Rijeka je bila bolja, a Hajduk je došao do boda bez ikakve igre.

Dok su u prvih pola sata utakmice obje momčadi igrale kalkulantski, Hajduk je mogao parirati Rijeci. Kad je momčad Matjaža Keka podigla svoj tempo i kad je ušla u ritam u kojem obično igra, Kopićeva je ultradefenzivna formacija olakšavala igru Rijeci. Poanta nije bila u tome da se Hajduk previše branio. Uostalom, imao je više posjeda lopte u oba poluvremena i gotovo u svim fazama utakmice. Ali dok je Hajduk imao loptu, Rijeka je potpuno kontrolirala utakmicu, jer poanta bila u tome što Hajduk stvarno nije znao što će s tom loptom koju je imao u nogama.

U posjedu je nedostajalo pravih dijagonalnih konekcija kako bi se lopta prenosila prema naprijed i rotacija u sredini koje bi otvorile Kekovu zonu 4-4-2, natjerale domaćina na preslagivanje i omogućile da se stvori višak na bočnoj poziciji. U tranziciji po osvojenoj lopti nedostajao je igrač koji može barem usuditi se pokušati nešto nalik na smisleni dribling. Geometrija igre je bila loša i zbog toga nije bilo načina niti da se reagira na drugu loptu, mehanizmi u prve dvije faze posjeda nisu postojali i Hajduk je bio jalov i, sasvim jednostavno rečeno, loš.

Za ovo nema opravdanja

Zapravo, Hajduk je došao do boda u prvom smislenom izlasku iz svoje polovice, u prvoj akciji koja je imala jasan cilj, logiku u kretanju i nije tražila dugu loptu niti individualni prijenos lopte po 40 metara. Valjda kao demonstracija da stvari u suštini i nisu baš toliko teške. Pomogao je i Dario Župarić skrivljenim jedanaestercem zbog zabacivanja ‘druge’ noge, neobjašnjivom epidemijom apsolutno neprirodne kretnje kod HNL stopera koju je započeo Borja López protiv Osijeka, ali akcija kojom je lopta došla do kaznenog prostora jedino je vrijedno spomena od Hajduka na ovoj utakmici.

Započeo ju je Hamza Barry koji je loptu primio ispred obrane, odigrao je široko na Josipa Juranovića i trkom prema naprijed odvukao svog čovjeka. To je kretanje popratio Stanko Jurić, koji se spustio u poziciju u kojoj može primiti loptu.

I upravo tu je ključ, u takvim malim stvarima za koje ne trebaju izvanserijski potezi, tek malo koordinacije u kretanju i suradnje u najjednostavnijim nogometnim potezima.

Hajduku prvenstveno treba igra, struktura i smisao u posjedu lopte

Ádám Gyurcsó je na daljnoj strani okupirao beka, Said Ahmed Said je izvukao Rijekina stopera i to je otvorilo rupu za Hamzino ubacivanje prema naprijed. Istodobno sa Saidovim spuštanjem, Jurić je odigrao loptu na Miju Caktaša i automatski krenuo naprijed u demarkaciju; ovaj nije komplicirao kao što mu je inače običaj, nego je odigrao dupli pas iz prve i to je otvorilo situaciju u kojoj je Jurić mogao dodati Hamzi u rupu između Rijekinih linija i Hajduk je na taj način došao u zadnju trećinu s dovoljno igrača i dovoljno opcija. Bez puno komplikacija i bez nekih herojskih poduhvata, uz jednostavne postulate igre.

I upravo zato, priča koja se svodi samo na spasonosna pojačanja bez kojih se ne može je samo alibi koji relativizira katastrofalnu igru. Jer Hajduku prvenstveno treba igra, struktura i smisao u posjedu lopte. Osnovno je imati ideju kako doći do suparničkog gola bez napucavanja i bez potrebe da netko predribla 45 metara terena i petoricu igrača. Onda će, kao posljedica igre, doći i rezultat. Naravno, pojačanja će tu ideju olakšati, ali ništa ne objašnjava zašto se smisleni izlazak iz svoje polovice kroz jednostavnu rotaciju i dupli pas dogodilo prvi i jedini put tek u 83. minuti utakmice.

Jednostavno, za ovako lošu igru nema opravdanja. Tim više što nema okolnosti koje bi se mogle opravdati kao dugoročna korist.

Kekova rutina

“Spoznao sam u zadnjih 48 sati dodatne stvari oko Hajduka, spoznao sam pritisak koji Hajduk nosi”, izjavio je Kopić nakon europske pobjede protiv Slavije. “U datom trenutku nitko se ne bavi raznim okolnostima, nego se traži cijelo vrijeme rezultat i to nam je odnosilo puno energije.”

Kopić ponovno nije u momčad stavio ni Michelea Šegu ni Antu Palaversu. Jurić se nametnuo kao standardni prvotimac, ali njegova rola koju dobiva je više stvar okolnosti zbog prodaja i ozljeda. Sasvim je razumljivo da Kopić osjeća pritisak rezultata, ali nije razumljivo da ne vidi kako ovo sada ne ide.

Kada se odlučite na eru Ante Palaverse, onda to ne znači da ćete redom pobjeđivati i da će sve magično biti u redu. Neće i upravo je poanta u tome da neće. Nije to era u kojoj će nastupiti katarza i u kojoj će sve štimati jer ste stavili dvojicu ili trojicu natalentiranijih klinaca da se igraju s velikim dečkima. Zapravo, suludo je i objašnjavati kako će biti upravo suprotno od toga. Kao na utakmici protiv Slavije, napravit će nekoliko izvrsnih poteza i onda će suparnik doći do svoje šanse baš iz njegove dječačke greške. Ali, kako bi se razvio i kako bi postao dobar, Palaversa mora igrati kako bi mogao griješiti. Mora gubiti da bi kasnije pobjeđivao.

Iz tog konteksta, ako u napadu Mirko Ivanovski ne može ništa, pa valjda je logično da onda šansu dobije Šego. Naravno, još je premlad da napravi pravu razliku, ali zar je radi Ivanovski? Kad već biramo tko neće moći ništa, onda nek to radije bude Šego jer od ovoga što sada Hajduk pokazuje ionako nema trenutnog rezultata.

S druge strane, Kek u svojoj rutini često bude preskočen.

Rijeka je odigrala dobru utakmicu, valjda kao ilustraciju onoga o tome kako jednostavni postulati u igri stvaraju šanse. Kroz dinamiku na bočnim pozicijama i jednostavna rotiranja između krila i bekova s veznim igračem, Rijeka već godinama stvara šanse po istom receptu bez obzira na to koliko talenta imala na raspolaganju. I upravo je to Kekov potpis. Doduše, osjeti se izostanak Filipa Bradarića koji je bio ključ ove momčadi i kojeg će Kek morati dodatno kompenzirati, kao i nedostatak dimenzije koju donosi Domagoj Pavičić, ostavljen na klupi i javno kritiziran od trenera nezadovoljnim njegovom aktualnom razinom. Pa i bez dvojice najtalentiranijih igrača, Kek je zaslužio sva tri boda.

Svjestan je toga i Kopić, Hajduk je do svog boda došao bez igre.