Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Hajduk: kako dalje?

Oštri rezovi i trule jabuke

Zadnja izmjena: 21. kolovoza 2018. Miranda Cikotic/PIXSELL

To što je Željko Kopić dao mandat na raspolaganje ne znači puno jer problem nije ni bio u treneru.

Da, bio je utoliko što trener ne bi smio dopustiti da mu momčad na terenu izgleda ovako; Hajduk je cijeli početak sezone odigrao na nevjerojatno niskoj razini organizacije igre. Sramotno niska frekvencija protoka lopte, napad bez ijednog križanja i obrana bez pritiska na loptu. Osim domaće utakmice protiv FCSB-a, sve je bilo na razini seljačke zadruge. Ovoj momčadi sigurno nedostaje čiste kvalitete da bude favorit za osvajanje prvenstva, ali i tom utakmicom protiv FCSB-a ova momčad  je pokazala da može i kako i dalje ima dovoljno taktičke i igračke kvalitete da je barem ne pregazi Gorica doma.

I upravo zato ovaj “najgori Hajduk ikad” i sve oko njega toliko neodoljivo podsjeća na raspad koji se dogodio prije nekih 10 mjeseci dogodio protiv Rudeša, odnosno na prethodni “najgori Hajduk ikad”.

Joan Carrillo je polako slagao sustav i onda je, posebno u proljetnom dijelu sezone, nanizao nekoliko dobrih rezultata i dojmljivih partija. Dobio je Dinamo 0:2 na Maksimiru u Respect derbiju, dobio je Osijek 5:1 na Poljudu i Hajduk je cijelo vrijeme izgledao prilično dobro na terenu. Dobre partije su se nastavile i na početku nove sezone, a Hajduk je protiv Brøndbyja i Evertona izgledao najozbiljnjije u zadnjih dosta godina. Postojao je neki generalni plan, određena mirnoća i samopouzdanje — vjera kako momčad može igrati dobar nogomet. Čak i kad ta momčad nije dobro odrađivala posao i kad nije bilo sreće — primjerice, protiv Levskog, koji je zabio gol iz prvog pravog udarca — nije bilo panike. Igrači su vjerovali sami sebi, tražili su dogovorena rješenja i izgledali su kao ozbiljna nogometna ekipa koja može igrati i protiv ozbiljnih suparnika.

I, samo percepcije radi, sve to je bilo prije točno godinu dana. Pod istim modelom upravljanja, pod istim nadzornim odborom i pod istom vlasničkom strukturom. Prije godinu dana stvari su izgledale idilično. U iduća dva mjeseca, u samo jednom prvenstvenom krugu koji je počeo gostujućom pobjedom 4:0 protiv Rudeša, Hajduk se raspao. Igre su postajale sve lošije i sve je puklo protiv Rudeša. Postalo je jasno da je Carrillo potpuno izgubio svlačionicu i da mora otići.

Iz Zmijavaca u Europu

Uostalom, kad je Kopić sjeo na klupu, taj se  odlazak se činio kao najbolja stvar koja se dogodila Hajduku jer Kopić je s istim igračima naprosto gazio. U prve četiri utakmice pobijedio je Rijeku i Osijek u gostima, što je bilo logički nespojivo s onim što se događalo samo nekoliko dana ranije na Poljudu protiv Rudeša. To su bili isti oni igrači koji nisu mogli spojiti dva dodavanja i jedno križanje. U idućih pet utakmica nakon pobjede nad Rijekom na Rujevici, Hajduk je još podigao formu i upisao četiri čiste pobjede u kojima je zabio 13 golova bez ijednog primljenog, a kruna je bila još jedna pobjeda na Maksimiru protiv Dinama. Dakle, od početka je sve bila stvar voljnog momenta.

Od te serije koja je kulminirala pobjedom nad Dinamom do danas je prošlo tek šest mjeseci, točno 182 dana. I s ove distance — sad kad se ponovio ‘Rudeš’ u vidu Gorice i kad je došlo do novog raspada svlačionice, jer ovako loše partije se ne mogu objasniti nogometnim razlozima — jasno je kako je kontrolu nad svlačionicom trebalo povratiti time da se raskinu ugovori barem petorici igrača i da ih se potjera iz kluba, a ne da ode Carrillo.

Jer valjda je sada svima jasno da nije bio problem u njemu niti je problem u Kopiću. Ponavljaju se slični rezultati, ali i nevjerojatno slična krivulja igre i forme. Ako igrači bojkotiraju dvojicu različitih trenera dvaput u osam mjeseci, onda je valjda najveći problem ipak u njima.

NO je izgubio sav kredibilitet, ali ostavke nemaju smisla jer novi izbori ionako dolaze uskoro. To nije odgovornost, nego folklor

Daleko od toga da treba amnestirati trenera. Nije nametnuo svoj autoritet, nije se postavio kao šef i nije otpisao igrače koje je trebao otpisati. Najbolji je primjer Márkó Futács koji trenira, ali nije spreman i koji seli od turnira u Zmijavcima do zapisnika europske utakmice. Kopić i Carrillo sami su dopustili da im se dogodi to što im se dogodilo, ali netko u Hajduku bi se trebao pobrinuti da se to ne dogodi opet.

Split ima taj oblik malograđanštine koji je krivo interpretiran kao lokalpatriotizam, ponos i dišpet. I dalje će velika većina ljudi — a to najbolje vidite po kretenskim komentarima po društvenim mrežama koji, istini za volju, odražavaju ono što se priča po kafićima — za stanje u Hajduku okriviti strance i one koji nisu dovoljno Splićani i Dalmatinci, neovisno o tome bili igrači, treneri ili dužnosnici. S tim se morao nositi još Vladimir Beara koji je bio previše Vlaj da bi ga prihvatili, pa zašto bi onda Carrillo, Kopić ili treneri Akademije bili iznimka? Uostalom, najlakše bi bilo svaliti krivnju i bijes na Futácsa, Hysena Memollu ili Saida Ahmeda Saida, koji su prolaznici u gradu.

Samo što takav narativ ovaj put kvare činjenice.

Ima li strategije razvoja?

Kapetan momčadi Zoran Nižić ima najdužu virozu otkad je medicina priznata kao legitimna znanost. U ključnom dijelu sezone kapetan bojkotira momčad jer mu je bivši sportski direktor navodno obećao da će ga pustiti ako dobije pravu ponudu. Na stranu ljubav prema klubu i lojalnost kao metafizičke odrednice života, postoji važeći ugovor kojeg Nižić očito krši; postoji zdrava logika koju Nižić krši time što sam sebi ruši cijenu neprofesionalnim ponašanjem. Drugo naše dite je Mijo Caktaš, igrač s najunosnijim ugovorom u svlačionici, koji ne slavi gol koji je dao Rijeci i koji ni prije bojkota trenera nije izgledao sjajno, a sada izgleda očajno.

I to bi trebala biti dobra opomena za trenera, tko god on bio. U suradnji sa sportskim direktorom (tko god on bio), mora očistiti svlačionicu jer će u suprotnome završiti kao što su završili Kopić i Carrillo.

To će, doduše, koštati. Otpremnine će biti skupe, ali su nužne, barem kao opomena da se sve greške plaćaju. Hajduku sada trebaju oštri kadrovski rezovi i uklanjanje trulih jabuka iz svlačionice, ali na način da se planira budućnost i da se pokaže barem natruha strategije razvoja, a ne još jedno trenersko ad hoc rješenje.

Po najnovijim vijestima s Poljuda trener i sportski direktor će zadržati svoje pozicije, barem zasad. Nejasno je, međutim, kako netko misli da će im biti moguće nastaviti raditi i popraviti stvari poslije ovakvog debakla, kad se ispostavilo da su odnosi u svlačionici prešli granicu popravljivog.

Kad bi klub slijedio vlastitu strategiju razvoja, logično bi rješenje bilo postaviti Sinišu Oreščanina, koji već dvije godine vodi i oblikuje glavne poluge na kojima Hajduk misli graditi neku bolju budućnost i nakon kadeta i B momčadi. On je logični odabir za novog trenera ako je prioritet kluba zaista razvoj mladih igrača. Jednako kao što je Krešimir Gojun, šef Akademije koja je jedini sportski dio kluba s pravim kontinuitetom kvalitetnog rada u zadnje dvije sezone, logični izbor za sportskog direktora ako se u klubu cijene napravljeni rezultati.

Za Eru Ante Palaverse trebaju ljudi čijeg je sustava Palaversa produkt, a ne da se rješenje traži kroz mozganje onog dijela kluba koji nije u stanju predvidjeti da će travnjak poslije Ultre biti njiva i koji ne vidi da igrači bojkotiraju trenera. Zašto onda uopće razmišljati oko očitoga i ne napraviti dugoročno najbolji potez te dati taj prostor za razvoj mladim igračima i trenerima koji znaju što će s njima u sezoni koja je ionako već kompromitirana?

Odgovornost, a ne folklor

S druge strane, potez predsjednika i Nadzornog odbora barem ne ide za populističkim rješenjem i nagonom za održanje, a to bi bilo imenovanje nekog trenerskog imena koje javnost prepoznaje, jednako kao što je to bio dovođenje Caktaša za astronomsku plaću jer je krenulo brojanje stranaca i forsiranje njihovih pogrešaka, dok su one Josipa Radoševića bile zanemarivane. Tako se dobio alibi-potpis koji nitko neće kritizirati jer su naišli na prepoznatljivo ime, bez obzira što je potez u suštini pogrešan i bez imalo vizije.

Ali postoji i dodatana otegotna okolnost. Nadzorni odbor, pod čijim je ravnanjem sve izgledalo prilično dobro prije godinu dana, u međuvremenu je amenovao i donio gomilu odluka koje su ispale pogrešne. Kroz sve Rudeše i Gorice zaboravljene nakon treće vezane pobjede, NO je ipak izgubio sav kredibilitet, a svaki trener i sportski direktor će biti pod ogromnim pritiskom javnosti jer će unaprijed biti označeni stigmom odabira Nadzornog odbora koji je ubio svaki oblik kontinuiteta u klubu.

Za to u NO trebaju snositi odgovornost, jer uloga Nadzornog odbora je upravo u tome da ne dopusti da se nakon Brøndbyja događa Rudeš. Ostavke nemaju smisla jer novi izbori ionako dolaze uskoro, tako da bi to bila samo nepotrebna kozmetika kvaziodgovornosti i rukoper kojim će se postaviti na bolje pozicije pred nove izbore. To nije odgovornost, nego folklor.

Odgovornost su teški potezi, a njih će sada biti potrebno povući.

Sada je potreban oštar kadrovski rez, jer valjda je sad jasno kako problem nikad nije bio u treneru. Pod svaku cijenu treba ići u odstranjivanje trulih jabuka iz svlačionice jer kad se nešto dogodi drugi put unutar jedne godine, to prelazi okvire slučajnosti i prelazi u okvire uzorka. U tim oštrim rezovima je potrebno gledati dvije godine unaprijed, a tek su rijetki u klubu dokazali da to mogu.

Ne propusti top članke