Hajduk nije bio prvak od 2005. i sve nataložene frustracije su posve razumljive. Joan Carrillo je na poziciji trenera točno tri mjeseca, od čega je dva otpalo na zimsku stanku. Odradio je pet prvenstvenih utakmica, uzevši dvije pobjede, jedan remi i pretrpjevši dva poraza. Prerano je donositi zaključke o nečijoj kvaliteti na tako malom uzorku. No, ako u priču ubacimo još i tri pripremne utakmice, imamo sasvim dovoljno materijala da napravimo prvo testno prolazno vrijeme. Dakle, vrijeme je za analizu dosad napravljenog, makar na ograničenom uzorku.

Kakva su očekivanja postavljena?

Rezultatski, poraz od Dinama ne bi trebao biti šok, a u Gradskom vrtu je Hajduk slavio dvaput u zadnjih 12 godina. Na poraz nikad ne treba pristajati, ali ako su vas ti rezultati šokirali, prespavali ste 12 godina. Što se igre tiče, ispada kako su pobjede u Turskoj bile medvjeđa usluga. Hajduk je igrao brzo, lepršavo i dopadljivo, igrači su šutirali više od suparnika u sve tri utakmice i prikazali nešto što se navijačima svidjelo. I sad su svi razočarani jer su u glavi već složili neku sliku čudotvorca koji je u 15 dana složio igru koja očarava.

Pričalo se o nekom novom, hajdučkom Hajduku jer je postava imala dva napadača i polušpicu. Ipak, dozvolite da vas šokiram, Hajduk ni u jednoj od tri pobjede u Turskoj nije imao više od 40 posto posjeda lopte. Uostalom, pisali smo i o paradoksu ‘hajdučkog’ pristupa i nema potrebe ponavljati kako nijedna formacija sama po sebi nije napadačka niti obrambena, jer bitno je što momčad radi u određenim situacijama na terenu.

Temeljni plan

Svaka nogometna momčad ima četiri osnovne faze igre. Utakmica se odvija u ciklusima koji su odvojeni, ali su istodobno i povezani – postavljeni napad, obrambena tranzicija, postavljena obrana i napadačka tranzicija. I da bismo ocijenili Carrilla i njegov Hajduk, napravit ćemo baš to, razlomit ćemo i analizirati kako momčad funkcionira u tim fazama.

Hajduk ne kontrolira posjed lopte i to je ogromni problem za postavljeni napad. Hajduk nije vlasnik utakmice i to mora biti idući zadatak trenera Carrilla

Taktika uvijek počiva na dva stupa: ideji trenera i limitima kadra. Hajduk nema sredinu terena s igračima koji su mogu diktirati tempo na lopti niti ima granitnu obranu; to su limiti s kojima se treba računati. Carrillo zato na raspolaganju ima jako dobar napadački kadar, što je prednost koju treba iskoristiti. Za prednju trojku konkuriraju Nikola Vlašić, Márkó Futács, Franck Ohandza, Ante Erceg, Said Ahmed Said i Fran Tudor, što je za HNL-ovske uvjete prilično ozbiljna koncentracija kvalitete. Logično je onda da najbolje funkcionira faza napadačke tranzicije.

Temeljni je plan okomita lopta na Futácsa koji je sposoban nositi stopera na leđima i jako dobro kontrolirati loptu, uz Vlašića, Ercega ili Saida koji mogu stvarati višak driblingom. Formacijom 4-3-1-2 momčad uvijek ima dva napadača koji na sebe vežu zadnju liniju i Vlašića između linija, u kontri njih trojica imaju dovoljno prostora da mogu iskoristiti svoju individualnu kvalitetu. Također, uigrani su osnovni pravci kretanja, tako da već možemo govoriti o barem jednom usvojenom mehanizmu igre.

Unutar jedne minute protiv Osijeka Hajduk je imao dva pokušaja kontre po oduzetoj lopti; prvo je Futács loše dodao loptu, a zatim je Vlašić umjesto udarca pokušao asistirati, da bi sve završilo Saidovim udarcem kroz gužvu. Na gotovo isti način, napadajući iste koridore još su kreirani: Ercegov pad u kaznenom prostoru protiv Dinama, Vlašićev gol Dnipru na pripremama, Vlašićev gol Istri, te više, sebičnošću ili tehničkim greškama, upropaštenih šansi.

Međutim, da bi se došlo do napadačke tranzicije, potrebno je prvo oduzeti loptu u postavljenoj obrani. Tu se javlja prva nuspojava taktičkog odabira igranja s dva napadača i polušpicom. Naime, Hajduk se najčešće brani sa sedam igrača. Carrillo će tu morati ubrzo napraviti prvu prilagodbu, jer mnogo stvari funkcionira jako loše – dijelom zbog igračkih limita, a dijelom zbog koncepcijskih nedostataka.

Problem s bokovima

Hajduk spušta veznu trojku blizu zadnjoj liniji, prepuštajući posjed suparniku u relativno bezopasnim zonama igre. Takva odluka, koliko god bila nepopularna, u svojoj je biti racionalna. Na 2:0, Hajduk nema potrebe juriti Istru, ima luksuz prepustiti joj loptu daleko od gola i kontrolirati međuprostore. U svih pet utakmica, osim gola primljenog od Cibalije, teško je pronaći situaciju u kojoj je suparnik Hajduku stvorio šansu kroz sredinu.

Ipak, s krila žestoko curi.

Zadnja je linija usko i kontrolira napadače, vezni je red blizu i Istra ne može stvoriti šansu iz međuprostora. Međutim, Savvas Gentsoglou ispada u izravnom duelu, zbog čega Josip Juranović ispravno izlazi iz zadnje linije, školski skraćuje prostor i tijelom brani dodavanje prema napadačima. Sve je to uzalud, jer Toma Bašić ne prati igrača koji mu prolazi iza leđa i Istra dolazi u čistu šansu.

Slično se ponovilo i protiv Osijeka, koji ima kvalitetne bekove i gotovo sve što je stvorio došlo je preko Borne Barišića i Nikole Matasa. Trojka kontrolira sredinu, ali prebacivanjem strane Osijek dolazi u izglednu šansu.

Carrillo mora razmisliti i jako brzo donijeti odluku. Želi li i dalje koristiti dva napadača i polušpicu, a držati zonu s tri igrača ispred obrane i otvarati bočne pozicije, ili je možda racionalnije povući Vlašića ili Ercega/Saida te prijeći na zonu 4-4-2 u obrani i dodatnim čovjekom kontrolirati prostore široko. Time bi izgubio čovjeka u napadačkoj tranziciji, ali bi dobio stabilnost u obrani.

Zapravo, osjećaj kvalitete postavljene obrane je lošiji od realnog stanja stvari, jer katastrofalne individualne greške – poput Dinamova gola, gdje lopta preleti Josipa Kvesića, ili nepotrebnog penala koji je napravio Ardian Ismajli – drastično kvare dojam, a teško mogu ići na dušu treneru. Doduše, publika ne preferira pasivnu zonu koja prepušta loptu protivniku u zonama koje se ocijene neopasnima, ali riječ je o racionalnom konceptu u kojem suparnici ne stvaraju mnogo šansi kroz otvorenu igru.

Nedostaje rotacije na lopti i ritma

Ali tranzicijska obrana je očajna i tu Hajduk ne može zaustaviti suparnika. Gol Ivana Pešića protiv Splita i drugi gol Muzafera Ejupija, situacije u kojima su suparnički igrači majstorski iskoristili ponuđeno, zapravo ne zaslužuju niti analizu svih vezanih gluposti koje su napravili Hajdukovi igrači. Opet se postavlja pitanje individualnih grešaka i koliko na njih može utjecati trener, ali individualne greške ne smiju biti univerzalno opravdanje. One su sastavni dio igre na svim razinama nogometa i trenerov je zadatak pronaći osigurače kroz mehanizme pokrivanja prostora. A tu je u problemima. Savvas nema fizičku moć kontrolirati veliku površinu i korigirati prvu liniju, dok je na bekovima ogromni teret u postavljenom napadu, koji je možda i ključ lošeg dojma koji Hajduk ostavlja.

Igranje s dva špica i polušpicom znači da napad nema krila. Dakle, bekovi imaju zadatak dati širinu napadu i odlaziti široko.

Hajduk je zasad usvojio jedan mehanizam koji solidno funkcionira. Bekovi stoje široko i na sebe vežu suparnička krila. Veznjaci su duboko kako bi prenijeli loptu pokraj prve suparničke linije, dok Vlašić na sebe veže centralne veznjake. Futács se spušta u rupu koju je otvorio Vlašić, Erceg napada rupu koju je otvorio Futács, a Vlašić se oslobađa u prostor između linija. Futács ostavlja loptu Vlašiću ili je gura na krilnu poziciju ako dolazi pomoć od beka. Ovako korištenje Vlašića i njegova potencijala ima dobar utjecaj na njegov učinak (gol i asistencija u zadnje tri utakmice, ali i porast ključnih dodavanja, driblinga i dodavanja).

No, to je to što se dobrih vijesti tiče. Hajduk ne kontrolira posjed lopte i to je ogromni problem za postavljeni napad. Carrillo je u intervjuu Telesportu rekao: „Kad imate loptu u posjedu, onda ste vi vlasnik utakmice, odlučujete gdje želite s njom“. Hajduk nije vlasnik utakmice. Stoperi nisu dobri na lopti, ne mogu voditi utakmicu, zbog čega se veznjaci moraju preduboko vraćati po loptu. Savvas je protiv Istre i Splita imao preko 90 posto točnosti dodavanja uz po jedan ključni pas, ali često nema opcija za progresiju. Nedostaju rotacije na lopti, ne stvaraju se trokuti i momčadi nedostaje ritma.

Hajduk igra bolje nego što je igrao pod Marijanom Pušnikom. Momčad ima barem dva smislena mehanizma u ulascima u zadnju trećinu, sposobna je štititi prostor između linija i vraća Vlašića u formu. Međutim, Carrillo nije doveden da se zadovolji time. Postavite li očekivanja prenisko, živjet ćete neispunjen život tužnog mediokriteta koji nema neku svrhu. Hajduk mora biti vlasnik utakmice, nametati se i kontrolirati posjed lopte. To mora biti idući zadatak trenera Carrilla.

Međutim, i navijači moraju zadržati dozu realnosti – jer postavite li očekivanja previsoko, otvarate si vrata frustracijama koji će vašu svrhu učiniti nedostižnom zbog ishitrenosti odluka koje donosite. Izgradnja igre je proces koji zahtjeva vrijeme i strpljenje, a Carrillov Hajduk još uvijek je tek na postavljanju temelja.