u utakmicu, Lampard je rezignirano priznao da Chelsea gubi previše bodova zahvaljujući lošoj realizaciji.
Zaista, samo je Manchester City (51) ove sezone promašio više velikih prilika od Chelseaja (46). Napredna statistika je neumoljiva. Na xG tablici Premier lige Chelsea se nalazi odmah iza Liverpoola po broju stvorenih prilika, dok je istovremeno najlošija momčad kada je u pitanju njihova realizacija. Iz tog razloga su sve glasnije priče o novom napadaču koji će skinuti dio tereta sa leđa umornog Tammyja Abrahama. Lampard je zadržao smirenost prošlog ljeta, kada su mu ruke bile vezane izrečenom zabranom transfera, a neće ni sada dopustiti da frustracije izazovu kompromitiranje dugoročnog plana. Ne odbacujući mogućnost kratkoročnih rješenja, Englez svojim izjavama pokazuje kako je svjestan da siječanj nije pravo vrijeme za kompleksne operacije na tržištu i da će jačanje ofenzivne linije morati pričekati ljeto.
Priroda drugog problema s kojim se Lampard suočava ove sezone je mnogo kompleksnija. Najskuplji golman na svijetu nije dovoljno dobar.
Kepa Arrizabalaga ove sezone ne može ništa obraniti. Statistički najlošiji golman Premier lige je najslabija karika Lampardove momčadi i bit će zanimljivo ispratiti na koji način će menadžer pristupiti rješavanju ovog problema. Cityjev rast u igri nakon što je Pep Guardiola Claudija Brava zamijenio Edersonom nudi potencijalni odgovor, ali Bravo nije koštao 80 milijun eura kao Kepa. U međuvremenu Lampard počinje vršiti pritisak na svog čuvara mreže.
“Znam da je trenutno naglasak na njemu. Takav je nogomet na ovoj razini. Ponekad suviše dugo drži loptu u svojim nogama, što rezultira pogrešnim dodavanjem i promjenom momentuma. To je nešto na što moramo obratiti pozornost i na što on mora obratiti pozornost.”
Zanimljivo je da Lampard nije spomenuo dva primljena gola iz dva udarca, nego situaciju s otvaranja susreta u kojoj se Kepa nije nalazio pod bilo kakvim pritiskom, a koja je skoro poništila odličan ulazak u meč domaće momčadi, što smanjuje prostor za Kepinu odbranu argumentiranjem da Lampard radi jako malo da sistemski zaštiti svog golmana i olakša mu posao.
Artetina misija
Za razliku od Lamparda koji je pokazao dovoljno da mu se može povjeriti budžet i selekcija igrača kako bi podigao razinu izvedbe svoje momčadi na višu razinu, Arteta je u početnoj fazi potvrđivanja svog autoriteta i to u mnogo težim uvjetima.
Potvrdu njegove kvalitete ne treba tražiti u broju postignutih i primljenih golova, a pogotovo ne u broj osvojenih bodova koji se moraju gurnuti u drugi plan. Oni su važni za konačnu ljestvicu, a ne za proces na koji u Arsenalu trenutno moraju biti koncentrirani. Trenutni rezultat za Artetu je nebitan, jer nema tog trenera koji svojim potpisom može utjecati na minijature Shkodrana Mustafija i Davida Luiza u zadnjoj liniji. Artetin prioritet mora biti kolektivni plan igre, kontekst u kojem će se istaknuti oni koji vrijede.
Plan definitivno postoji.
U asimetričnoj formaciji 4-2-3-1 pronašao je optimalne uloge za većinu svojih prvotimaca. Pogotovo se to odnosi na Mesuta Özila i Nicolasa Pépéa, dvojicu igrača na koje Arsenal izdvaja najviše novca, a koji su ranije ove sezone bili u drugom planu. Arteta bez problema pronalazi komplementarne uloge za priučene bekove poput Ainsleya Maitland-Nilesa i Bukaya Sake kako bi adekvatno popunio prostor u pozicijskom napadu. Za razliku od svog prethodnika koji je previše vremena provodio prilagođavajući svoje postave suparniku, Arteta je vrlo brzo pronašao najboljih 11 i smjer u kojem želi ići. Do kraja sezone će imati jasniji uvid u situaciju i moći će bolje procijeniti tko ne zadovoljava standarde. Bez generacije mladih igrača spremnih za iskorak poput one u Chelseaju morat će se osloniti na tržište.
S druge strane, Arsenalova će uprava imati dovoljno vremena da procijeni isplati li se podržati Artetu ili ne. Trenutno ima razloga za optimizam.
