Engleski doktor David Nutt, jedan od vodećih svjetskih stručnjaka na polju znanstvenog proučavanja ovisnosti, došao je do zaključka kako najopasniji dio ovisnosti o kockanju nije točka u kojoj čovjek ostaje bez novca, nego efekt u kojem čovjek postaje toliko fiksiran na kratkoročno da gubi svaku percepciju ikakve šire slike. Sva nada koju ima usmjerena je samo na neposredni dobitak tog jednog dijeljenja karata, vrćenja ruleta ili utakmice. Svaka druga perspektiva budućnosti postaje potpuno zamućena i nejasna, nema strukturiranog plana što će se dogoditi ako se stvari ne poklope onako kako što priželjkuje.
Lukša Jakobušić je napravio otprilike sličnu stvar. Kada je sjeo u fotelju predsjednika, njegova ideja je bila spasiti sezonu kroz osvajanje Hrvatskog kupa. U teoriji, to je bila sasvim legitimna odluka. Kroz osvajanje Kupa Hajduk bi dobio izlaz u Europu, ali bi dobio i nešto opipljivo. Imao bi trofej na koji se može osloniti, imao bi argument da je zaista pokrenuo klub i da je stvari pomaknuo s mrtve točke.
U ispunjavanju ideje povukao je konkretne poteze. Još prije nego je doveo sportskog direktora, Jakobušić je u klub vratio Lovru Kalinića, golmana koji drži mjesto u reprezentaciji. Zatim je doveo Marka Livaju koji je prije sezonu i pol bio najbolji igrač grčke lige i povremeni reprezentativac, a onda je stigao novi trener Paolo Tramezzani i nedugo za njim Marco Fossati. Dovedena su trojica igrača koja su tu na posudbi do ljeta i na kojima se ne gradi dugoročna priča. Oni su dobri, pokazali su kvalitetu za HNL i mogu stvarati razliku, ali s njima nema vizije. Oni su dovedeni na žeton, tu su isključivo s ciljem da Hajduk osvoji Kup i da Jakobušić donese trofej i Europu na Poljud.
Jedino pitanje je — što ako plan ne uspije?
Možda je Tramezzani vrhunski trener, možda je šarlatan; to se u ovoj fazi još uvijek svodi na nagađanje
Gorica je u Kupu pobijedila Hajduk s 3:0 i izbacila ga iz natjecanja. Trofeja nema, a sada je lako moguće da ni četvrto mjesto u prvenstvu više neće biti dovoljno za europske kvalifikacije. Rijeka u polufinalu igra protiv Istre i favorit je za ulazak u finale, a ako Rijeka osvoji Kup, za što ima solidne šanse, onda četvrto mjesto u prvenstvu više ne vodi u Europu.
Uostalom, nije baš da je Hajduk bio favorit za osvajanje Kupa. Čak i prije nego što je izvukao Goricu u četvrtfinalu znalo se da Hajduk do tog naslova mora proći barem dva suparnika iz ‘velike četvorke’ hrvatskog nogometa. Daleko je to od nemogućeg, ali uložio se novac i vrijeme na nešto što je ipak kocka.
Tramezzanijev plan
Zato treba krenuti od kraja, odnosno od trenera.
Ocjenjivati koliko je dobar posao odradio Tramezzani u jednu ruku i nije pošteno. Niti u Velikoj Gorici, ali niti generalno u dosadašnjem mandatu. Čovjek je u Split doveden 18. siječnja, potpisao je ugovor, a prva utakmica je igrana već 22. siječnja. Dakle, Tramezzani ne samo da nije odradio zimske pripreme s momčadi, nego je prije prve utakmice imao točno tri dana za upoznavanje momčadi, a onda je nakon toga u halo-efektu trebao odraditi pet utakmica u 18 dana.
U takvim uvjetima nijedan trener ne može biti dobar ili loš. Može biti snalažljiv ili manje snalažljiv, može nešto improvizirati, ali ne može raditi ozbiljan posao. U tih 18 dana — ili da zaokružimo na 23 dana, od trenutka kada je potpisao do trenutka kada je momčad završila u karanteni zbog zaraze koronavirusom nakon utakmice s Rijekom — Tramezzani je više vremena proveo u autobusima nego na terenu i prijelaz na 3-5-2 je više koncepcijski odgovor na probleme i pokušaj da se uklope različiti profili igrača nego strukturirani taktički pravac koji razvija.
Ne čudi onda da se Gorica u Kupu pokazala kao momčad s jasnijom idejom i neusporedivo većim stupnjem uigranosti. Siniša Oreščanin je momčad preuzeo u otprilike isto vrijeme kad i Tramezzani svoju, ali je zatekao momčad koja je već imala neki okvir. Odradio je pripreme i zatečeno stanje je krenuo nadograđivati svojim idejama, dovodeći momčad blizu onoga što bi trebao biti optimum njegove ideje.
Možda se to najbolje vidjelo u prvom poluvremenu prvenstvene utakmice prošle subote, kad je Gorica pomela Hajduk s terena. Imala je tada 66 posto posjeda lopte i osam udaraca prema vratima naspram Hajdukova dva. Imala je 249 točnih dodavanja naspram Hajdukovih 108. Imala je 13 oduzetih lopti naspram četiri, koliko su uzeli Hajdukovci. Sve to jasno pokazuje koliko su domaći igrači bili aktivniji u obrani i koliko su dobro pritiskali suparnika. Sve ove brojke upućuju samo na jednu stvar — Gorica je u prvom poluvremenu prvenstvene utakmice bila dominantna momčad koja je u svakom trenutku je znala gdje ide s loptom i koji joj je idući potez.
U drugom poluvremenu se Hajduk stabilizirao, preuzeo je konce igre i na tome je Tramezzani pokušao graditi plan za Kup. Vratio mu se Fossati, koji je od prvog trenutka bio osnova veznog reda. Primarno je bilo ne dopustiti Gorici da organizira kvalitetne napade iz vlastite trećine. Tramezzani je procijenio da kada Gorica najbolje izgleda kada ima stabilnost u tom dijelu igre, tako da je u napad uz Jaira i Livaju gurnuo Ivana Dolčeka kako bi dobio agresivniji pristup i igrača koji bolje razumije defenzivna postavljanja. Dolček je to i napravio.
Ovdje je dobro postavljen i položajem tijela oduzima liniju dodavanja prema Krešimiru Krizmaniću, tjerajući Aleksandra Jovičića da on bude taj koji će unijeti loptu prema sredini terena. Dolček sve radi dobro, usmjerava Jovičića onamo gdje želi, stavlja ga pod pritisak i oduzima mu loptu. Hajduk je u tom trenutku oduzeo loptu stoperu i između lopte i suparničkog vratara je ostao samo jedan igrač. Međutim, Hajduk nije imao rješenje u tranziciji, sve se svelo na petljanje i eventualna prilika je propala.
Ad hoc rješenja
Kada tu reakciju usporedite s bilo kojom od reakcija koje je Gorica imala kod svojih golova, onda je jasna razlika između ovih dviju momčadi. U trenutku kada Gorica osvoji loptu, svakom od igrača je manje ili više jasno što treba napraviti s njom. Ne mora to biti nešto specijalno komplicirano, nekad se samo radilo o tome da je dovuku do Kristijana Lovrića pa da on zabije ono što malo tko u ligi može zabiti, ali hijerarhija prioriteta u donošenju odluka je jasna i onda pomaže prosječnom igraču da svoje odluke donosi brže i efikasnije. U Hajduku se to obično svede na improvizaciju u kojoj prvo treba razmisliti o rješenjima, onda ih izabrati, a onda obično već bude prekasno jer suparnik koji se oslanja na automatizam uđe u oduzimanje lopte.
“Dobro znamo važnost utakmice, svjesni smo što utakmica znači za momčad i za budućnost cijelog kluba”, izjavio je Tramezzani prije utakmice. “Na zadnjem treningu vježbali smo specifične detalje u pripremi za utakmicu.”
Vjerojatno je Dolček bio jedan od specifičnih detalja. I to je donekle bilo dobro, ali ako je utakmica toliko važna i ako joj se pridaje toliko značenje za budućnost kluba, onda su neke reakcije morale biti bolje. Ako je stavljena tolika težina na tu jednu utakmicu i ako se svi u klubu klade na to, onda reakcija momčadi u trenutku kad Dolček ukrade loptu suparničkom stoperu ne može biti toliko traljava niti Darko Todorović može zaboraviti da igra protiv Lovrića i okrenuti se prema aut liniji i zatvarati mu lijevu nogu kada svi znaju da će Lovrić krenuti prema sredini i tražiti udarac desnom.
I onda se opet vraćamo na plan.
Kako se improvizira na travnjaku tražeći rješenje u danom trenutku, tako se improvizira i izvan njega. Ako je svima bilo jasno da Boro Primorac nije dugoročno rješenje nego privremena popuna — a to je i on sam više puta ponovio, odbacujući ambiciju da postane stalni trener — zašto se vlastitom treneru puca u koljeno i zašto ga se dovodi pred gotov čin? Zar nije bilo logičnije da ga se dovelo prije zimskih priprema? Zar nije bilo logičnije da mu se omogućilo da radi u kontinuitetu i koliko-toliko normalnim uvjetima nekog logičnog natjecateljskog ciklusa, a ne da mu se posao svede na ad hoc rješenja kojima krpa rupe?
Dižu se glave
Reprezentativna pauza koja dolazi idući tjedan Tramezzaniju će biti druga prilika da odradi ciklus od sedam dana treninga. Imao je rupu između dva gostovanja na Rujevici, ali tu je zbog epidemioloških mjera imao tek pet dana treninga. Jedini ‘normalni’ tjedan koji je Tramezzani imao za rad bio je onaj između Varaždina i Gorice. Tko u takvim uvjetima može reći koliko je Tramezzani dobar trener? Pa on svoju momčad nije ni trenirao, njegov posao u Hajduku se sveo na vođenje utakmica. Prvo su ga predsjednik i sportski direktor doveli prekasno i na taj način mu oduzeli zimske pripreme, a onda mu je raspored bio takav da mu je oduzeo treninge na kojima može nešto uigrati.
Možda je Tramezzani vrhunski trener, možda je šarlatan; to se u ovoj fazi još uvijek svodi na nagađanje jer čovjek nije odradio dovoljno treninga da bismo evaluirali njegov rad. Ako je svima bilo jasno da će se nogomet igrati i iduće sezone, zašto se bacaju sve karte na osvajanje Kupa? I što sad kad se iz Kupa ispalo? Pet igrača iz Tramezzanijevih prvih 11 u Gorici ima ugovor s Hajdukom samo do kraja sezone. Hoće li aktualni trener graditi momčad na njima?
Najopasniji dio ovisnosti o kockanju nije točka u kojoj čovjek ostaje bez novca nego efekt u kojem postaje toliko fiksiran na kratkoročno da gubi svaku percepciju ikakve šire slike. To je ono gdje je Hajduk sada zapeo nakon što se Jakobušićev plan nije ispunio i sada se nalazi u istoj situaciji u kojoj se našla i momčad kada je Dolček oduzeo loptu Jovičiću. Dižu se glave i traže se rješenja. Možda se i nađe nešto dobro, ali oni koji ne improviziraju nalaze ta rješenja brže i efikasnije.
Gorica je najbolji dokaz za takvo nešto. I na terenu i izvan njega.
