U normalnim bi uvjetima tek jedan bod iz uvodnih dvaju kola bio okidač za klasičnu hajdučku histeriju. Međutim, stvar s tom histerijom je plovidba od potpune depresije do apsolutne euforije — ili obrnuto — u samo jednoj utakmici. Znači, već u četvrtak bi se stvari s pobjedom protiv Steaue promijenile i odjednom bi val optimizma poplavio i kafiće i društvene mreže i svaki oblik komunikacije među navijačima. To je takva dijagnoza, nešto što je svojstveno Mediteranu, a najočitije baš kod Hajduka. Štetno je, nije konstruktivno, ne nudi zdrave uvjete za postavljanje temelja, ali je obično tako i teško da će se ikad promijeniti jer to je takav mentalitet. Najlakše — ili najteže, kako želite — je strancu objasniti Dalmaciju kroz Hajduk. Ludilo, vjera, nada, nerealnost, bezobrazluk i dišpet. Ukratko, Hajduk nije za ‘normalne’ ljude.
Problem je što ovaj put dijagnoza nije ljetna hajdučka histerija, nego hajdučka apatija koju će jedna utakmica teško promijeniti. Sve da Hajduk nekim čudom u četvrtak pomete FCSB s terena, euforija će izostati jer neke stvari nisu dobre.
Za početak, krivac je trener.
Hajduk u uvodne tri utakmice nije izgledao nimalo dobro, iako je upisao dvije pobjede. A kad je Željko Kopić u klubu već preko šest mjeseci i kad je dvaput s igračima prošao pripreme, a od momčadi s kojom je završio prošlu sezonu izgubi samo vratara i zadnjeg veznog kojeg nije ni želio jer mu se ne uklapa u plan igre — onda je velik dio krivice upravo na njemu.
“Prvo poluvrijeme smo ušli s odličnom energijom, nametnuli smo se na pravi način iako je Lokomotiva bila vrlo defenzivna”, komentirao je utakmicu trener Kopić. “Dugo smo lomili njihov otpor i konačno smo zabili u najboljem trenutku prije poluvremena. U drugom dijelu su neki igrači pali s energijom, dozvolili smo da Lokomotiva izađe iz bloka i nažalost smo primili pogodak. Do kraja smo pokušavali postići drugi gol, trudili smo se, ali nismo uspjeli doći do tri boda.”
Na stranu prežvakane priče o katastrofalnom terenu za kojeg je, kako to i sam trener kaže, kriv netko drugi, valjda u nogometu postoji nešto više osim energije i truda. Trud je nešto što bi se trebalo podrazumijevati, osnovni preduvjet da se igra nogomet i nešto što se od profesionalaca može i mora očekivati. Zgusnuti ritam i ozljede bili bi tema da se ne radi o četvrtoj utakmici sezone nakon odrađenih priprema. A ako je energija ono što je problem, onda bi se trenera trebalo tražiti među krugom ljudi oko Drage Plečka ili na FESB-u. Taktika je očito suvišan dio priče.
To je, uostalom, Hajduk opet pokazao na terenu. Taktike nije bilo.
Hajduk je došao u fazu kad se više ne trpi kompromise ni alibije
Sve bi ovo bilo očekivano da Kopić nije pokazao kako sistemski može puno više. U smislu taktičkih elemenata u igri, od Lučkog preko Zagreba do Slaven Belupa, Kopićeve su momčadi davale neusporedivo više s neusporedivo limitiranijim igračima na raspolaganju. Godinu dana prije nego što je Matjaž Kek osvojio naslov, taj isti naslov je izgubio na utakmicama sa Slavenom kojeg u četiri prvenstvene utakmice nije uspio dobiti. Odnosno, izgubio ga je na Kopiću, koji ga je izbacio i u polufinalu Kupa kad je drugi put te sezone uvalio Rijeci tri gola. Tada sam napravio video analizu Kopićevih mehanizama u posjedu lopte i napisao da samo on stoji na Kekovom putu do neosporno najboljeg trenera lige.
I još uvijek stojim kod toga da Kopić može više. Pokazao je da može, a u Hajduku je dobio šansu na višoj razini i sada je dužan barem objašnjenje zašto stvari ne funkcioniraju. Padovi u energiji nisu dovoljno dobro objašnjenje, ne za trenera koji ima ambiciju biti najbolji u ligi.
Trener mora objasniti zašto je presing loš i zašto nema koordinacije među linijama. Trener mora objasniti zašto je igra u posjedu loša, zašto nema strukture veznog reda i zašto su linije ravne kao da su povučene ravnalom po terenu. Trener mora objasniti i zašto su Ádám Gyurcsó, Hamza Barry, Borja López i Mijo Caktaš debelo ispod svoje razine, jer svi su oni pokazali da mogu neusporedivo više. Ako postoji bojkot, loša komunikacija u svlačionici, sukob ega ili nešto dalje, onda je i to dio trenerova posla koji mora riješiti. Ili lijepo kroz razgovor, ili ružno kroz izbacivanje iz ekipe. Ako to ne može, onda nije za Hajduk.
Ako postoji krivica koja nije njegova, onda treba to iskomunicirati. Temelj Hajduka je otvorenost i transparentnost, to je dužnost prema članovima i javnosti. To ne znači da se mora lajati po novinama, pokrivati se i iznositi prljavo rublje u javnost, ali odgovornost mora postojati jer na kraju će ionako pasti na leđa trenera.
Drugo, krivica je na sportskom direktoru.
U ovom slučaju, to je Saša Bjelanović koji ima ugovor još 20-ak dana. Prežvakana je to tema, ali Stanko Jurić je faktor koji dokazuje da Hajduk Dina Beširovića ne treba, jer ima unutrašnje rezerve. Te se rezerve moraju razvijati, one će griješiti i gubiti bodove, ali su jedini put naprijed u ovoj fazi razvoja kluba. Kome treba 40 igrača na ugovoru u prvoj ekipi i što se dobiva time? Gdje je vizija, kakav je to sustav i pruža li se treneru dovoljno alata za uspjeh?
Ova politika dovođenja, osim Josipa Posavca, nije dobra. Niti je Bjelanović u klubu tri mjeseca pa da ne zna potrebe, niti je nov u sustavu rada pa da ne zna mogućnosti. Ako ne može dovesti pojačanja koja će stvarno biti pojačanja i ako ne vidi razvoj momčadi s figurama iz Akademije, ako ne može zacrtati sebi kako će Hajduk izgledati za pola godine, godinu dana i tri godine — onda nije za Hajduk.
Treće, krivica je i na predsjedniku Jasminu Huljaju.
Čovjek je tek došao, financijski je potkovan i nije pozvan komentirati sportske segmente, ali Hajduk ne može čekati da on pohvata konce. Hajduk pred sobom ima tri gadne utakmice u kojima nije favorit i koje mogu izvući najgore iz postojeće situacije. Predsjednik se mora nametnuti kao vođa, izaći u javnost i prije tih utakmica i zauzeti stav kojeg će se držati bez obzira na rezultat. To implicira da će izaći van i jasno reći treneru da je siguran, reći Akademiji da je sigurna — ili reći da nisu sigurni, ako stvarno nisu. Voditi nogometni klub nije samo voditi financijski dio, u čemu Huljaj ima fantastične rezultate. To znači voditi i sportski dio, ali i politički dio. Za njega vrijedi isto što i za trenera i sportskog direktora — ako to ne može, onda nije za Hajduk.
Četvrto i možda najvažnije, to je Nadzorni odbor.
Uprave koje su birane u zadnje tri godine i koje su radile i dobre i loše poteze dio su onoga što je izabrao NO. Osim rada u Akademiji, Hajduk nema odgovarajući sustav i to je problem Nadzornog odbora jer nije pronašao odgovarajuće ljude. Hajduk ne trpi alibije, ne treba kompromise. Velika većina ljudi se dokazala kao vrijedna u određenim etapama kluba — jer, nemojmo to zaboraviti, Hajduk je iz unutrašnjih rezervi došao od bankrota i gašenja do solventnog kluba koji može razmišljati je li netko pojačanje ili nije. Ne tako davno, utakmice su se igrale u markerima i bilo je upitno hoće li se isplatiti plaće radnicima. Danas navijači Hajduka imaju luksuz razmišljati je li Jairo kapacitet za Hajduk, zašto Bjelanović nije u stanju riješiti problem zvan Márkó Futács i je li Caktaš previše plaćen za stvari koje radi na terenu. Ali, u suštini, to je razina problema do koje se došlo nakon šta je obavljen veliki dio posla.
Iza tog posla stoje ljudi s imenom i prezimenom, koji su radili puno više dobroga nego pogrešaka. Hajduk je dobroj financijskoj situaciji, solventan je, Akademija je na putu da izbaci nekoliko talentiranih generacija i doslovno nedostaje potez ili dva koji će kulminirati i rezultatskim uspjehom. Međutim, nisu svi ljudi za sve etape, Hajduk je došao u fazu kad se više ne trpi kompromise i Nadzorni odbor to mora shvatiti. Uostalom, još jedna smjena trenera je jasan znak da i oni sami moraju napustiti klub, jer sve drugo bi bio alibi i pokrivanje vlastite guzice koje je nedopustivo u demokraciji kakvu Hajduk želi.
Dio su hajdučke histerije, ali i trolerske internetske mašinerije, insinuacije o krađama u klubu, utjecaju ultrasa, radu HNS-a i koječemu dalje. Za svaku bi “krađu” trebao postojati dokaz koji bi uz optužbe trebao biti dostavljen; Torcida je navijačka grupa koja funkcionira po svojim pravilima, što je pokazala šutnjom na utakmici s Lokomotivom i ona nema ulogu u operativnom vođenju kluba, a HNS je i dalje organizacija isprepletena nedopustivim kriminalom i korupcijom. To su činjenice, ali na histeriju smo već navikli.
Problem je apatija koju neće preokreniti samo jedna pobjeda. Potreban je vidljivi pomak u igri, struktura rada i jasni principi koji obuvaćaju sve od igrača, trenera, sportskog direktora i predsjednika sve do Nadzornog odbora. Ime i tradicija Hajduka nose neki svoj standard rada koji se treba poštovati, a svi oni nose svoj dio krivice. Svi nabrojeni u svojem dijelu posla moraju ispraviti svoje pogreške i omogućiti napredak u iduću etapu razvoja gdje je rezultat prvi put nakon dugo vremena stvarni imperativ koji nije dio neke histerije nego objektivnih preduvjeta.
Ako ne mogu, onda je vrijeme da priznaju svoju odgovornost i da se sami maknu jer Hajduk nije za svakoga.
