Nakon što je Hajduk izgubio od Slaven Belupa, Jens Gustafsson je pred televizijskim kamerama izjavio kako ne osjeća pritisak. Naravno da ga je osjećao. U klubu postoje ljudi koji su plaćeni da sjednu s trenerom i porazgovaraju o tome što se piše po medijima te kako reagira navijačka baza. Isto tako, razgovarao je i sa svojim šefovima koji su upravo bili predstavili strategiju u kojoj se obećalo titule, grupne faze europskih natjecanja i ostatak trofeja. U to se remi s Osijekom u gostima još može ugurati, ali utakmice bez pobjede protiv Šibenika, Gorice i Slaven Belupa nisu nešto što se može prežvakati usporedno s predstavljanjem tako ambicioznog plana.
Ako ništa drugo, najbolji dokaz da je Gustafsson osjećao pritisak je Marko Livaja. U aktualnom mjesecu, počevši s utakmicom protiv Osijeka u Gradskom vrtu 3. listopada, Livaja je odigrao pet utakmica s obzirom na to da je bio dio reprezentacije u ogledima sa Slovačkom i Ciprom. Preskočio je samo Šibenik zbog akumuliranih žutih kartona. Usprkos tome, Gustafsson ga je stavio i u šestoj utakmici. Livaja je odradio svih 90 minuta protiv Belišća u Kupu jer trener nije želio ništa prepustiti slučaju usprkos tome što mu je glavni igrač vjerojatno ‘u crvenom’ što se tiče iscrpljenosti.
Gustafsson je znao da kiks nije opcija i bio je svjestan da otkaz visi u zraku. Nakon što je izgubio protiv Slavena, priča je završena: Šveđanin je dobio otkaz i Hajduk ponovo traži trenera.
Gustafsson je u Švedskoj vodio IFK Norrköping i Halmstads BK te je na oba posla ostao po tri i pol godine. U Hajduku se zadržao puno manje, odradio je 157 dana, i u tih pet mjeseci je ispao od Tobola u Europi, prošao Biograd i Belišće u Kupu, a u prvenstvu je u 13 odigranih utakmica ostvario 21 bod. U zadnje četiri utakmice nije upisao pobjedu u prvenstvu i to je bilo to.
Hajduk je jasnije izgledao u prve tri utakmice njegova mandata nego u zadnje tri. Gustafsson je promijenio svoje početne ideje u pokušaju prilagodbe i tu se izgubio
Nameće se pitanje — je li to trebalo biti to?
Kada u četiri utakmice zaredom ne upišeš pobjedu, onda je to u Hajduku uvijek to. Otkaz je u takvoj situaciji gotovo neizbježan i samo Lukša Jakobušić je u zadnjih godinu dana potpisao četiri otkaza trenerima. Ali donosi li takva praksa ikakvu korist? Koliko se trenera spržilo u zadnje četiri godine, a što se zapravo postiglo svim tim smjenama? Bi li bilo pametnije ostaviti čovjeka do zimske pauze i pričekati kako bi vidjeli što će se dogoditi umjesto da se ponavlja dokazano neuspješni recept?
Treneru na dušu
Na trenutak treba sa strane ostaviti osobni stav o Gustafssonu. Možete misliti da je klaun, šarlatan, neznalice, izgubljen čovjek, solidan trener ili taktički genij, ali to je sada sporedno. Istina je da čovjek nije ni najgori trener koji je sjedio na Poljudu, ali nije ni najbolji. U takvom slučaju, kad trener nije ni na jednom kraju ekstrema, to koliko ga netko cijeni obično korelira s tim koji stil nogometa preferira i koliko je trener blizu toga. Kako su ukusi debelo individualna stvar, potrebno je analizirati Gustafssonov utjecaj na igru.
Kao što je zaključio Josip Korda u detaljnoj statističkoj analizi različitih parametara koji evaluiraju Gustafssonov učinak na klupi, Hajduk ne igra ni blizu katastrofalnog kako se to prezentira, ali ni palac nije visoko u zraku. Postoji niz stvari u kojima je Hajduk loš, ali postoji i još duži niz stvari u kojima je vrlo solidan. Najznačajnija od tih stvari u kojima je Hajduk solidan jest efikasnost prijenosa lopte u opasne zone terena. Uostalom, dovoljno je uzeti dvije od zadnje tri utakmice iz negativnog niza. Hajduk je protiv Šibenika i Gorice imao po tri velike prilike koje je promašio te je u navedenim utakmicama više puta gađao vratnice suparničkog gola.
Ako opasnu zonu definiramo dovoljno usko da svima bude jasno i svedemo je na suparnički kazneni prostor koji je uvijek na istom mjestu, onda je Hajduk u dvije utakmice protiv Šibenika i Gorice neposredno pred suparničkog vratara uspješno došao ukupno 76 puta, a iz tih situacija je kreirao 33 udarca na gol. Dakle, pričamo o situacijama kada je Hajduk u te dvije utakmice imao kontrolu lopte u suparničkom kaznenom prostoru. Ne kada je napucavao lopte, neuspješno centrirao i pokušavao ‘bunariti’. Uspješno je u suparnički kazneni prostor ušao 76 puta, a iz kaznenog prostora — dakle, neposredne blizine gola — je pucao 33 puta. Zabio je nula golova.
Ako općenito govorimo o takvim situacijama, ne konkretno o Hajduku, to što je momčad došla ispred suparničkog gola ne mora nužno biti trenerova zasluga. Momčadi često u opasne zone dolaze kroz igračku kvalitetu i na račun inspiracije, a ne sistema. Ali jedna stvar je ipak univerzalna — trener, bio on zaslužan za dolazak pred suparničkog vratara ili ne, ne može ući s klupe i ugurati loptu preko gol crte.
Hajduk je u dvije od tri sporne utakmice stvorio sasvim dovoljno, a to što nije zabio zbilja nije Gustafssonova krivica. Međutim, to što u trećoj utakmici nije stvorio nešto slično itekako ide treneru na dušu.
Ideja koja blijedi
Lošija utakmica se uvijek može dogoditi. Hajduk je u svim važnim obrambenim i napadačkim parametrima statistički druga momčad lige i nema kategorije u kojoj je katastrofalan. U usporedbi s mandatom Paola Tramezzanija, Hajduk u Gustafssonovom mandatu puca 40 posto više i suparnicima dopušta pet posto manje udaraca. Na tako malom uzorku uvijek ovisite o faktoru sreće kada će se neka lopta odbiti unutra ili van i hoće će jedan sudac labavi kontakt suditi kao jedanaesterac, dok drugi neće. Ali kada podvučete crtu, Hajduk ni u jednoj bitnoj kategoriji nije značajnije pao u odnosu na Tramezzanijev mandat.
Da su protiv Šibenika i Gorice stvari bile drugačije u realizaciji — dakle, u segmentu na koji trener ne može izravno utjecati — možda bi se poraz protiv Slavena lakše prožvakao i Gustafsson vjerojatno ne bi dobio otkaz. Međutim, Hajduk je jači nego u prošloj polusezoni i ne bi bilo ni normalno da nakon toliko uloženog novca učinak u različitim kategorijama padne. Suština je u tome vidi li se trenerska ruka na travnjaku tako da bude jasna i laicima; toliko da se ne mora dokazivati statistikom nego da je zdravorazumska i očigledna.
Odgovor je porazan za Gustafssona: ne vidi se uopće.
Hajduk je jasnije izgledao u prve tri utakmice njegova mandata nego u zadnje tri. Ni te prve tri nisu bila neki rezultatski festival; Hajduk je prvo remizirao protiv Lokomotive, pa je izgubio protiv Osijeka kod kuće, a onda je pobijedio Šibenik. Međutim, bilo je savršeno jasno koja je ideja na koju se Gustafsson oslanja.
Ta ideja se ne mora svakome sviđati. Izvedba nije bila ni blizu savršene jer Hajduk je na početku najviše problema imao s pozicijama igrača u trenutku gubljenja lopte budući da je ideja u fazi napada implicirala da barem jedan od bekova ide visoko na suparničku polovicu te da se Filip Krovinović kao centralni vezni angažira u izgradnji napada, što je momčad činilo ranjivom na kontranapade. Međutim, postojala je i imala je svoje okvire.
Tu se treba vratiti na početak teksta. U svakom klubu koji ima ambiciju biti ozbiljan postoje ljudi u PR službi koji su plaćeni da sjednu s trenerom i porazgovaraju o tome što se piše po medijima. Ako ništa, razgovara s predsjednikom i upravljačkim kadrom. Iz ove perspektive možemo samo nagađati koliko do izražaja dolazi to što je Gustafsson od samog početka imao metu na leđima i što je već nakon treće utakmice na klupi proglašen šarlatanom te koliko je to generiralo pritiska unutar samog kluba, ali strpljenje i povjerenje su mu trebali tada. Sad je prekasno jer Gustafsson je promijenio svoje početne ideje u pokušaju prilagodbe i tu se potpuno izgubio.
Lako je reći tko nije… Ali tko jest?
Kada pogledate utakmicu prvog kola protiv Lokomotive ili drugog kola protiv Osijeka vrlo je jasno koje stvari nisu funkcionirale. Ali isto tako je jasno i koje jesu, što je bilo uređeno i kako izgleda početak nekog sustava na kojem još treba raditi, ali se od starta vide jasni okviri.
Slaven Belupo je bio utakmica u kojoj se vidjela samo stihija.
Nije to jedina takva utakmica. Nekoliko puta se dogodilo da Gustafsson krene u utakmicu s jednom idejom, pa onda u poluvremenu resetira postavke na početnih 4-2-3-1 koji se svedu na stihiju jer se tjedan dana potrošio na nešto drugo i automatizmi više nisu razrađeni do te mjere da se može osloniti na njih. Jedino na što se tada možete osloniti je individualna klasa.
Zbog toga je vrlo upitno koliko bi Gustafssonu pomoglo da je dobio dodatno vrijeme. Vrijeme je korisno onome tko ima ideju i mora skužiti kako popraviti konkretni dio koji je problematičan. Gustafsson nije bio u toj fazi razvoja. Bliže joj je bio nakon treće utakmice nego nakon 13. i nakon te treće utakmice je imao vrijeme koje je potrošio na klizanje u stihiju. Zato je vrlo upitno bi li išta promijenilo da je Jakobušić imao strpljenja do zimske stanke.
Što je idući korak za Hajduk?
Ne može se reći da sportski direktor Mindaugas Nikoličius i predsjednik Lukša Jakobušić rade dobar posao ako nemaju trenera s kojim mogu računati na duge staze. Trener je prevažna figura da bi “Niko i Lukša napravili sve dobro osim trenera”, kako se da pročitati u nekim komentarima i da bi Lukša bio dobar predsjednik s već četvrtom glavom koja se kotrlja u zadnjih godinu dana. Previše svega u nogometnom klubu ovisi o tom jednom čovjeku; njegov utjecaj na rezultat je ogroman, ali on dolazi iz moći da oblikuje igrače i iskoristivost njihovih individualnih kvaliteta. Džaba svi dobri igrači koji su dovedeni ako nema trenera koji ih čini cjelinom.
Niko i Lukša su odlučili da Gustafsson nije taj. Možda stvarno i nije, ali puno je lakše reći tko nije nego tko jest. Evo, Jakobušić je u zadnjih godinu dana zaključio da četvorica nisu. A to tko jest je glavni faktor u pitanju može li Hajduk zbilja biti konkurentan za naslov u HNL-u.
