Roma je u početnih 20 minuta utakmice protiv Napolija imala 28 posto posjeda lopte. Otprilike slična stvar bila je prije 20-ak dana kada je Roma gostovala kod Milana, ali i protiv Juventusa, Intera i Atalante. Ni u jednoj od tih utakmica Roma tijekom prvih 20 minuta nije imala više od 37 posto posjeda lopte. I stvar nije u rezultatu. Neke od tih utakmica je Roma dobila, neke je izgubila, a u nekima je remizirala. Poanta je u tome da je José Mourinho utakmice postavio tako da njegova momčad prepusti posjed suparniku i zauzme pozicije na svojoj polovici. Kasnije su uvjeti na terenu diktirali veće preuzimanje rizika i promjenu ravnoteže, ali temeljni je plan bio braniti se u dubokoj zoni.
Kakve to veze ima s Hajdukom?
Kada je Ivan Leko preuzeo mjesto trenera, na prvo mjesto je stavljena činjenica da Leko želi igrati presing. Istina je da ne preferiraju svi treneri takav pristup. Recimo, Mourinho svoju momčad postavlja u duboku zonu kako bi napao otvoren prostor, a vrlo slično je funkcionirao Paolo Tramezzani. Ali velika većina trenera želi igrati na način na koji je to opisao Leko.
Nije da Mislav Karoglan, Valdas Dambrauskas i Jens Gustafsson nisu željeli igrati presing. Za Karoglana se još možda može i nagađati jer, osim njegova kratkog mandata u Hajduku, nemamo uzorak na najvišoj razini, ali za Gustafssona i Dambrauskasa imamo precizne podatke koji jasno ocrtavaju ideju.
Nije dovoljno pružiti treneru mir, nego je potrebno i aktivno pomoći. Konkretno, to znači da se Leki treba dovesti zadnji vezni
Gustafssonu je u Norrköpingu temeljni obrambeni model bila agresivna reakcija po izgubljenoj lopti i Norrköping je na kraju sezone za Falkenbergom kao liderom prvenstva u kategoriji osvojenih lopti zaostajao za 2,8 osvojenih po utakmici. Imajući na umu da je Falkenberg bio u borbi za opstanak i da je imao drugi najmanji postotak lopte, što podrazumijeva više prilika da se lopta oduzme suparniku, brojke koje je Norrköping ostvario jako su dobre s obzirom na to da je bio u gornjem dijelu prvenstvene ljestvice.
Čak ako na stranu maknemo Goricu i zamke na koje se oslanjala, Dambrauskas je u Ludogorcu imao sjajne brojke u kategoriji pritisaka na loptu i momčad je igrala vrlo efikasan presing, a vrlo slična je stvar u OFI-ju, gdje je nastavio karijeru nakon Hajduka. Ondje je — nakon četiri početne utakmice, odnosno nakon pauze zbog Svjetskog prvenstva — došao do razine da mu je PPDA (broj dodavanja koje momčad dopušta suparniku prije nego što inicira neku aktivnu obrambenu radnju, jedan od najbitnijih indikatora intenzivnosti presinga) u većem dijelu gostovanja kod Olympiakosa u Pireju bio osam suparničkih dodavanja po obrambenoj akciji. Čisto radi referentne točke, Arsenal kao trenutno najbolja momčad Premier lige u toj kategoriji prosjek drži malo ispod 12, a najbolji rezultat momčadi koje je vodio Jürgen Klopp bio je 7,2.
Okretanje novih listova
Zapravo, kad uzmemo ono što su Dambrauskas i Gustafsson radili prije i poslije Hajduka te usporedimo ta četiri posla s Lekinim mandatom u Royal Antwerpu — što je njegov vjerojatno najimpresivnije odrađen posao i puno relevantniji uzorak od onih u Kini i Ujedinjenim Arapskim Emiratima, gdje se igra sporiji nogomet – jedino Gustafsson u Poljskoj ima slabije brojke. Gustafsson u Norrköpingu te Dambrauskas u Ludogorecu i OFI-ju imaju bolje presing kategorije nego Leko u Belgiji ako uzmemo PPDA, ali i broj pritisaka na loptu, koliko suparniku pada točnost dodavanja u usporedbi s prosjekom i broj pogrešaka koje su isprovocirane visoko u terenu.
Leko je promijenio način na koji Hajduk igra. Njegov pristup se svodi na to da stoperi uvedu loptu u igru, da nađu opciju u sredini i da se iz sredine odlazi na bok, odakle se diže centaršut prema kaznenom prostoru. Hajduk pod Lekom brže dolazi u završnicu, igrači imaju dosta okomitih kretnji i utrčavanja u prazan prostor bez lopte, a na centaršut dolazi još barem jedan vezni igrač. To su obrasci ponašanja koji su tek u začetku uigravanja i trebat će još neko vrijeme da dođu na razinu automatizma koji će garantirati visoku efikasnost izvođenja, ali u njima se vidi jasan trenerov potpis.
Ali suština je to da Karoglan, Dambrauskas i Gustafsson nisu treneri koji preferiraju čekati suparnika u pasivnoj zoni na svojoj polovici i prepustiti mu loptu. S obzirom na to da im je presing bio jedan od ključnih elemenata pristupa u drugim klubovima, zar netko misli da isto iz nekog razloga nisu željeli igrati i u Splitu?
To je nešto što često događa u Hajduku. Previše je okretanja novih listova bez da se pažljivo pročitalo što piše na starom i izvuklo zaključke. Od Nadzornog odbora, predsjednika, direktora, trenera pa do oružara i čistačica, svi u pravilu traže priliku da započnu sasvim novu priču, a ne da se nastave na staru. I što je prčevitiji nastup, to bolje prolazi.
Utakmice protiv Šibenika i Istre dobar su primjer zašto su se sva trojica bivših trenera bila prisiljena adaptirati. Hajduk je pobijedio Šibenik u utakmici u kojoj je napad odigrao sasvim okej utakmicu. Ukupno 22 udarca, 30-ak ulazaka s loptom u kazneni prostor i devet kornera; Hajduk je stvorio dovoljno gužvi da zabije. Ali pritisak na izgubljenu loptu bio je jako loš. Kontrola prostora između prve i zadnje linije još i gora.
Šibenik je zabio gol jer je Hajduk loše reagirao na izgubljenu loptu i jer je Duje Čop mogao vući loptu 70 metra bez da ga neko napadne, što je indikator slabe kontrole prostora ispred zadnje linije. Ali Šibenik je veći dio utakmice stajao previše duboko da bi napravio ozbiljniju štetu. Kada je na red došla Istra koja u veznom redu ima Facunda Caseresa koji je fantastičan u probijanju presinga te Oleksandra Petrušenka i Abdallahija Mahmouda, onda je do izražaja došlo koliko je presing koji Hajduk igra zapravo loš i koliko je ispravno bilo uzeti najave s priprema sa skepsom.
Pojačavanje ili adaptiranje?
Zašto Dambrauskas nije inzistirao na presingu, iako mu je to na drugim poslovima bio jedan od temeljnih elemenata igre? Zato što je pragmatičan i zato što je želio veću kontrolu centralnih zone u strahu od ovakvih stvari koje su Hajduku dogodile u Puli. Dambrauskas je radio druge pogreške, ali u ovome je bio u pravu.
Što dalje?
Apsolutno ništa. Klub mora stati iza trenera kojeg je izabrao. To znači da Leko može izgubiti 0:3 od Istre i da sutra treba biti sasvim normalan dan. Bez drame, drastičnih poteza i iluzije da postoji čarobni štapić kojim će zamahnuti Leko ili bilo koji bivši ili budući trener. To obično u Hajduku nije tako, ali jedino takav rad može dati dugoročne plodove. Utakmica u Puli je bila grozna, ali život ide dalje.
Međutim, sintagma “stati iza trenera” iza ovog deklarativnog značenja ima i ono da klub treneru mora omogućiti uvjete u kojima rad može dati dugoročne plodove. Nije dovoljno pružiti treneru mir, nego je potrebno i aktivno pomoći. Konkretno, to znači da se Leki treba dovesti zadnji vezni.
Možemo raspravljati o ulozi Marka Livaje i imaju li ostali igrači ispravne reakcije po izgubljenoj lopti te može li uopće momčad s takvim¸kolektivnim karakteristikama — jer čitanje igre i brzina donošenja ispravne odluke su igračke karakteristike baš kao tehnička kvaliteta ili brzina na 60 metara — odgovoriti na takve zahtjeve, s obzirom na to da smo svjedoci koliko je Liverpool s dvojicom ili trojicom novih igrača pao u kvaliteti presinga, potonuvši po tome na 17. mjesto Premier lige.
Ali primarni problem je činjenica da Hajduk u ovom trenutku nema igrača koji može ispratiti ulogu kakvu je Leko namijenio svom zadnjem veznom u ovom sustavu igre.
Igra s trojicom stopera ima potencijal da to donekle kompenzira, pogotovo kad se u sastav vrate Chidozie Awaziem i Josip Elez, ali pozicija zadnjeg veznog se već dvije godine nameće kao ključna rupa. Marco Fossati ne može pokriti otvoreni prostor u obrambenoj tranziciji kada je momčad visoko, a Lukas Grgić, Filip Krovinović i Anthony Kalik nisu zadnji vezni igrači, pogotovo kad imaju zadatke da se priključuju završnici.
Dakle, ili se Hajduk mora pojačati na toj poziciji ili se Leko mora adaptirati kao što su to napravili njegovi prethodnici. Ne napravi li nijedno od toga, nastavit će primati golove kakve je primio protiv Istre kad god naiđe na vezni red koji može odraditi posao kakav su odradili Caseres, Petrušenko i Mahmoud.
