Osnova sportske psihologije je koncept koji se zove iceberg profil. Koncept je dobio ime jer kod sante leda vidimo samo vrh koji viri iz mora. Tako kod uspješnih sportaša vidimo samopouzdanje, energiju i moć. Imamo dojam da im je uvijek sve jasno i da nikad nisu zbunjeni jer kod njih možemo promatrati izostanak konfuzije, ljutnje i dvojbi. Na kraju krajeva, vidimo i ono materijalno: slavu, novac i skupe automobile. Problem je u tome što veći dio ličnosti ostaje sakriven ispod vode. Nitko ne vidi pritisak koji sportaš nameće prvo sam sebi, a onda mu ga nameće bliža, pa daljnja okolina kojoj s ostvarenim rezultatima rastu očekivanja probijanja novih granica.
To što se s time nosi od ranog djetinjstva i što je na to navikao ne znači da je takvo stanje psihološki zdravo. Nitko ne vidi da ispod samopouzdanja leži usamljenost u svijetu u kojem su sve oči uprte u njega i borba sa strahom od odbijanja. Nitko ne percipira da gotovo 100 posto profesionalnih sportaša ima akutne probleme s povjerenjem, da ih muče strahovi od poraza, da imaju noćne more od ozljeda i da praktički konstantno trpe fizičku bol koja nakon nekog vremena neizbježno krene utjecati na mentalno zdravlje. Sve to ostaje nevidljivo ispod onoga što strši iznad vode do te mjere da mi sa strane najčešće zaboravimo da postoji.
A postoji — i upravo je taj sakriveni aspekt ličnosti temeljna razlika između vrhunskog sportaša i onih koji svoj talent nisu pretvorili u karijeru. Oni koji su uspjeli to crnilo koje se krije ispod vode koriste kao gorivo koje ih tjera da pobijede sami sebe i idu preko granica kada je najteže.
“Loš dan od samog jutra, loše vijesti su došle čim smo se probudili”, rekao je Valdas Dambrauskas nakon poraza od Osijeka za kamere MaxSporta, naglašavajući tragediju koja se dogodila u obitelji Marka Livaje. “Od jutra je osjećaj da utakmica nije ono što je danas najbitnije. Misli su nam bile uz Marka i bez riječi smo. Ono što je on učinio kad je odlučio igrati ovu utakmicu, to je velika stvar. Ovo je težak poraz, ali sada ulazimo u ritam od jedne utakmice tjedno u kojem moramo rasti.”
Drugo je poluvrijeme ponovo pokazalo da Hajduk može igrati s Kalinićem i Livajom samo ako će imati 70+ posto posjeda lopte i na taj način tranzicije svesti na minimum
Jasno je da utakmica, barem Dambrauskasu i Hajduku nije bila najbitnija stvar tog dana. Poanta iceberg profila je da svi žele da su vrhunski sportaši roboti bez psiholoških oscilacija, ali realnost je da su to obični ljudi koji u sebi imaju sve normalne osjećaje, a oni su proizveli situaciju u kojoj je Osijek u prvom poluvremenu naprosto bio mentalno stabilnija i koncentriranija momčad.
Nenad Bjelica je momčad postavio u formaciju 4-2-3-1 s Mijom Caktašem iza Diona Drene Belje i s Lászlóm Kleinheislerom na lijevom krilu. Osijek nije odigrao neku briljantnu partiju u kojoj je dominirao. Zapravo, Hajduk je već na startu imao dva udarca koje je obranio sjajni Ivica Ivušić, ali Osijek je podsjetio na svoje utakmice prije ove krize i iskoristio je ponuđeno u situacijama u kojim je probio suparnički bok. A upravo je Kleinheisler na lijevom krilu bio ključni faktor kod obaju golova koje je Osijek zabio.
Ono što Osijek radi
Dambrauskas je, nominalno, krenuo s rombom u sredini. Livaja i Nikola Kalinić bili su naprijed, iza njih je bio Filip Krovinović, a iza njega Stipe Biuk i Anthony Kalik s Lukasom Grgićem kao zadnjim veznim. Međutim, u stvarnosti se radilo o asimetričnoj postavi u kojoj se Biuk otvarao široko uz lijevu aut liniju, a Krovinović se s desetke spuštao polu-lijevo. Za širinu na desnoj strani bio je zadužen Gergő Lovrencsics koji se podizao visoko, za razliku od Darija Melnjaka koji je u otvaranjima napada stajao nisko.
To Lovrencsicsevo podizanje otvorilo je prostor u kojem je Kleinheisler cijelo prvo poluvrijeme dominirao lijevom stranom.
Hajduk nije imao nekoga tko će duplirati na desnoj strani obrane. Kad bi se Krovinović na lijevoj strani spustio i Hajduk bi preuzeo neku vrstu formacije 4-3-3, na desnoj strani bi ostao Biuk i dosta lagano bi se zaustavila veza između beka i krila. Lijevo nije bilo nikoga; Kalik (označen strelicom) je držao sredinu, a Osijek je vrlo lako izolirao Kleinheislera u igri jedan-na-jedan protiv Lovrencsicsa na širokom prostoru.
U teoriji, to nije bila loša situacija za Hajduk. Kleinheisler je odličan igrač, dobar je u ulascima u kazneni prostor iz drugog plana, ima vrhunski udarac, sjajan je u zraku, čvrst u obrambenim duelima i odličan je sakupljač drugih lopti. Međutim, Kleinheisler nije dribler i nije netko tko ima brzinu da može kazniti suparnika na širokom prostoru. Kada se pogleda prošla sezona, Kleinheisler je imao 0,7 uspješnih driblinga po utakmici i imati njega u izolacijama protiv beka je za Hajduk bila puno bolja opcija nego imati nekoga poput Kristijana Lovrića.
Situacija je ipak ispala loša za Hajduk jer je Lovrencsics odradio katastrofalnu obrambenu utakmicu. Čak i kada nije bio visoko, često je bio loše postavljen i potpuno dekoncentriran, gubio je duele koje bi morao osvojiti, a do situacije u kojoj je Grgić napravio kazneni udarac dolazi zato što je Lovrencsics loše očistio loptu koja je trebala biti njegova. Na kraju krajeva, Dino Mikanović je u drugom poluvremenu pokazao da Kleinheisler nije prirodno krilo i da ga se može efikasno kontrolirati kad ostane u izolaciji na širokom prostoru.
Međutim, razlika između Hajdukova prvog i drugog poluvremena nije bila u tome je li desni bek dobio dva ili tri duela protiv Kleinheislera, nego u tome kako je Hajduk igrao s loptom. Osijek je u oba poluvremena imao vrlo sličan pristup, iz srednjeg bloka se izlazilo u pritisak na loptu. To je naprosto ono što Osijek radi.
I to nije uvijek ugodno. Hajduk prošle sezone najviše problema imao upravo u utakmicama protiv Osijeka i nije upisao pobjedu iz četiri pokušaja. Da to nije samo Hajdukov problem najbolje ilustrira činjenica da je Osijek uzeo najviše bodova u međusobnim susretima momčadi s vrha tablice. Kad momčad koja ima vrhunske igrače igra tako tvrdo kao što igra Osijek, to je teško probiti. Bjelica to plati na drugim frontovima kad mora napadati, ali Osijek je vjerojatno najneugodniji suparnik onda kad ga treba napasti.
Nedopustive amplitude
U tom kontekstu Osijek sa srednjim blokom, agresivnošću u duelima i izlascima u pritisak nije napravio ništa neočekivano. Ali Hajduk je na taj pritisak reagirao katastrofalno.
Krovinović je u prvom poluvremenu imao samo 10 dodavanja i uspješnost 58,8 posto. Bio je pozicioniran u lijevi halfspace, nije bio odsječen od zadnje linije, ali svejedno je imao katastrofalnu točnost dodavanja. Razlog za to je činjenica da je gotovo svaka druga lopta koju je dobio postala pokušaj duge lopte prema naprijed. A kada u napadu imate Kalinića i Livaju, onda se obično dogodi da je između vezne linije i napada krater unutar kojeg ne možete uzeti nijednu odbijenu loptu.
Glavna razlika između prvog i drugog poluvremena je to da je Hajduk u drugom poluvremenu imao 73 posto posjeda lopte. Oko 80. minute je postotak bio čak 78 posto.
Više se nije po svaku cijenu sililo loptu naprijed. Krovinović je udvostručio broj dodavanja, a postotak točnosti mu je skočio na 84,2 posto. Hajduk je produžio napade, sekvence s loptom su postale duže, a stoperi su počeli unositi loptu u igru kad na njima nije bilo pritiska. Osijek je u takvim okolnostima bio prisiljen povlačiti se prema svojem golu i Hajduk je dolazio do šansi, posebno preko vrlo raspoloženog Emira Sahitija koji je s lakoćom probijao suparničke linije.
Naravno da se Osijek pri rezultatu 2:0 povlačio dublje nego što bi se povlačio na 0:0. To je ponovo onaj dio nesigurnosti koji se krije ispod površine, normalna ljudska reakcija da želiš zaštititi ono što si stekao. Ali drugo je poluvrijeme ponovo pokazalo da Hajduk može igrati s Kalinićem i Livajom samo ako će imati 70+ posto posjeda lopte i na taj način tranzicije svesti na minimum.
Teško je uopće imati toliko visok posjed, a posebno je teško ako prednja linija ne radi kako bi uzela loptu čim se izgubi i resetirala napad, ali to je trenutak u kojem Krovinović mora preuzeti dodatni teret te potvrditi svoju kvalitetu i status drugog igrača ove momčadi. On to u prvom poluvremenu nije napravio. Momčad je bila u potpunom psihološkom nokautu uzrokovanom nečime na što se nije moglo utjecati, a rezultat je odredila kombinacija toga što je Ivušić spojio nekoliko odličnih obrana i toga što se Kleinheisler poigravao s Lovrencsicsem koji je bio potpuno izvan fokusa.
Ali upravo su to situacije u kojima momčad mora pokazati da je više od zbroja pojedinaca, što je lice koje je Hajduk pokazao u drugom poluvremenu. Ljudi nisu roboti, ali to je, kako je rekao Elez nakon utakmice, bilo ipak premalo i te su amplitude nešto što Hajduk sebi ne može dopustiti ako želi imati visoke ambicije.
