Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Hajdukov uspon i pad (i uspon?)

Analiziramo poslovično burnu natjecateljsku polusezonu na Poljudu

Zadnja izmjena: prosinac 29, 2017 Ivo Cagalj/PIXSELL

Hajduk je prvi put nakon punih pet godina zimske praznike dočekao na drugom mjestu prvenstvene ljestvice i s osiguranim plasmanom u polufinale Kupa, gdje mu je ždrijeb otvorio put u finale preko Lokomotive. Kada bi uspoređivao rezultate iz prošlih sezona, usputni promatrač bi polusezonu ocijenio uspješnom, a najavljeni iskorak ostvarenim.

No, kako to obično biva u Splitu, polusezona je protekla u itekako hektičnom i oscilirajućem tonu.

Hajduk je u sezonu ušao s dozom optimizma kakva odavno nije viđena. Joan Carrillo je tijekom uspješnog proljeća prvo stabilizirao momčad, a onda i razvijanjem svog sustava igre podigao vrijednost nekolicini igrača. Na to je stigao i sistematično odrađen ljetni prijelazni rok, u kojem je Hajduk – osokoljen pozitivnim financijskim bilancama – ne samo očuvao oformljeni kostur momčadi, već ga je i nadogradio s nekoliko kvalitetnih imena. Otkupljeni su ugovori Hamzi Barryju i Savvasu Gentsoglouu, a odlasci Georgija Terzieva i Jeffersona više nego adekvatno su pokriveni dovođenjem Borje Lópeza te vraćanjem Josipa Radoševića. Uz njih su u klub pristigli i Andre Fomitschow, koji je pedigreom dao naslutiti kako će konačno stabilizirati poziciju lijevog beka, te Ivan Pešić, Gustavo Carbonieri i Edin Šehić za produbljivanje rotacije, ali koji redom zasad nisu opravdali svaki svoja očekivanja.

Sad dolazimo do ključnog dijela koji je obilježio polusezonu.

U nogometu ishod velikim dijelom počiva na autoritetu koji se izgradi rezultatima, da bi njime onda često stvari same odlazile u korist dominatne ekipe, čak i u trenucima kad ne igra dobro. Pred Hajdukom su uoči ove sezone postavljena dva imperativa u potrazi za navedenim rezultatskim iskorakom: što dulja konkurentnost u prvenstvu i (barem) playoff Europske lige. U oba slučaja možemo u Hajdukovu slučaju istaknuti zbog čega je taj pojam autoriteta i njegovog odražavanja na rezultat izazvao tolike tektonske poremećaje kada se susreo s vrlo visokim očekivanjima publike, koja u trenucima euforije često obrnuto proporcionalno gubi objektivnost.

Breme iskoraka

Sama činjenica da je ovo prvi put u pet godina kako je Hajduk na polusezoni drugi dovoljno govori. Kult rezultatskog uspjeha uslijed spašavanja kluba od bankrota itekako je urušen; generacija djece rođena kada je Hajduk posljednji put osvojio naslov uskoro će upisati srednju školu. Iako su ostvarenja čak bila donekle postojana, previše je okopnio autoritet Hajduka – što zbog tih vlastitih okolnosti, što zbog direktnog vanjskog utjecaja – da bi ga tek tako vratio nakon polusezone stabilizacije i prvog konkretnog prijelaznog roka u dugo vremena.

Iako je pozitivna situacija naložila da je vrijeme za preuzimanje bremena rezultatskog iskoraka, ključno je – koliko god to hajdučka publika izbjegavala čuti uslijed frustracija – dozirati teret. Sve i da je liga najčišća na svijetu, više od 80 posto osvojenih bodova, koliko je potrebno za biti konkurentan u borbi za titulu,  vrlo je visoka letvica; pogotovo kada ste budžetom još uvijek značajno ispod glavnog favorita. Da ne govorimo o navedenim vanjskim faktorima.

Hajduk je vrlo dobro odigrao u Europi protiv ekipa koje su varirale između sličnog i kudikamo višeg kvalitativnog ranga, a ispadanje koje je uslijedilo neminovno sa sobom nosi i psihološko pražnjenje. Kada na to nadodate gubitak prvog napadača i najistaknutijeg igrača, kao što je Hajduk ostao bez Márka Futácsa i Nikole Vlašića, pad postaje neminovan. Na treneru je onda da svojom sposobnošću podigne momčad i vrati je u ritam. Brojke i, što je još važnije, dojam pokazali su kako Carrillo nije uspio ni implementirati plan B u igri, a ni vratiti kontrolu nad uzdrmanom svlačionicom. S tim da su te dvije stvari u direktnoj korelaciji.

Gostujuće pobjede protiv Osijeka u četvrtfinalu Kupa i protiv Rijeke u prvenstvu pokazale su natruhe prvog dijela Kopićeva plana

Svakome se ponekad dogode grube pogreške, poput one ‘asistencije’ Josipa Juranovića u Zaprešiću, ali indolentnost i beskrvnost poput onih domaćih predstava kada su se igrači Rudeša i Rijeke šetali po Poljudu kao na treningu stavljaju igrače pod opravdanu razinu kritika, jer je to nešto izvan domene psihološkog pada.

Vlašić jako nedostaje

Zanimljiv je podatak da je Hajduk bez svog prvog napadača druga najefikasnija momčad lige, ali i ona s tek četvrtom po redu obranom, koja je u 20 kola primila čak 22 pogotka. To je već 70 posto od ukupnog broja primljenih golova prošle sezone (31), a InStatovi podaci pokazuju i da je Hajduk primio uvjerljivo najviše golova iz otvorene igre u odnosu na vodeću četvorku: njih čak 18. Za usporedbu, posrnula Rijeka ih je u istoj kategoriji primila 10, a Dinamo i Osijek po 11. U to ulaze i golovi iz kontre, kojih je Hajduk također primio zasad najviše od konkurenata za vrh, njih sedam. Lako je to ukomponirati s dojmom tijekom polusezone; Hajduk jednostavno ne nadoknađuje taj manjak autoriteta agresijom i pravilno apliciranim kolektivnim pritiskom.

Hajduk u odnosu na konkurente ima u prosjeku najmanje duela te presječenih lopti na suparničkoj polovici, što samo potvrđuje tezu da su Bijeli tim blažim i neuravnoteženim pristupom omogućavali lakši izlazak i izgradnju kontri inferiornim suparnicima. Za očekivati je da će Željko Kopić u skladu sa svojim stilskim afinitetima stabilizirati defenzivnu tranziciju, što se dalo naslutiti i u ovom inicijalnom razdoblju po preuzimanju klupe.

Jesen je pokazala i kako je Vlašićev odlazak i nedostatak adekvatne zamjene veći udarac za napadački segment igre od Futácseve teške ozljede. Naravno, Mađarov će povratak biti ogromni plus za momčad, pod uvjetom da se vrati u jednakom realizatorskom ritmu, ali postignutih 39 golova uopće nije loš učinak. Požrtvovni Ante Erceg već je gotovo izjednačio svoj prošlogodišnji učinak s devet pogodaka i četiri asistencije, a osjetni obol su dali i Franck Ohandza te Said Ahmed Said, svaki sa svojim zasebnim kvalitetama.

Međutim, Vlašićev izostanak strašno se osjeti u postavkama napada na formiranu, duboko postavljenu obranu. Hajduk ima popriličnih problema otvoriti si prostor u takvim okolnostima – što se, između ostalog, vidjelo u obje utakmice protiv Slaven Belupa ili u susretima s Cibalijom. Po Vlašićevu odlasku Hamza je postao prinudni džoker u posljednjoj trećini terena, ali unatoč njegovoj vodećoj statistici po postotku uspješnih ključnih dodavanja i driblinga u ligi, te kvalitete puno slabije dolaze do izražaja kad je prinuđen igrati s čovjekom na leđima. Toma Bašić također još pronalazi svoju pravu ulogu, ali ni on nipošto ne može glumiti igrača koji će ulaziti u duele kako bi dodavanjem oslobodio prostor ili poslao ključni pas. Hajduk je stoga, primjerice, tek šesta momčad lige po točnosti dodavanja u suparnički šesnaesterac (43 posto)

Ukratko, izostankom Vlašića i njegove igre u međuprostoru kojom je stvarao višak i otvarao zone, kao i Futácseva dubokog spuštanja između stopera koje Hugo Almeida nije baš replicirao, Hajduk nema ideju kako učinkovito probiti linije dubokog bloka, pogotovo ne kroz igrača kvalitetnog završnog pasa poslanog iz uskog prostora. Sportski direktor Mario Branco stoga već ove zime treba uložiti određena sredstva u dovođenje takvog profila igrača.

Kopić u potrazi za rutinom

Gostujuće pobjede protiv Osijeka u četvrtfinalu Kupa i protiv Rijeke u prvenstvu pokazale su natruhe prvog dijela Kopićeva plana: vraćanje izgubljene psihološke ravnoteže, a onda posljedično i ravnoteže u strukturi igre.

Hajduk je pozitivnom serijom uspio primiriti nabujale strasti razočaranih navijača, ali najveći dio posla tek ga čeka. Uz navedene nužne kadrovske preinake na deficitarnim pozicijama, Hajduk mora igrom doći do rutine prikupljanja bodova – kako u derbijima, tako i u susretima protiv ekipa iz donjeg dijela ljestvice. Bez nje dugoročno jednostavno nema ozbiljnog rezultatskog iskoraka lišenog velikih oscilacija.

Iako je klub budžetom za plaće prvoj momčadi još uvijek daleko iza Dinama i Rijeke, dobar dio Hajdukovih igrača posjeduje kvalitete koje im ne dopuštaju jeftina opravdanja za crne serije poput one iz ove jeseni. Prvenstvo je izgubljeno, ali ono ove sezone realno nije ni bilo domet, čak ni sa oslabljenom konkurencijom i neuvjerljivim Dinamom. S druge strane, ideja o rezultatskom iskoraku i maksimalnom smanjivanju deficita za Modrima još uvijek je realna.