Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Hajduk: Ovako to neće ići

Relativno rutinska pobjeda, ali zabrinjavajuće stanje momčadi

Zadnja izmjena: 10. srpnja 2019. Miranda Cikotic/PIXSELL

Hajduk je pobjedom na Malti otvorio novu sezonu. Zapravo, otvorio je sezonu nogometa jer sezona unutrašnjih sukoba i rasipanja fokusa koji je trebao biti uložen u izgradnju momčadi je otvorena već neko vrijeme. A to onda dolazi s neizbježnim posljedicama.

Kad je postalo jasno kako Juventusova uprava više nema povjerenja u Massimiliana Allegrija i da trener neće nastaviti voditi momčad u novoj sezoni, Juve je od zadnjih devet utakmica — što u Serie A, što u Ligi prvaka — dobio tek jednu. Juventus je u tom trenutku, doduše, već osigurao naslov prvaka, ali Allegri nije previše kombinirao sastav. Od tih devet utakmica, Cristiano Ronaldo i Miralem Pjanić su odigrali sedam, Paulo Dybala šest, a Giorgio Chiellini pet utakmica. I koliko god Allegri na travnjak slao jak sastav, Juventus je igrao neprepoznatljivo, toliko bez ikakvog okusa i mirisa da je kao rezultat takvog pristupa došla činjenica da je od devet utakmica dobio samo jednu.

Slična stvar se dogodila u Chelseaju s Mauriziom Sarrijem, u Manchester Unitedu s Joséom Mourinhom, kao i u Real Madridu koji je prvo pokopao Julena Lopeteguija, a onda i Santiaga Solarija. Čim igrači osjete da trener nema apsolutnu podršku uprave i da je njegovo mjesto ugroženo, to se odrazi na način na koji pristupaju svom poslu.

I ne radi tu se o svjesnom bojkotu koliko o rasipanju potrebnog fokusa.

Poremećaj u hijerarhiji mora se odraziti na rad jer je nemoguće izolirati igrače od svega što se događa u klubu

Svako toliko se dogodi neki Paul Pogba i njegove infantilne eskapade, ali najčešće igrači ne razmišljaju o tome da namjerno buše trenera. Bojkot se događa po prirodi stvari, jer igrači kad dođu doma prvenstveno razmišljaju o sebi, o svojoj budućnosti i onome što ih čeka u slučaju da trener eventualno ode jer su svjesni da u odnosima unutar kluba nešto nije u redu.

Uzmite za primjer Jorginha. Svaki vrhunski sportaš je prvenstveno individualac s dozom ega koja ga je izdigla iz prosjeka i sasvim ljudski je da Jorginho razmišlja o tome što će se dogoditi s njim kao individualcem ako ode trener s koji ga je doveo; normalno je da ga brine hoće li pasti u drugi ili treći plan kada dođe novi trener s novom idejom. Možda zvuči sebično, ali njegovo mjesto u momčadi je njegova egzistencija i razumljivo je da troši dio velik energije na takva razmišljanja. Posljedično se gubi fokus koji je potreban za trening, zbog nesigurnosti pada voljni moment i urušava se grupna kohezija jer su igrači prisiljeni više razmišljati o sebi, a manje o momčadi. Ljudi naprosto tako reagiraju na pojavu neizvjesnosti, stavljaju sebe u prvi plan jer je to instinkt preživljavanja.

S pola snage

Ista stvar je i s Mijom Caktašem.

Normalno je da razmišlja što će biti s njim kad ode Siniša Oreščanin, pod kojim je u 19 utakmica HNL-a zabio 16 golova i dodao pet asistencija, jer itekako osjeća da postoji sukob između trenera i uprave bez obzira na nominalne istupe podrške, a dovoljno je dugo u nogometu da zna kako tu trener ne može pobijediti.

“Što se tiče priprema, mislim da su odrađene koliko-toliko dobro s obzirom na događanja koja su nas pratila, momčad je bez obzira na to reagirala dobro“, komentirao je Oreščanin stanje u svojim redovima prije puta na Maltu, svjestan činjenice da se taj poremećaj u hijerarhiji mora odraziti na rad jer je nemoguće izolirati igrače od svega što se događa u klubu. I zato mu je ova utakmica dobro došla kao prolazno vrijeme da vidi koliko je točno dobro to “koliko-toliko”.

Hajduk je na kraju u prilično teškim uvjetima relativno rutinski dobio Gżiru. Igralo se na sintetičkoj podlozi koja je razvijala ekstremnu vrućinu; podlozi koja je spora i problematična za razvoj posjeda kratkim dodavanjima. Igralo se ravno s priprema koje, zapravo, još uvijek traju. Igralo se bez Caktaša i bez obećanih pojačanja u napadu. Igralo se protiv vrlo neatraktivnog suparnika za kojeg se teško motivirati, anonimne momčadi za koju se teško taktički pripremiti. I svaki od ovih argumenata stoji kao mogući alibi jer na trenutke se činilo kao da Hajduk igra s pola snage.

Jednako kao što stoji činjenica da je ovo bila utakmica daleko od standarda koje je u svom dosadašnjem mandatu postavio Oreščanin. To je naprosto bila loše odigrana utakmica protiv vrlo skromnog suparnika.

Prvi problem je koncepcijski. Bez Caktaša u sredini Hajduk teško otvara dubinu terena. Osim toga nisu odrađena eventualna pojačanja u napadu, ali ni na poziciji ‘visoke osmice’, gdje je nužan igrač koji može stvoriti višak driblingom. Čak i ako takvi igrači u dogledno vrijeme dođu i budu pravog profila, svejedno su propustili pripreme, startaju sa zaostatkom i teško će naučiti kompleksni sustav pozicijskog nogometa. Kad tome dodamo činjenicu da su pripreme na kojima je trebalo još doraditi sustav igre tek “odrađene koliko-toliko dobro”, a znamo da svi treneri uvijek govore da su pripreme odrađene odlično, onda je logično da je igra bila pomalo pasivna, bez direktnosti i uz jako puno praznog hoda.

Drugi problem je onaj s fokusom. Nevjerojatno puno pogrešaka u najjednostavnijim akcijama, linije su bile razvučene po terenu, nedostajalo je pravog pritiska na loptu i povratne trke, a onda je logično da je obrana bila pod pritiskom. Sve one osnovne stvari za kvalitetan posjed lopte koje igrači rade u postavljanju, otvaranju pozicije tijela i demarkaciji koje su naučene kao dio sustava igre bile su odrađivane traljavo i onda je sasvim logično da je lopta išla presporo.

Gżira United je takav suparnik protiv kojeg ovakav pristup može proći jer razlika u klasi je ogromna. Ovaj put je i pola snage bilo dovoljno za rutinsku pobjedu, ali prvo prolazno vrijeme nije dobro. A najgore je to što se fokus ne može baš upaliti na prekidač — to u nastavku utrke, u utakmicama protiv ozbiljnijih suparnika, može biti jako skupo.

Ne propusti top članke