Hajdukovo drugo lice

Tramezzani je odlučio igrati nogomet. Tomić to nije očekivao

Zadnja izmjena: 3. svibnja 2021.

Nakon što je Hajduk ostvario treću uzastopnu pobjedu u međusobnim susretima s Rijekom, Goran Tomić je za Arena Sport izjavio kako stvari nisu dobro izgledale jer je utakmicu spremao na neki drugi način.

Paolo Tramezzani je protiv Dinama i Osijeka postavio jako konzervativnu taktiku. Hajduk je u tim utakmicama bio prvenstveno fokusiran na obrambenu fazu igre. Primarni taktički zadatak bio je eliminirati prostor između obrane i vezne linije kako bi suparniku onemogućio da igra kroz međuprostore, tako da je Hajduk — neovisno radilo se o formaciji 3-4-2-1 ili o 4-3-3, na koju je Tramezzani bio prisiljen zbog izostanaka stopera — veći dio utakmice provodio u dubokom bloku pokušavajući u napad doći kroz dugu loptu ili izravno tražeći Marka Livaju, gotovo potpuno ignorirajući sredinu terena.

Ukratko, Hajduk je protiv Dinama i Osijeka bio loš, a bio je loš jer nije bio ambiciozan. Tramezzani je te utakmice postavio tako da Hajduk uopće nije igrao nogomet. Nije ni pokušavao graditi napade pa vidjeti što će se dogoditi, pomalo kukavički se povukao na svoju polovicu i bio je potpuno bezopasan prema naprijed osim u kontranapadu, koji su suparnici lako gušili pritiskom po izgubljenoj lopti.

Tomić je očekivao da će se Hajduk opet postaviti na isti način. Poraz u ovoj utakmici bi Hajduk potpuno eliminirao iz utrke za Europu, tako da je Tomić pretpostavljao kako Tramezzani ni ovaj put neće riskirati kako ne bi otvorio prostor koji Rijeka može iskoristiti i spremio je utakmicu prema Hajduku kakvog je gledao protiv Dinama i Osijeka, koncentrirajući se na visoki pritisak kojim bi onemogućio da lopta uopće dođe do Livaje.

Hajduk je igrao otvoreno i ovo je bila najbolja napadačka predstava cijele sezone

Međutim, Tramezzani je ovaj put na travnjak poslao neki drugačiji Hajduk i time je iznenadio Tomića.

Ponovo na raspolaganju nije imao trojicu stopera. Kristian Dimitrov i Nihad Mujakić su bili izvan konkurencije za utakmicu i Tramezzaniju su preostali samo Mario Vušković i Stefan Simić. Samim time je otpala opcija da Hajduk igra u 3-4-2-1, sustavu kojeg je Tramezzani preferirao u dosadašnjem dijelu mandata. Odlučio se za formaciju 4-2-3-1 s Livajom na poziciji desetke, s Marinom Ljubičićem u napadu i Stipom Biukom na lijevom krilu.

Asimetrija u napadu

Jednako kao što je igra izgledala jednako defenzivno bez obzira na formaciju, tako ni izbor igrača nije presudni faktor ili neka garancija da će momčad stvarno napadati. Najjednostavnije je populistički zaključiti da trebaju igrati Biuk i Ljubičić, da im treba podignuti još i Ivana Ćubelića ili Marka Brkljaču pa nek ide igra na pogon mladih igrača. Biuk je već igrao od prve minute protiv Šibenika, igrao je protiv Osijeka i ponovo je startao protiv Dinama, pa je Hajduk svejedno igrao neambiciozno i u te tri utakmice je ukupno imao ukupno pet udaraca unutar okvira suparničkog gola. Biuk i Ljubičić su već bili zajedno na travnjaku ove sezone i Hajduk je u tim utakmicama prvo razmišljao o obrambenoj stabilnosti, a tek onda o napadačkom potencijalu.

Presudno je bilo to što je Tramezzani protiv Rijeke odlučio igrati nogomet.

Tramezzani je ponovo odlučio otvarati s trojicom. Marco Fossati (označen strelicom) spuštao se na poziciju trećeg stopera kada je Hajduk imao stabilan posjed lopte i pomagao je organizirati napad.

Tu je do izražaja dolazila dobra struktura u posjedu lopte. Hajduk je imao trojicu stopera i dvojicu beka koji su se podizala visoko. Imao je Stanka Jurića koji se pomicao centralno, čime je na sebe privlačio pozornost jednog od napadača, a ispred njega su u međuprostoru bili Livaja i Alexander Kačaniklić, dok je Biuk najčešće ostajao široko uz lijevu aut liniju, dajući napadu dozu asimetrije.

U suštini, Hajduk je uvijek imao jednog od dvojicu bočnih stopera slobodnih da uvedu loptu u igru. Samo prisustvo Jurića u sredini terena je onemogućavalo Rijekine napadače da u potpunosti rotiraju; bilo je dovoljno navući loptu na jednu stranu gdje bi Josip Drmić ili Franko Andrijašević ušli u pritisak na bočnog stopera dok drugi pokriva Jurića, a onda preko Simića u dva dodavanja okrenuti stranu na drugog stopera. Riječki napadač koji je bio u pritisku jednostavno ne bi stigao natrag do Jurića, što znači da onaj drugi ne bi mogao u pritisak, a to je onda otvaralo mogućnost drugom bočnom stoperu da napravi nekoliko koraka prema unutra i da ima dobru poziciju iz koje može dodavanjem po zemlji tražiti Livaju i Kačaniklića.

Do Livaje i Kačaniklića će moglo doći i preko bokova, posebno preko Davida Čoline. Biuk je na svojoj strani odvlačio beka, tako da je Čolina imao dovoljno prostora i dobar kut za razigravanje sredine terena.

Rijekina ispadanja

Još jedan primjer vrijednosti asimetrije Kačaniklić u sredinu-Biuk uz liniju bio je kada je lopta bila kod Vuškovića. S obzirom na to da je na lijevoj strani Biuk davao širinu napadu, Čolina je često ulazio u sredinu kao dodatni centralni vezni. On to radi spontano i to nije dio taktičkog plana — u jednom trenutku je Tramezzani eksplicitno tražio od njega da se vrati natrag — ali trebao bi postati dio pripreme. Čolina je dobar tehničar, miran je pod pritiskom, ima razigravački gen koji ga vuče u sredinu i može iz te pozicije pogoditi dodavanje ili promijeniti stranu, a ima i defenzivnu ulogu jer to je pozicija iz koje može bolje osigurati tranziciju ako Vuškovićevo dodavanje prema naprijed bude neprecizno. Kada ima igrača koji na njegovoj strani daje širinu i kada je lopta na suprotnom krilu, onda itekako ima rezona da ulazi prema sredini.

Međutim, koliko je god Hajduk bio dobar u fazi napada i nespojiv s Hajdukom iz utakmica s Dinamom i Osijekom, pa i ostatkom prvenstva, toliko je Rijeka promašila u pripremi utakmice ponudivši gomilu prostora u sredini terena.

Rijeka u pritisku visoko na suparničkoj polovici ima šestoricu igrača. Na uskom prostoru uz aut liniju Rijeka ima četiri-protiv-četiri, što je u ovoj poziciji prilično povoljna situaciju jer Hajduk naprosto nema kamo. S jedne strane je omeđen aut linijom, s druge kornerom, drugi napadač markira Vuškovića, na taj način onemogućava da se okrene strana i Hajduk ima limitirane opcije.

Međutim, momčadi s razlogom ne ulaze u ovakve pritiske orijentirane na loptu s maksimalnim zanemarivanjem prostora. Ako digneš obojicu centralnih veznih da bi došao s četvoriom igrača toliko visoko i ako ti peti onemogućava promjenu strane, onda je logično da nemaš nekoga da ti bude korektor te prve linije presinga, nekoga da im čuva leđa. Dovoljan je samo jedan dupli pas ili jedno odigravanje u prostor koje u ovom trenutku Biuk odigrava za Fossatija i cijela momčad se raspada.

To se Rijeci događalo previše puta. Momčad je bila previše razvučena po vertikali i nije bilo kompaktnosti među linijama. U ovoj situaciji gore nema nekoga tko može zaustaviti loptu koja je odigrana na Fossatija u prazan prostor. Možda je igrač označen brojem 6 mogao stajati bliže i zatvarati sredinu, ali riječ je o Luki Menalu i suludo je očekivati od lijevog krila da bude korektor presinga na desnoj strani.

Za ovakvu igru, Rijeka bi trebala imati stopere koji su sposobni igrati na centru kako bi omogućili da momčad ostane kompaktna usprkos tako visokom postavljanju. S tako visokom zadnjom linijom stoper bi mogao reagirati na loptu za Fossatija iskakanjem i presijecanjem, ali to bi značilo da obrana mora biti bayernovski visoko postavljena, doslovno na liniji polovice terena, a Rijeka to jednostavno ne može bez da otvori hektare prostora iza leđa. To ni Bayern ne može baš uvijek, a ne Rijeka u kojoj je jedan od najvažnijih faktora zašto je Simon Rožman doživio raspad bila činjenica da mu zadnja linija ne može pratiti zahtjev visokih izlazaka.

Što dalje?

Dakle, Rijekin plan je bio osuđen na propast čim je Tramezzani odlučio da će igrati nogomet. Tomić je računao da će Hajduk nasumce ispucavati lopte kada pošalje visoki pritisak i da niti neće pokušati igrati, što će onda njegovi stoperi lagano kontrolirati. Zauzvrat je ostavio praznom sredinu terena i Hajduku širom otvorio utakmicu.

Uostalom, treći gol pada na način vrlo sličan onome iz situacije iznad. Agresivni pritisak kojem je okidač Hajdukov odlazak prema aut liniji raspada se jer je momčad nema dovoljno kompaktnosti i Hajduk može odigrati čisto okomito dodavanje. Livaja ostavlja loptu na bok, Ljubičić majstorski ostavlja za Kačaniklića koji daje gol. Ali u trenutku kada Ljubičić prima loptu, on i Kačaniklić imaju situaciju dva-na-dva sa suparničkim stoperima i 40 metara prostora ispred sebe jer je cijela Rijeka zaljuljana prema desnoj aut liniji u pokušaju pritiska na loptu.

Nevjerojatno da je ovo ista momčad koja je igrala protiv Dinama i Osijeka. Tada je Hajduk igrao potpuno neambiciozno i samo je čekao da utakmica završi bez imalo plana kako napasti suparnika, a ovdje je igrao otvoreno do te mjere da je ovo bila najbolja napadačka predstava cijele sezone. Biuk i Ljubičić su tu dali dobar dio svog doprinosa, pomoglo je i to što je Rijeka otvorila gomilu prostora u sredini, ali presudno je bilo to što je Tramezzani napokon odlučio igrati nogomet. Sada ostaje vidjeti hoće li i kako nastaviti graditi na tome što je vidio na ovoj utakmici. I Tramezzani, ali i Mindaugas Nikoličius i Lukša Jakobušić koji moraju donijeti strateške odluke za budućnost.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

Ne propusti top članke
X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.