Zadnjih godina bilo je svega po pitanju vratara — od istovremenog odlaska sve trojice u jednom ljetu do situacija u kojima je trener zbog ozljeda ili spleta drugih okolnosti bio prisiljen na gol postaviti nominalno treću opciju. Hajduku bi dobro došla stabilizacija na gol-crti.

Ostane li zdrav, Josip Posavec je neupitni broj 1 — i premda je tijekom prvog dijela sezone njegova forma oscilirala, nesumnjivo i zato jer je neke utakmice branio nedovoljno spreman, neupitna je i njegova kvaliteta. S 83 posto obranjenih udaraca Posavec je, iza Dominika Livakovića, drugi golman lige, dok su Marin Ljubić i Tomislav Duka (s kojim je u međuvremenu raskinut ugovor pa je završio u Istri) obranili tek 71 posto upućenih im udaraca. Posavec je, međutim, branio u tek devet prvenstvenih utakmica, primivši pet golova i zabilježivši isto toliko clean sheetova. Za Hajduk će biti iznimno bitno da se ustali na golu.

Obrana

Čim se Tudor vratio u Hajduk i u momčadi zatekao Filipa Bradarića, bilo je jasno što se sprema. Još prije pet godina je trener u svojoj prvoj poljudskoj inkarnaciji došao na ideju da ga koristi kao centralnog braniča ili libera u tročlanoj obrani, entuzijastično je pričao o tome kako takav igrač treba “znati igrati” i biti playmaker iz zadnje linije, spominjao Barcelonu… Bradarić je to počeo igrati na pripremama, a onda je, kao i 2015. kad je zbog pukog preživljavanja kluba prodan u Rijeku, Tudor ostao bez njega.

Izlike su na Poljudu odavno potrošene i sve slabije od drugog mjesta bi bilo neuspjeh

Razumljivo je bilo pomisliti da je to trenera opet naljutilo, jer onomad se Bradarićev odlazak pokazao kao jedan od kamena spoticanja u odnosu s upravom, ali Tudor je na presici uoči debija u Varaždinu otklonio takvo viđenje i objasnio da se radilo o odluci u kojoj je sudjelovao i dao svoj pristanak za nju, jer Bradarić je bio na posudbi i Hajduk ga ionako ne bi mogao zadržati nakon ljeta.

“Dobro je da taj igrač zna više igrati”, rekao je za tu ulogu, ključnu u sustavu s trojicom u zadnjoj liniji. “Ali sam prije puno više značaja davao tome. Težit ćemo igri, ali nećemo biti Barcelona, želimo biti mi”, zaključio je.

Ekstratalentirani Mario Vušković može biti igrač o kakvom Tudor sanja, ali njemu je tek 18, vraća se od ozljede i nitko ne može od njega očekivati da već ove sezone postane nositelj i preuzme takav teret na svoja pleća; upravo zato mu i bi dobro došao netko iskusan poput Bradarića uz koga bi učio i razvijao se. Tudor je najavio dovođenje novog stopera i precizirao da će taj, zajedno s Vuškovićem, “biti u centrali na treninzima”.

Dotad će se morati snaći s onime što ima.

Ardian Ismajli bio je statistički najbolji Hajdukov pojedinac u prvom dijelu sezone te najbolji stoper lige poslije Dine Perića. Njegovo mjesto je neupitno, a isto bi se, mada u nešto manjoj mjeri, možda moglo reći i za Stefana Simića, koji je odradio solidnu polusezonu i dobro se slaže s Ismajlijem. Otišao je Oleksandr Svatok, došao Nihad Mujakić koji bi mogao/trebao biti upgrade, a tu je još i od ozljede oporavljeni Stipe Vučur koji jesenas nijednom nije nastupio, mladi Stipe Radić te Lumbardh Dellova, koji je nastupima u drugoj momčadi skrenuo pozornost na svoj vrlo zanimljivi potencijal. Uz najavaljeno pojačanje, to su čak osmorica stopera i svaki od njih ima barem neki adut, ali jasno je da ni u obrani s trojicom neće bit dovoljno minuta za sve.

Vezni red

Najprije o bokovima — dakle, ne bekovima; “njihovo je da budu stoperi i napadači”, kako kaže Tudor. Na desnoj strani neprikosnoven je Josip Juranović — igraču koji je prvi u ligi po preciznosti centaršuta (42 posto) među 20 onih koji najčešće centriraju, kao i po preciznosti ključnih dodavanja (71 posto) i dodavanja u suparnički kazneni prostor (62 posto), ovakva bi uloga morala odgovarati. Jasno, ima Juranović i svojih nemalih nedostataka, osobito u obrambenom dijelu igre, i bit će zanimljivo vidjeti hoće li oni doći do više ili manje izražaja u ovakvom sustavu.

Josip Bašić trenutno (više) nije s prvom momčadi, a prva alternativa za Juranovića trebao bi biti Francesco Tahiraj, igrač koji se nije uspio afirmirati kao krilo. U posljednjoj utakmici pod vodstvom Damira Burića, onoj protiv Istre, neloše je odigrao desnog beka i možda će mu pozicija wingbacka zapravo i najbolje odgovarati. Prema Tudoru, za tu će poziciju konkurirati i 19-godišnji Leon Kreković, koji je na pripremama bljesnuo kao napadač, a možda i godinu mlađi Ivan Brnić, još jedan bočni igrač napadačke provinijencije.

Uloga lijevog wingbacka mogla bi osloboditi puni potencijal Davida Čoline koji je bio nemilosrdno sputavan konzervativnim i suviše bazičnim Burićevim pristupom. Pod prethodnih trenerom je Čolina ostajao zalijepljen za aut-liniju i fokusiran više na branjenje nego na gradnju igre i napad, a njegov forte trebali bi biti ulasci u sredinu prema veznom redu i kombiniranje s veznjacima i napadačima. Čolinine alternative bit će Ivan Dolček te, po novom, Marin Jakoliš, napadač koji se, blago rečeno, nije istaknuo u prvom dijelu sezone.

Što se sredine tiče, ne bi trebalo donositi dalekosežne zaključke na temelju priprema. U prijateljskim utakmicama je Tudor testirao različite opcije i naivno bi bilo vjerovati da su mu se stvari iskristalizirale na osnovu tih nekoliko nastupa u raznolikim sastavima. Pozicija najofenzivnijeg veznjaka će, jasno, ići Miji Caktašu, ali točna priroda njegove uloge — kao i to hoće li Hajduk naposljetku ipak potpisati ‘prvu’ špicu ili, vjerojatnije, ne — uvjetovat će konkretni sustav, i obrnuto. Može to biti nešto ‘klasičniji’ 3-5-2, ali i 3-4-3, 3-4-1-2 ili 3-4-2-1; konfiguracija momčadi koju čini nekoliko polivalentnih ili pak nedovoljno definiranih mlađih igrača znači da sam oblik na terenu može varirati od prilike do prilike.

Uz Caktaša bi prvenstvo pri odabiru svakako trebao imati Darko Nejašmić kao trenutno najpotentniji Hajdukov mladi igrač, pa zatim i Hamza Barry — bez obzira na to što (još) nije potpisao produženje ugovora, Gambijac bi u ovakvom sustavu mogao profitirati i konačno dočekati da ga se ne seli s pozicije na poziciju svakog tjedna. U pripremnim utakmicama vidjeli smo i da se Bassel Jradi dobro snalazi u povučenijoj ulozi, a tu su još vjerni i uvelike iskoristivi Stanko Jurić, vječno nedorečeni Anthony Kalik te dvojica mladića koji mogu odmijeniti Caktaša ili u određenom kontekstu čak i zaigrati uz njega: Tonio Teklić i Jakov Blagaić. Defenzivni veznjak Dino Beširović proslijeđen je na posudbu u Mađarsku.

Kao i u obrani, u sredini Tudor ima pregršt opcija u rasponu od trenutno nedokazanih, preko osrednjih do solidnih i dobrih. Njegov je sad zadatak pročešljati ih sve i kreirati sustav koji će optimizirati potencijale koji su na raspolaganju. Teško je u ovom trenutku predvidjeti tko će posebno iskočiti, a tko na kraju otpasti.

Napad

Ne dovede li Hajduk do kraja prijelaznog roka ipak ‘pravog’ centarfora, opcije u špici svode se realno na zapravo samo dva imena: Jairo i Samuel Eduok.

Prvi je kroz jesenski dio sezone u Burićevu sustavu morao nositi veliki teret na svojim leđima. Jairo je po utakmici odrađivao čak 26 duela, od čega je dobivao desetak, ali takvo opterećenje daleko je od optimalnog za njegov stil igre. Ako će Tudorov Hajduk u napadu igrati organiziranije, s manje napucavanja prema naprijed i dugih lopti, a više automatizma i shematiziranih linija kretanja, onda bi i Jairo mogao prodisati. Isto vrijedi i za Eduoka, koji je ostao dužan — osobito kad se sjetimo njegovih prvih nekoliko nastupa u kojima je izgledao zastrašujuće.

Izostanak jednog iz udarnog dvojca predstavljat će problem. Jedini preostali centarfor Ivan Delić dobio je dovoljno prilika, nijednu nije iskoristio i ovaj put, recimo, niti ne putuje s ekipom u Varaždin. Tudorove opcije uključuju još korištenje nekog od spomenutih u prethodnoj liniji, poput Krekovića ili Jakoliša, rekonfiguraciju u 3-4-2-1 ili guranje Caktaša ili Blagaića u ulogu lažne špice, a možda bi priliku mogao dobiti i 19-godišnji Jurica Bajić, koji je ove sezone briljirao u drugoj momčadi.

Trener

Zadnjih su se godina na Hajdukovoj klupi izmjenjivali taktički izvrsno potkovani treneri (Joan Carrillo, Željko Kopić, Siniša Oreščanin) i oni čiji je glavni adut bio taj da “razumiju mentalitet” (Zoran Vulić, Burić). Na primjerima prve trojice jasno se pokazalo da im je nedostatak jednog dijela socijalnih vještina — barem po aršinima “specifične sredine” kao što je Split — bio nepremostiv hendikep, dok su druga dvojica naprosto unazadili igru i protratili potencijale ekipe.

Igor Tudor je jedini Hajduku dostupan trener koji ima i jedno i drugo — trenerski talent i znanje, kao i ‘autentičnost’ kakva je u Splitu na cijeni, a koja nije šuplja nego potiče iz toga što je doista dijete kluba koje je postalo vrhunski igrač prije nego što su ga zaustavile ozljede. Povrh toga ima još i dozu ludila i drčnosti kakva može zapaliti navijače više od bilo kakvih progresivnih ideja. Ako ćemo iskreno, Tudor je idealni trener za Hajduk. U teoriji. U njegovu prvom mandatu ta ga je zapaljiva kombinacija karaktera i znanja odvela jako daleko. Neko vrijeme je tadašnji, stvarno sirotinjski Hajduk igrao najbolji nogomet u ligi, lomeći suparnike luđačkim presingom i posjedom lopte (protiv Rijeke Matjaža Keka je u jednom susretu imao 71 posto posjeda, ali nije pobijedio) te je sve tamo do ožujka bio u najozbiljnoj borbi za naslov.

No, frustracija besparicom i općenitim prilikama u klubu odvela ga je u pasivno-agresivne ispade prema svima oko sebe, pa i vlastitim igračima, o čijem je nedostatku kvalitete neobično kritički govorio. Njegovo pozitivno ludilo tjeralo je momčad na nastupe iznad vlastitih realnih mogućnosti, ali je u nekom trenutku okrenulo na negativu i njegovu nadmoć u znanju iz prednosti pretvorilo u manu. Na kraju je otišao sam, ostavivši momčad tri dana prije nastavka prvenstva bez ga je itko tjerao i bez da mu je ikakav realni mač rezultata visio nad glavom.

Procjenjivati sada je li se promijenio i sazrio bilo bi neutemeljeno patronizirajuće prema Tudoru, ali iskustvo koje je u međuvremenu stekao moralo bi rezultirati većom pronicljivošću i prilagodljivošću. Mini-revolucija koju pokreće prelaskom na sustav s trojicom u obrani zapravo je sasvim logičan korak s obzirom na profile igrača koje ima na raspolaganju, a u smislu igre to bi moralo značiti puno više prepoznatljivih mehanizama u otvaranju iz zadnje linije, gradnji napada i presingu; nečega što je Burićevu Hajduku bolno nedostajalo. Brojni val mladih igrača koji se probijaju u prvu momčad značit će svježinu i mladenačku energiju, ali neposredni cilj u nastavku sezone je jasan: drugo mjesto.

Izlike su na Poljudu odavno potrošene i sve slabije od toga bi bilo neuspjeh.